Od 1999. godine svakog 16. travnja slavi se Svjetski dan glasa. Potaknuti visokom učestalošću karcinoma grla i kasnim dijagnosticiranjem raznih vokalnih patologija, brazilski su stručnjaci utemeljili Brazilski dan glasa, a inicijativa je vrlo brzo bila prepoznata kao važno pitanje za ukupno javno zdravlje pa je već 2002. godine prerasla u globalni događaj. Danas se u više od 50 zemalja, uključujući i Hrvatsku, taj dan slavi stručnim simpozijima, besplatnim preventivnim pregledima i edukativnim kampanjama.
»Njeguj svoj glas«
Događaj je posvećen ponajprije podizanju svijesti o važnosti zdravlja glasa te prevenciji poremećaja vokalnoga sustava. No s vremenom je počeo nositi i simboličke poruke povezane s glasom, koje proširuju pogled na ljudski glas. Najbolje se to vidi po godišnjem motu koji određuje poruku pod kojom se dan slavi svake godine. Tako je moto za 2025. godinu bio »Osnaži svoj glas« i tematizirao je glas kao sredstvo osnaživanja pojedinca u društvu, a ove godine sloganom »Njeguj svoj glas« ističe proaktivnu brigu o zdravlju glasa. Inicijativa koja je u početku okupljala stručnjake iz otorinolaringologije, logopedije i fonijatrije s ciljem edukacije o biomehanici glasa i važnosti pravodobne medicinske intervencije s vremenom je proširila svoje granice prema antropologiji, filozofiji, sociologiji i psihologiji i time postala multidisciplinarna platforma koja glas promatra kao širok fenomen.
I Stepinčeva škola o glasu
Bilo je mnogo događanja u Hrvatskoj ove godine. Hrvatsko Narodno kazalište u Zagrebu istaknulo je umjetničku upotrebu i očuvanje glasa preko radionice »Glas i govor u kazalištu: kako ih čuvati, pripremati i njima se služiti«, namijenjene glumcima, pjevačima i studentima. U Rijeci su Nastavni zavod za javno zdravstvo i KBC Rijeka organizirali aktivnosti koje su tematizirale vokalnu higijenu, rano prepoznavanje teškoća u djece i rizik kod »vokalnih profesionalaca« poput nastavnika. I Hrvatski zavod za javno zdravstvo slavio je dan stručnim predavanjima s naglaskom na javnozdravstveni aspekt i važnost preventivnih pregleda u svrhu ranoga otkrivanja karcinoma grla i drugih patologija. Poliklinika SUVAG i Grad Zagreb sudjelovali su u kampanji podizanja svijesti o zdravlju glasa, a čak su i lokalne škole poput OŠ »Kardinal Alojzije Stepinac« u Krašiću organizirale radionice i izdavale informativne letke za roditelje i učitelje posebno se baveći zamorom glasa u učitelja.
Glas kao instrument
Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu održan je zanimljiv okrugli stol koji je trebao rasvijetliti kako se profesionalci u različitim umjetničkim poljima koriste svojim glasom i s kakvim se sve izazovima susreću. Od opernih pjevača, pjevača mjuzikla, glumaca, pjevača folklorne glazbe, pjevača avangardne glazbe pa do fonijatara, razni stručnjaci govorili su o tome kako se koriste glasom i na što sve paze da bi ostao dugo zdrav i da bi apsolutno uvijek mogao biti na vrhu svojih performansi. Glas je tijelo, ali je i identitet, to se čulo na početku, a u kontekstu umjetnika ta činjenica posebno jako rezonira. On je umjetniku instrument, ali kako se nalazi u njegovu tijelu, on ga potpuno drugačije percipira, osjeća, ali i shvaća od »običnih« ljudi ili od običnoga instrumenta.
Klavirist svoj instrument zatvara kad završi vježbanje, violinist spremi violinu u kutiju. Oba se instrumenta ugađaju zatezanjem žica, mogu se intonirati, dorađivati, ali sve to nema veze s čovjekom koji za njega sjeda. On svira, kroti instrument i instrument je u nekoj mjeri njegovo ograničenje. S druge strane vokalni profesionalci s glasom se bude i s njime liježu; njime govore, pjevaju i dnevno komuniciraju. Čovjek svoj glas ne može zamijeniti, može ga razvijati, trenirati i oblikovati, ali ga nikada ne može odvojiti od sebe. Zato se svaka promjena u tijelu, emocijama ili psihičkom stanju neposredno odražava u njegovu zvuku. Glas od instrumenta tako brzo prelazi u identitet, i to u puno snažnijem smislu nego što se kao identitet percipira u »običnih« ljudi.
Prepoznati Pavarottija
Iako se čovjek prepoznaje po zvuku i intonaciji svojega glasa, glumcima i pjevačima glas doslovno postaje on ili ona. O tome je bilo govora i na okruglom stolu: glas, upravo zato što je identitet, nužno postaje i odnos, kako prema publici tako i prema sebi. Studenti koji su postavljali pitanja svjedočili su kako su često slušali probe a da nisu vidjeli scenu i da su neke glumce do te mjere identificirali s njihovim glasom da bi u prolazu čuli samo jednu rečenicu i znali »aha, to je on«. Kod pjevača je slično, Pavarottija možemo prepoznati u svakom trenutku slušajući radio, ne trebamo ga vidjeti, što je u vremenu »civilizacije slike« poprilično snažan podsjetnik da u vremenu virtualne komunikacije koja se sve više zbiva »preko tipkovnice« glas ipak ostaje središnji komunikacijski alat u ljudskom odnosu, bio on umjetnik ili ne.
Glas kao alat
I tu se dolazi do ključne točke: glas je alat, a njime se kao i svakim drugim alatom treba znati koristiti, treba ga održavati i njegovati. Prvo se postavlja pitanje postoji li jedna tehnika koja omogućuje da glas zauvijek ostane zdrav i svjež. Sudionici okrugloga stola nisu stigli jednoznačno odgovoriti na to pitanje pa su neke stvari ostale u zraku. Iako neki aspekti upotrebe vokalnoga aparata jesu zajednički i govornicima i pjevačima, oni nikako nisu isti. Glumac može zapjevati, ali to ne mora nužno zvučati dobro, isto kao što i pjevač u opereti govorne dijelove može govoriti, ali to ne će raditi na isti način na koji to rade glumci. U prvom slučaju glumci ne mogu doskočiti onomu što opera traži od glasa, a u drugom će slučaju pjevači svjesno čuvati svoj glas kod govornih dijelova da se ne bi toliko izmorili da ne mogu dalje nastaviti pjevati. Iako ideja o multidisciplinarnosti zvuči dobro, u »žanrovskom« smislu ona je gotovo nemoguća.
Tegobno »prešaltavanje«
Malo je znanja o tome koliko primjerice unutar opernoga pjevanja ima fine granulacije kod izbora glasova za neke uloge. Nisu svi soprani isti, koloraturni će pjevati jedne uloge, lirski soprani druge, spinto treće, dramski četvrte. Unutar tih podjela postoji još mikropodjela jer nekim glasovima estetski i karakterno ne odgovaraju uloge koje će pjevati, bez obzira na to što bi ih vokalno mogli »izvući«, a nekima ne odgovara raspon tonova neke konkretne uloge iako općenito spadaju u taj »fah«. Kod muških je pjevača slično. Pjevači mjuzikla koji se koriste tzv. belt-tehnikom pjevanja gdje se u gornjim registrima pjeva na način koji se koristi registrima »govornoga« tipa, stvarajući tako prodoran, glasan i emocionalno intenzivan zvuk, ne mogu jedan dan pjevati mjuzikl, a drugi dan otići u operu i otpjevati neku ozbiljnu ulogu. Da bi to mogli, morali bi proći intenzivan period »prebacivanja« u drugi tip pjevanja koji ne bi nužno završio uspješno. Isto vrijedi i obrnuto. Povremene izlete mogu raditi i jedni i drugi, operni se pjevači često mogu čuti u epizodnim »crossover« ulogama na nekim koncertima, ali nema ni jednoga ozbiljnoga pjevača ili pjevačice koji bi to radili stalno. Jednostavno zato što bi vjerojatno toliko rastezali svoju tehniku da bi na kraju uništili svoj alat.
Bolest glasa, bolest duha
Ideologija današnjega vremena koja propovijeda moto »svi mogu sve« može biti i velika opasnost, posebno za mlade pjevače. Nažalost tržište je nemilosrdno pa često gura pjevače da uzimaju uloge koje su u najboljem slučaju na rubovima njihovih mogućnosti. To ih onda osim u fizičkom smislu može dovesti i na rubove njihove psihe stavljajući ih u trajni disbalans. A taj će onda polako gristi i sam glas, pretvarajući sam odnos prema sebi u trajni izvor nestabilnosti. Bolest glasa tako može odražavati bolest duha, kako vlastitoga tako i duha vremena.
Smisao zdravlja glasa
Glas ima svoje granice, u svakom smislu: filozofskom i duhovnom, fiziološkom i umjetničkom, što je normalno jer je sasvim ljudski. Zato treba paziti kako se i što s njime radi, govori, glumi, pjeva, predaje – na umu stalno treba biti prava mjera. Pitanje zdravlja glasa tako nije samo pitanje zdravlja glasnica, grla, ždrijela, dušnika, pluća, dijafragme. Glumci, a pogotovo pjevači, na kraju krajeva znaju da je on vezan za ukupno zdravlje jer glas ne pamti samo tehniku, nego i način na koji se živi, radi i komunicira. Zdravlje glasa stoga je povezano s onim što ljudskomu djelovanju daje smisao – s njegovim duhom. Pogrješna uporaba glasa možda je i najviše povezana upravo s tim, a to je tema koja bi mogla stajati u korijenu mota nekoga budućega Svjetskoga dana glasa.
