Onomu koji »sluša kako anđeli pjevaju« vjerojatno se dogodilo isto što i onomu koji »odozdo gleda kako trava raste«. Ta njemačka crna šala svjedoči da se poslušnost anđelima danas mahom pripisuje dušama u zagrobnom životu. No u Bibliji takvoj zamisli jedva ima naznaka. Premda se može naslutiti da nebesnici glasom slijede duhove vične klicanju još od stvaranja svijeta, posluh anđeoskim kliktajima ipak mahom iskazuju žitelji zemlje i zemaljske sile. S obzirom na redoslijed Postanka, koji teološki ovjerava Davidova misao da je čovjek »malo manji od anđela«, takva je hijerarhija razumljiva – čak i kada anđeli iz poslušnosti Božjoj riječi postanu »služničkim duhovima« čovjeku. No katkada se zbiva i obrnuto: ne samo da Bog na anđeoske prigovore vlastitoj srdžbi uzvraća utješnim riječima, nego i uslišava vapaje koje mu za umiruće upućuju njihovi duhovni čuvari. A Otkrivenje nagoviješta da i Krist rado slijedi anđeoski savjet.
»Mahni srpom i žanji jer dođe čas žetvi, zrela je žetva zemaljska!« predlaže anđeo onomu što »kao Sin Čovječji« sjedi na oblaku. Zamijeti li se da već u idućem prizoru »drugi anđeo« dovikuje sličan jematveni savjet »drugomu jednomu anđelu«, postat će jasno zašto se prikazi »kosidbe pogana« toliko kolebaju oko broja i uloge uključenih nebesnika. Čak se čini da bi ih valjano mogao dočarati tek umjetnik koji zanemari većinu kompozicijskih pravila zapadnoga likovnoga kanona. A baš je to pošlo za rukom anonimnomu iluminatoru prve enciklopedije zreloga srednjovjekovlja. Na najniži segment mozaika kojim je u rukopisu djela Lamberta od Saint-Omera »Liber Floridus« sažeo tri poglavlja Otkrivenja, nepoznati je francuski majstor uspio uz Božji oblak i nebeski hram u simboličkoj plošnosti ugurati i dva anđela iz prethodnoga prizora. No anđele zaposlene oko kosidbe osim reljefnih krila i radosnih lica rese i biblijski natpisi.
Jedini napis koji je ostao iza poljske kneginje Salomeje Krakowske naoko otkriva malošto biblijsko. »Ponizna službenica Kristova« susestrama je klarisama u Zawichostu tek zabranila prodavati najvrjednije dijelove svoje ostavštine – relikvije svetaca i liturgijske predmete. No pismo koje je mađarskoj blaženici – preminuloj 1268., u doba dovršetka »Liber Floridusa« – odaslao papa Aleksandar IV. razjasnit će da razlog tomu nije bila plemićka pohlepa, nego strah Božji: redovnice su toliko nepokolebljivo prionule uza siromaštvo da ih je valjalo osloboditi i papinskih daća. Bio je to odraz velikodušnosti kojom su slavonska herceginja i njezin muž Koloman bosanskomu biskupu Ponsi za sjedište darovali Đakovo, a Bogu povjerili bračno djevičanstvo. Smiješno bi stoga bilo za laž optužiti klarise koje su tvrdile da je blaženici na odru iz usta uz divan miomiris izišla i zvijezda. Ta ona je već na zemlji osluhnula pjesmu vojske nebeske.
