ANIMATORICA MATEJA MARČUN IZ VARAŽDINSKIH TOPLICA »Na Boga sam i svoju vjeru ponosna«

Mateja Marčun
Snimila: T. Baran | Mateja Marčun: »Angažman u župi, u Crkvi, moj je poziv. Imam osjećaj da tu trebam biti, da mi je tu mjesto, da iz kože animatorice mogu donositi Boga drugima.«

U župi sv. Martina u Varaždinskim Toplicama istaknuto mjesto u tkanju kvalitetne vjerničke zajednice ima studentica Mateja Marčun, aktivna pastoralna suradnica, animatorica za mlade u župi, dekanatu i Varaždinskoj biskupiji. Članica je zajednice mladih varaždinske katedrale. A kako je studentica filozofije i antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nerijetko je u autobusu, na stalnoj relaciji Zagreb – Varaždinske Toplice – Varaždin i nazad. Obiteljsku podršku Mateja ima pa, unatoč svim mladenačkim previranjima kroz koje je prošla, zadovoljna kroči prema kraju studija, sretna u duhovnom bogatstvu koje je pronašla te u nadi za obiteljskim i poslovnim smirenjem. Ufajući se, ističe, u Božju volju u svemu što joj budućnost donosi.

»Nismo smjeli raditi baš sve što smo htjeli«

Mateja je rođena 24. veljače 1993. u Varaždinu. Mama joj je Edita, djevojački Kujundžić, iz Travnika u BiH, trgovkinja zaposlena u jednoj pekarnici u Varaždinskim Toplicama, a tata je Josip Marčun, rođeni Topličan, prvostupnik kriminalist, zaposlen u interventnom odjelu zaštitarskoga poduzeća u Čakovcu. Matejini su se roditelji upoznali u Editinu Travniku gdje je Josip tada radio. U Travniku su se i vjenčali i živjeli četiri godine, u stanu koji je Josip dobio na uporabu od poslodavca. Radio je u vojsci, a onda i u policiji. Godine 1993. preselili su se u Josipove Varaždinske Toplice i skrasili se s njegovim roditeljima i braćom. S vremenom su Edita i Josip u Toplicama kupili kuću u kojoj su i danas, zajedno s Editinom majkom. Još su u Travniku 1989. dobili sina Roberta, a onda u Hrvatskoj, četiri godine poslije, Mateju. Robert je završio srednju ekonomsku školu i nije želio studirati, već je radio puno poslova, najprije u ugostiteljstvu, zatim kao turistički animator na Jadranu i po svijetu. Na poslu se zaljubio u jednu Njemicu i otišao za njom u Berlin. Dvije su godine u vezi, planiraju ženidbu, ona još studira, a Robert je zaposlen na ugostiteljskim poslovima.

Dosadašnje najznačajnije razdoblje za moju vjeru je ovo najnovije koje mi se dogodilo na mojoj drugoj praznoj godini studija, kad sam uglavnom bila doma kod svojih, u liječenju ozljede koja mi se dogodila na treningu. Krenula sam na susrete mladih u varaždinsku katedralu.

»Mama nam je brižna žena, strpljiva, puna razumijevanja, ima živaca, otvorena je, komunikativna, u odgoju nije bila prestroga, ali nismo smjeli raditi baš sve što smo htjeli. Za mene je moja mama najbolja mama«, svjedoči Mateja. »A tata nam je bio zatvoreniji, suzdržaniji čovjek koji je rijetko pokazivao emocije. Takvi valjda vojnici i policajci trebaju biti. No što je stariji, to je emocionalniji, otvoreniji, imamo jako dobar odnos, o svemu možemo razgovarati. S tatom više razgovaram o studiju, a s mamom više o osobnim stvarima. Premda i tata voli svašta znati. Roditelji se dobro slažu, Bogu hvala, nemaju ozbiljnijih razmirica, za srebrni su pir obnovili bračne zavjete. Sretna sam što u njima imam normalno obiteljsko okruženje, sigurnost, potporu, mogu se na njih osloniti. S bratom sam, koji je od mene stariji tri i pol godine, bila u pravom bratskom odnosu.«

»Svećenici su u meni ostavili trag«

»Kao klinci smo se i čupali i voljeli, a kako smo postajali stariji, bili smo si sve bliži. No brat je jako rano otišao od kuće pa se već dugo osjećam kao da sam jedinica. Čim je završio srednju školu, želio se osamostaliti. S devetnaest se godina zato preselio u Varaždin, radio je, plaćao si stan i sam si je vodio domaćinstvo. Jako je snalažljiv, svagdje mu je dobro, iz ničega vrlo brzo napravi nešto, ne voli ovisiti o bilo kome. Mogli smo nas dvoje raspravljati o svemu, nedostaje mi, prerano smo se fizički udaljili. Roditelji su nas oboje odgajali klasično vjernički, oboje su praktični vjernici. Nakon krizme sam ostala u Crkvi, a brat se ulijenio. Inače je deda, tatin tata, želio da moj tata bude velečasni. Ali je tata želio imati svoju obitelj pa djedu nije ispunio želju. Sakramentalno živimo svi, i roditelji, i baka i ja. Blagdane slavimo vrlo svečano. U našoj sam župnoj crkvi sv. Martina u Varaždinskim Toplicama primila sve sakramente. Svi svećenici koji su bili s nama u meni su ostavili trag, sa svakim sam imala dobar odnos. Sadašnji župnik Stjepan Mostečak za nas se duhovno skrbi desetak godina. Baš sam bliska s njim i baš lijepo surađujemo. U Toplicama imamo i časne sestre milosrdnice. Kao djevojčica sam posebno bila povezana sa s. Benjaminom. Susretale smo se i surađivale u crkvi. S. Bonita me učila pravilnu čitanju, a s. Karmela je naša sakristanka i dobre smo si. Ona je časna zmaj, kako ju od milja volim zvati, predobra je i vrlo duhovita. Moji su me za sav moj angažman u Crkvi oduvijek podržavali, bili mi potpora. Tako mi je uz obitelj i Crkvu uistinu bilo lijepo odrastati u mojim Varaždinskim Toplicama. Okruženje mi je također bilo krasno. Tko ne bi želio živjeti u lijepoj prirodi s dobrim društvom.«

»Svi okupljeni rastemo u vjeri«

»U osnovnoj sam školi bila odlična, učitelji dobri, razrednica divna, kolege iz mjesta, svi smo se znali. U školi sam dodatno išla na tamburaški sastav, na natjecanja u tamburanju, polazila sam novinarsku i literarnu skupinu, čitala na priredbama u školi, trenirala odbojku jedno vrijeme. A za srednju sam odabrala Gospodarsku školu u Varaždinu, smjer komercijalist. Svaki sam dan putovala u jednom smjeru pola sata busom. Društvo je bilo dobro, profesori također, odlično sam učila. Tijekom srednjoškolskoga obrazovanja u klubu u Varaždinskim Toplicama trenirala sam karate. U trećem srednje krenula sam na formaciju animatora ‘Mladi za mlade’. Iz svakoga su dekanata Varaždinske biskupije župnici predložili svoje najaktivnije mlade za animatorsku formaciju. Tako je moj župnik Mostečak za Varaždinsko-toplički dekanat predložio mene i hvala mu na tome. Dotad sam bila redovita na misama, bila sam čitač, polazila dekanatske susrete mladih, a i susrete mladih u župi. Formacija je trajala četiri vikenda, cijeli smo vikend bili u biskupiji u Varaždinu, tamo smo i spavali i učili što bismo s djecom i mladima mogli činiti. Salezijanski je to model koji se pokazao kao vrlo uspješan. Nakon završene formacije odveli su nas na specijalizaciju na Velebit u Baške Oštarije. U tjedan smo dana i tamo učili, ali smo morali napraviti i program svojega animatorskoga rada. Našim smo animatorima instruktorima trebali pokazati jesmo li usvojili znanje. Bilo nam je odlično, korisno, zabavno, smiješno, upoznala sam puno ljudi i proširila horizonte. Puno mi je značilo provesti vrijeme u takvu okruženju, napunila sam baterije, učila pametne stvari. Osim toga, kao animator osoba ne može biti sramežljiva, treba se osloboditi, a po programima koji se uče svi okupljeni rastemo u vjeri, produbljujemo znanja, okupljamo se u zajedničkoj molitvi i na klanjanjima pred Presvetim. Stječu se nova prijateljstva, upoznaju se istomišljenici.«

 

»Dekanat se počeo ‘buditi’«
Često se postavlja pitanje o prisutnosti mladih u Crkvi i o njihovoj aktivnosti. Nerijetko možemo čuti komentare poput onih da mladih i nema baš u Crkvi. No ne bih se složila s tim. Smatram da je Crkva bogata mladima, tim sjajnim dijamantima koji čekaju biti izbrušeni kako bi sjajili za onoga koji ih je stvorio.
No što je to što koči aktivnost tih mladih ljudi? Što učiniti da se aktiviraju? Vjerujem da su to pitanja koja muče mnoge koji se posvećuju radu s mladima ili bi to željeli. Pa i ja sama trenutačno postavljam sebi ta pitanja. Kako potaknuti te mlade potencijale da se aktiviraju? Teška je to zadaća, no sigurno ne i nemoguća. Ne znam neku formulu koja bi bila univerzalna i svima korisna, no istaknula bih nekoliko pojmova koje smatram važnima kad je u pitanju rad s mladima. To su molitva, domišljatost, otvorenost, pristupačnost, suosjećajnost i ustrajnost.
Temelj svakoga uspješnoga pothvata je molitva, bez toga ne ide. Nadalje, mladima je važno da se osjećaju prihvaćeno i potrebno te je također od velike važnosti biti otvoren i suosjećajan za njihove potrebe. Mladima bi trebalo omogućiti bogat i kvalitetan program s različitim aktivnostima u koje se mogu uključiti prema svojim talentima i željama. To mogu biti npr. molitvene zajednice i zajednice mladih, zborovi, biblijske grupe, različite športske aktivnosti, mise za mlade, klanjanja i slično.
Konkretno, u dekanatu u koji spadam počeli smo s mjesečnim organiziranjem misa za mlade i klanjanjima. Na početku nas nije bilo puno, no odlučili smo ustrajati u tome i svaki mjesec organizirati misu i klanjanje u drugoj župi dekanata. Župnici i mladi to su dobro prihvatili. Interes i broj prisutnih na tim susretima raste. U jednoj je župi čak pokrenuta i molitvena zajednica za mlade koja također ima dobar odaziv. Dekanat se počeo »buditi«, mladi su se počeli aktivirati.
No nije u svim župama i dekanatima tako. Nemaju baš svi podršku od svojih župnika ili suradnika. Željela bih potaknuti sve župnike da budu potpora u organiziranju aktivnosti za mlade. Njihova je uloga od presudne važnosti jer sve kreće od njihove inovativnosti ili odobrenja. Zajedničkom suradnjom i ustrajnošću župnika, vjeroučitelja i animatora mogu se »aktivirati« mnogi mladi.

 

»Puno mi je pomogla Crkva, vjera«

»Nakon svega toga sam, s još jednom prijateljicom, postala glavna animatorica u dekanatu. Susrete smo organizirale tako da smo pripremile temu o kojoj se raspravljalo, a slobodno je vrijeme bilo kreativno ispunjeno. Animatori biraju i organiziraju programe na koje se ide, od nacionalnih susreta katoličke mladeži do planinarskih križnih putova. No nakon mature 2011. valjalo je upisati studij. Odabir je bila jednopredmetna filozofija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doselila sam se u Zagreb, najprije u podstanarstvo u Trnje, pa na Trešnjevku, pa u studentske domove Cvjetno i Šara. Sada sam opet privatno na Vrbiku. Do treće je godine sve bilo dobro. Uz nastavu sam i redovito polaganje ispita trenirala taekwondo u studentskoj udruzi borilačkih športova. A na trećoj mi je godini mama ostala bez posla pa sam se odlučila zaposliti u jednoj fotokopiraonici. Radila sam sedam sati dnevno i svaku drugu subotu. Bilo mi je to jako teško razdoblje. Išla sam s posla na predavanja i obratno. Nisam na to bila navikla, taj me posao nije ispunjavao, a onda je i plaća počela kasniti. U svemu sam tome postala nervoznija, počela sam se povlačiti u sebe. Stalno mi se plakalo i baš mi je bilo teško. Morala sam prenijeti dva ispita na četvrtu godinu. Na Filozofskom, naime, preddiplomski studij filozofije traje četiri godine, a diplomski jednu godinu. Onda sam odlučila da se više ne vraćam u staru fotokopiraonicu, već sam otišla u jednu drugu u kojoj mi je bilo super. Mama se, istina, u međuvremenu zaposlila, ali ja sam i dalje htjela raditi. Na toj sam četvrtoj godini upisala džiju-džicu, borilački šport na parteru. Ali sam se brzo ozlijedila i prestala trenirati jer su mi se izmaknula dva diska. Nakon četvrte godine ostala su mi tri ispita pa sam upisala praznu godinu. U tom sam se vremenu zaposlila kao dadilja u jednoj francuskoj obitelji. Kod njih mi je bilo divno. Klinac i ja smo se odlično slagali, tretirali su me kao članicu obitelji, davali mi dobru plaću. Uz njih sam poboljšala svoj engleski. No nisam položila nijedan od tri zaostala ispita pa sam opet upisala praznu godinu. Jako me to grizlo iznutra jer dotad nisam kiksala u obrazovanju. Kao da sam se nakon prve fotokopiraonice izgubila. Proces oporavka bio je dug. U toj sam drugoj praznoj godini malo bila u Zagrebu, malo u Varaždinskim Toplicama. Puno mi je pomogla Crkva, vjera, moja povezanost sa zajednicom mladih varaždinske katedrale u koju sam se uključila.«

»Kad god mogu, na misu idem svaki dan«

»U petom sam mjesecu ove godine dobila posao asistentice djece s posebnim potrebama u vrtiću u Toplicama. Brinula sam se o dvoje djece, jako sam se povezala i s njima i s njihovim roditeljima. Okruženje u kojem sam radila bilo je divno. Do rujna sam uz rad položila zaostale ispite, završila četverogodišnji preddiplomski iz filozofije i sada sam u listopadu upisala posljednju, petu godinu, odnosno diplomski studij filozofije nastavničkoga smjera. Istodobno sam upisala i diplomski iz antropologije znanstvenoga smjera. Sada naveliko studiram, ide mi bez problema, bez obzira na dvije godine pauze. Ne radim, moji me mogu financirati, trudit ću se da i oba diplomska studija što prije završim.

Angažman u župi, u Crkvi, moj je poziv. Imam osjećaj da tu trebam biti, da mi je tu mjesto, da iz kože animatorice mogu donositi Boga drugima. Činjenica je da poznavanje i rast u vjeri dovodi do aktivnijega vjerničkoga života, kao i do sve većega praktičnoga življenja vjere.

Dosadašnje najznačajnije razdoblje za moju vjeru je ovo najnovije koje mi se dogodilo na mojoj drugoj praznoj godini studija, kad sam uglavnom bila doma kod svojih, u liječenju ozljede koja mi se dogodila na treningu. Krenula sam na susrete mladih u varaždinsku katedralu. Dočekao me povjerenik za mlade Varaždinske biskupije Tihomir Kosec, a i suradnica u pastoralu mladih Marta Kranjčec. I, jasno, puno mladih koji dolaze na zajednicu. Po njihovim preporukama i poticajima krenula sam na tjedne ispovijedi, kad god mogu na misu svaki dan. Najprije mi je to bilo teško, a onda mi je postalo potreba, duhovna hrana koja me drži i ispunjava. U zajednici razmatramo na način lectio divina, proučavamo nedjeljna evanđelja, puno razgovaramo, imamo klanjanja, molitvene lance. Postali smo prijatelji, vodimo računa jedni o drugima.«

»Dogodila su se i neka obraćenja«

»U svibnju sam bila na susretu katoličke mladeži u Vukovaru i tamo sam upoznala nekoliko dragih ljudi iz mojega dekanata. Dogovorili smo da bismo pokrenuli dekanatska mjesečna klanjanja i misu. Ideja je jako dobro prihvaćena. Mladi se lijepo odazivaju, bude se, dogodila su se i neka obraćenja, svećenici nas podržavaju, nemamo problema s organizacijama. Velika nam je to radost. Dekanatska ekipa je odlična, velika smo si podrška. Magdalena, Sara i David prijatelji su koji su velikim dijelom zaslužni što sam tu gdje jesam, oni su sastavni dio moje svakodnevice i veliki su blagoslov, oslonac i pomoć. Od animatora još su i Stela i Anja moje drage prijateljice i važna podrška. Uz njih sam postala aktivnija i u Varaždinskoj biskupiji. Pozvana sam da budem instruktorica animatorica. Zbog svega sam malo u Zagrebu, malo u Varaždinskom Toplicama, malo u Varaždinu. Imam puno obveza i to mi se sviđa. Želim svjedočiti Boga ljudima u punini.«

»Na Boga sam i svoju vjeru ponosna«

»Župa mi je i dalje baza. Čitam na misi, po potrebi se primim sakristanskih poslova, spremanja crkve. Župnik meni pomaže oko organizacije dekanatskih susreta za mlade, a u samim Varaždinskim Toplicama planiramo ponovno pokretanje zajednice mladih. Postojala je ona ranije, ali je došlo do smjene generacija, pa se trebamo obnoviti. Krasno je što je župnik Stjepan jako otvoren i društven čovjek, ima smisla za humor, voli se šaliti, spreman je pomoći za bilo kaj, podržava me u svemu. Kažem da mi je župnik Stjepan duhovni otac, a biskupijski povjerenik za mlade Tihomir Kosec duhovni brat. Četiri godine dečko mi je Daniel, također snažan oslonac u mojem životu. Podrijetlom je iz mojega kraja, student je, upoznali smo se na dekanatskim susretima animatora. Još studiramo pa nije vrijeme za brak. Puštam to u Božju volju.

Angažman u župi, u Crkvi, moj je poziv. Imam osjećaj da tu trebam biti, da mi je tu mjesto, da iz kože animatorice mogu donositi Boga drugima. Činjenica je da poznavanje i rast u vjeri dovodi do aktivnijega vjerničkoga života, kao i do sve većega praktičnoga življenja vjere. Mlada sam osoba i još tražim svoj put, promišljam što Bog od mene želi u budućnosti. Znam da želim da moj put bude ono što Bog od mene očekuje. Imam sve veću potrebu glasno govoriti da sam vjernica, posebno na Filozofskom fakultetu na kojem studiram. Oko mene na fakultetu nisu vjernici. Prije sam šutjela, a sada imam potrebu braniti svoje teze. Shvatila sam da me više nije briga ako će mi se smijati. Na Boga sam i svoju vjeru ponosna. U životu sve ima smisla ako je po Božjem. Jer samo Bog našim životima daje smisao.«

IZVORGlas Koncila br. 48/2017.
Prethodni članakPOUKA NOBELOVCA RICHARDA THALERA »Potrošit ću taj novac racionalno«
Sljedeći članakŠTO KATOLIČKI NAUK KAŽE O DONIRANJU MRTVOGA TIJELA? »Grijeh je zakopati ono što može spasiti drugoga«