U novinarskoj profesiji vijesti s ratišta dio su svakodnevnoga posla. Tako je bilo kroz cijelu povijest medija. Tako je i danas, samo što se ta vrsta vijesti posljednjih godina množi, zauzima sve više prostora u javnoj komunikaciji, a ratišta su sve veća i sve bliža.
Geopolitičke promjene i zaoštravanja posljednjih godina pokazuju da ni agresija na Hrvatsku i rat u Bosni i Hercegovini prije tri i pol desetljeća nisu bili samo izolirane pojave u svjetskoj povijesti rata i mira, nego su, kao prvi ratni sukob u Europi nakon hladnoga rata, označile početak novoga doba u sučeljavanju sila. Napad na Hrvatsku, valja također podsjetiti, dogodio se u trenutku kad je Europa bila upravo odahnula u uvjerenju da su ratovi na kontinentu prošlost.
Na stranu vječno pitanje što je uzrok ratova i daju li se oni spriječiti, onaj tko je napadnut ima prirodnu potrebu braniti se. To vrijedi i za pojedince i za države. U skladu s tim sudjelovanje u obrani države i vojna obveza smatraju se dužnošću svakoga građanina, zajedno s ostalim dužnostima koje obvezuju građane, neovisno o karakteru političkoga sustava.
U skladu s novim geopolitičkim okolnostima, u prvom redu pod dojmom ruskoga napada na Ukrajinu, Hrvatska je ponovno aktivirala vojnu obvezu, odnosno uvela obvezno osposobljavanje građana za obranu. Tu je odluku Hrvatski sabor donio uzimajući u obzir dugoročne sigurnosne izazove, procijenjene obrambene potrebe i obrambeni sustav integriran u NATO-u, pri čemu važnu ulogu ima i koordinacija obrambenih napora i sigurnosnih strategija među zapadnim saveznicima. U svojevrsnom permanentnom ratovanju, koje se često zbiva daleko od očiju javnosti i koje je poznato pod pojmom hibridnoga rata, vojna obveza samo je priprema za krajnji slučaj, kad bi svjetski sigurnosni mehanizmi izmaknuli kontroli, a sučeljavanja prerasla u otvoreni ratni plamen.
Europska unija, pa i vojni, Sjevernoatlantski savez navikli su na mirnodopske uvjete, a izravna ratna ugroza donijela bi nove izazove koji bi istom stavili na kušnju zapadne sigurnosne strukture. Stoga svaka zemlja samostalno razmišlja o specifičnim ugrozama kojima može biti izložena, a Hrvatska je među onima koji vojnu obvezu vide kao dio obrambene strategije. Tehnološki razvoj doveo je do toga da današnji ratovi nisu puko sučeljavanje oružanih sila. U ratovima uvijek stradavaju ljudi, ali u suvremenim ratovima ljudsku silu sve više zamjenjuje tehnologija. Utoliko se i pomiču granice između rata i mira jer hibridno ratovanje dovelo je do toga da su današnja društva, i kad nisu izložena klasičnoj ratnoj opasnosti, zapravo na neki način u ratu.
Sukob na daljinu
I mnogi Hrvati, izloženi svakodnevnim vijestima o novim ratnim sukobima i zaoštravanjima, pitaju se hoće li i njihova djeca morati ratovati. Nitko ne može reći koliko su te bojazni utemeljene iako u sadašnjim okolnostima ne postoje realne naznake te opasnosti. No valja podsjetiti da ni krajem osamdesetih nitko nije očekivao rat. Istodobno opasnost nuklearne kataklizme i tehnološke mogućnosti donose prijetnje teških posljedica otvorenih sukoba, a s druge strane upravo tehnologija ponekad omogućuje žestoke okršaje bez većih ljudskih žrtava. Dovoljno je prisjetiti se indijsko-pakistanskoga sukoba prije nepunu godinu dana, koji se zbivao uglavnom u zraku, u kojem su protivnici pucali jedni na druge s udaljenosti od nekoliko desetaka kilometara i nisu se uopće vidjeli.
Nastupa TVO
Tehnološke perspektive ratovanja međutim ne uklanjaju činjenicu da je svaki oružani sukob rat, a u ratu stradaju ljudi. Ponajviše oni koji u njemu izravno sudjeluju, bilo kao profesionalni vojnici bilo kao vojni obveznici.
Među brojnim kraticama koje sve više ispunjavaju javni prostor prošle se godine našla i kratica TVO. Riječ je o kratici za »temeljno vojno osposobljavanje«, program kojim Ministarstvo obrane ponovno oživljuje vojnu obvezu građana. Hrvatski sabor izmijenio je krajem listopada prošle godine Zakon o obrani i Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, čime je uveo temeljno vojno osposobljavanje, TVO.
Dva mjeseca za pričuvu
Sudjelovanje u obrani zemlje ustavna je dužnost svih njezinih građana. Obvezni vojni rok u Hrvatskoj ukinut je početkom 2008., stručnjaci podsjećaju da je bio samo »zamrznut«, a vojna obveza sada je ponovno uvedena. Temeljno vojno osposobljavanje zapravo je najblaža moguća verzija vojnoga roka i traje samo dva mjeseca. Cilj mu je osposobiti mlade ljude temeljnim vojnim vještinama kako bi stekli znanja i sposobnosti potrebne u kriznim situacijama i time pridonijeli nacionalnoj sigurnosti, objašnjava Ministarstvo obrane, uz napomenu da osposobljeni ročnici postaju važan dio pričuvnoga sastava oružanih snaga. Obuka obuhvaća temeljne vojničke vještine, od rukovanja osobnim naoružanjem i upotrebe suvremene opreme do pružanja prve pomoći i osnova samoobrane. Iako ministarstvo napominje da obuka uključuje i rukovanje dronovima, tim najnovijim oružjem, sadržaj programa upućuje da ročnici u stvarnim uvjetima ratovanja ne bi bili udarna snaga, ta uloga i dalje je namijenjena profesionalnim vojnicima.
Hrvatska u manjini
Mnogi domoljubi u Hrvatskoj, koji pamte Jugoslaviju, žale za vojnom obvezom koja je u njoj bila na snazi. Njihovi argumenti kreću se od stvaranja uvjeta za snažnu obrambenu silu preko mogućnosti brzoga angažiranja velikoga broja ljudi u slučajevima prirodnih nepogoda pa sve do osposobljavanja mladih ljudi za svakodnevne životne izazove, svojevrsno »čeličenje«. No čini se da Hrvatska vlada ovim najnovijim programom traži racionalno rješenje za sigurnosne izazove, s pogledom na zajedničke obrambene programe zapadnih saveznika i željom da što manje intervenira u osobne živote građana. S tim su u skladu i odredbe o prizivu savjesti, odnosno mogućnosti da oni koji ne žele rukovati oružjem mogu tu obvezu odraditi u civilnoj službi.
Hrvatska je pritom još uvijek u manjini među zapadnim saveznicima kad je riječ o vojnoj obvezi. Većina zapadnih zemalja ukinula je vojnu obvezu, kao i većina postkomunističkih država nakon pristupanja NATO-u, ali neke ju sada vraćaju.
NATO za mir
Političke odluke o vojnoj obvezi upućuju na nove sigurnosne okolnosti u Europi krajem 20. i početkom 21. stoljeća, na tehnološke okvire ratovanja i na aspekte suradnje unutar NATO-a. Vojna obveza do tada bila je jedna od važnih građanskih dužnosti. U posljednje vrijeme, unatoč ciničnomu prizvuku te tvrdnje, uloga ljudskoga činitelja u ratovanju promijenila se.
Nasuprot u posljednje vrijeme učestalim tvrdnjama u Hrvatskoj o slabosti NATO-a i čak njegovu mogućem raspadu, valja podsjetiti da je riječ o strukturi koja ima ključnu ulogu u sigurnosti zapadnih zemalja. Jasno, NATO kao i sve druge ljudske tvorevine može propasti, ali zasad, unatoč krizi povjerenja među zapadnim saveznicima, još obavlja svoju ulogu. Pa i unatoč činjenici da bi ga mnogi i u Hrvatskoj, tradicionalno neskloni Zapadu, najradije ukinuli.
Važno je upozoriti da NATO, premda ima izričito sigurnosnu ulogu, nije sirova vojna sila u skladu s komunističkom percepcijom vojnih struktura. NATO ima i snažnu političku dimenziju, a ona opet nije skrojena po totalitarnom obrascu, nego se oslanja na demokratske procedure odlučivanja unutar svojih članica. NATO je proizvod zapadnoga svijeta, sa svim njegovim vrlinama i manama. A to znači, unatoč vrijednosnoj relativizaciji na Zapadu posljednjih desetljeća, zapadni vojni savez temelji se na demokratskim normama, s podlogom u kršćanskoj civilizaciji. Ukratko, NATO nisu divizije koje su postavljene na nekoj granici i samo čekaju zapovijed kad će grunuti. On nije napadački savez, nego struktura koja je usmjerena u prvom redu na odvraćanje i deeskalaciju. Zapadni svijet ima doduše tendenciju širenja, zauzimanja dodatnih prostora. U skladu s tim širi se i NATO, ali ne vojnim djelovanjem. NATO ne napada, on je sav usmjeren na zaštitu prostora svojih članica. Njegovo vojno djelovanje izvan vlastitoga prostora ograničeno je isključivo na misije očuvanja mira.
OBVEZNIČKA KARTA Negdje samo registracija
Mjerilo članka 5.
Stoga su i nastale najnovije napetosti između Sjedinjenih Američkih Država i ostalih članica zapadnoga saveza jer sadašnje djelovanje američkoga predsjednika pokazuje nerazumijevanje nekih važnih postulata zapadnih savezništava i on nepromišljeno očekuje da će cijeli zapadni svijet slijediti njegove naredbe.
Napadi Sjedinjenih Država i Izraela na Iran imaju jake sigurnosne razloge. Iran, diktatura koja se brutalno obračunava s vlastitim građanima, već četiri i pol desetljeća terorizira svoje susjede na Bliskom istoku, osniva i financira vojske u susjednim državama i otvoreno prijeti uništenjem Izraela. NATO tu ne može ništa, on jednostavno nema mandat da bi nekoga napao. Članak 5. Sjevernoatlantskoga sporazuma nalaže vojnu akciju jedino ako je napadnuta jedna od članica. NATO može sudjelovati u operacijama zaštite svojih saveznika izvan vlastitoga prostora ako za to postoji odgovarajuća odluka Ujedinjenih naroda. Međutim nje nema u slučaju Irana, kao što nije postojala ni u Iraku ili Afganistanu. Hoće li se pojedine članice saveza uključiti u takve operacije, stvar je njihova izbora, ali one pritom ne djeluju u ime saveza.
Ukratko, iako su neki zapadni saveznici smatrali da je američka i izraelska intervencija u Iranu opravdana, NATO u njoj ne može sudjelovati kao zajednica.
No iako je NATO institucija demokratskoga svijeta, s jasnim i ponekad složenim pravilima, riječ je o snažnoj vojnoj sili. Ona je spremna, ili barem to želi biti, za obranu svojega prostora u slučaju vanjskoga napada, ali njezin prioritet nije ratovanje, nego održanje mira.
Zapadne demokracije osim načela slobode, dijaloga, reprezentativnosti, snošljivosti, legitimnosti, učinkovitosti, sadrže još jedan važan element, a to je institucionalna otpornost. Demokracija nije anarhija, ona je sustav, i to složen. U svrhu otpornosti na unutarnje i vanjske ugroze uspostavljene su sigurnosne službe i vojska. Bez njih sloboda ne bi bila moguća. No vojska u demokratskom sustavu razlikuje se u svojoj srži od vojske u totalitarnim državama, posebice u mirnodopskim uvjetima. Totalitarna su društva u pravilu militaristička, u njima vojska praktički može činiti što hoće, njoj je sve podređeno. Uzgred, kad je riječ o vojnoj obvezi, vojni rok u Sjevernoj Koreji traje deset godina za muškarce, za žene pet godina.
Nova paradigma ratovanja
U zapadnom svijetu vojska je jamac sigurnosti, koji podliježe demokratskomu nadzoru i svojom strukturom i postupcima mora se ravnati prema demokratskoj proceduri. Želja dijela Hrvata za snažnom vojskom temelji se dijelom na totalitarnim iskustvima, kao i na bojazni da bi teško stečena sloboda mogla biti ugrožena nepromišljenim političkim odlukama. No i vojska, i u demokratskim i u totalitarnim sustavima, danas je suočena s drugačijim izazovima nego prije nekoliko desetljeća. Upravo zato promišljene političke odluke ne mogu slijediti obrasce iz toga vremena. Kad je riječ o demokratskom svijetu, o zapadnim saveznicima, te odluke osim složene strukture suradnje među saveznicima moraju uzeti u obzir nove oblike sigurnosnih ugroza i mogućnosti borbe protiv njih. Rat u Ukrajini otkrio je novu paradigmu ratovanja, dronovi i slična čuda tehnike dijelom premještaju težište ratovanja s bojišnice na računalne sustave, ratnici danas biju ljuti boj sjedeći za računalom.
Papa omekšava srca
Da se i ne spominje pitanje tko bi mogao koga napasti. U medijima se površno i neodgovorno nagađa o mogućim prijetnjama i izazovima, često bez ikakva realna uporišta. Ali se time izaziva zebnja. Ukratko, ruska imperijalna tradicija, snaženje Kine, neuračunljivost sila u usponu i težnja Sjedinjenih Država za nastavkom dominacije u svijetu postaju glavne okosnice nestabilnosti. Svi drugi sukobi bit će povezani s time.
Kako na sve to mogu gledati kršćani? Rat je zlo ukorijenjeno u ljudskom rodu. On proizlazi iz temeljne nesposobnosti ljudi da pronađu zajednički jezik, da svoje razlike riješe dijalogom i snošljivošću. Posebice posljednjih tjedana papa Lav XIV. snažno upozorava na odgovornost onih koji pokreću ratove. No on ih ne može spriječiti, osim pokušajima da svojim pozivima omekša srca onih, posebice kršćana, u čijim je rukama moć. I nadom u Božju providnost.
Na kraju, ma koliko se zapadni svijet udaljio od svojih normativnih korijena, njegove institucije, uključujući i one koje imaju monopol na silu, u svojim pravilima sadrže i temeljne kršćanske postulate. Valja se nadati da ih imaju na umu i oni koji prolaze programe temeljne vojne obuke. A ponajprije da oni koji odlučuju o ratu i miru ne će ni dopustiti da se ti mladići i djevojke jednoga dana nađu u pogibelji ili da nekoga dovedu u pogibelj. U svakom su ratu na objema stranama uvijek ljudi, stvoreni na sliku i priliku Božju.
