APOSTOLSKO PISMO »CANDOR LUCIS AETERNAE« U POVODU 700. GODIŠNJICE SMRTI DANTEA ALLIGHIERIJA Dante je suvremenomu čovjeku potreban i zbog svoje vizije slobode

Foto: Shutterstock | Dante Allighieri
»Otajstvo utjelovljenja… jest stvarno nadahnjujuće središte i jezgra čitavoga spjeva. U njem se ostvaruje… čudesna razmjena po kojoj, dok Bog ulazi u našu povijest uzimajući tijelo, ljudsko biće sa svojim tijelom može ući u božansku stvarnost«, piše papa Franjo

»U ovom posebnom povijesnom trenutku, praćenu mnogim sjenama, prilikama koje srozavaju ljudskost, nedostatkom pouzdanja i perspektiva za budućnost, lik Dantea, proroka nade i svjedoka ljudske želje za srećom, još nam može darovati riječi i uzore koji daju uzgon našemu putu. Može nam pomoći da s vedrinom i hrabrošću napredujemo na hodočašću života i vjere koje smo svi pozvani činiti sve dok… ne dođemo do posljednjega cilja svega čovječanstva, do ‘Ljubavi koja pokreće sunce i ostale zvijezde’.« Tim je riječima, s citatom iz »Božanstvene komedije«, papa Franjo završio apostolsko pismo »Candor Lucis aeternae – Sjaj vječnoga svjetla« koje je objavio u četvrtak 25. ožujka – znakovit dan kad se Crkva spominje navještenja utjelovljenja Sina Božjega – u povodu 700. godišnjice smrti velikoga pjesnika Dantea Allighierija.

Gorko vlastito iskustvo »paradigma ljudskoga stanja«

Dante Allighieri i danas je važan zato što polazi od vlastitoga gorkoga životnoga iskustva te ga, poglavito u »Božanstvenoj komediji«, pretvara u »paradigmu ljudskoga stanja«. Papa Franjo izrijekom kaže da apostolskim pismom želi pokazati »kako aktualnost tako i neprolaznost« Danteova djela te sabrati »opomene i promišljanja koja su i danas bitna za čitavo čovječanstvo, ne samo za vjernike«. »Danteovo je djelo, uistinu, sastavni dio naše kulture, vraća nas kršćanskim korijenima Europe i Zapada, predstavlja baštinu ideala i vrjednota koje i danas Crkva i društvo nude kao temelj ljudskoga suživota, na kojem se svi možemo i moramo prepoznati kao braća«, napisao je Papa.

U progonstvu napisao »Božanstvenu komediju«

Papa iznosi kratki pjesnikov životopis. Dante Allighieri rođen je 1265. godine u Firenzi. Oženio se Gemmom Donati s kojom je imao četvero djece te je krenuo putom uspješnoga gradskoga činovnika. Kao »bijeli gvelf« u političkim je trvenjima godine 1302. osuđen na dvije godine progonstva, zabranu obnašanja javnih dužnosti te na novčanu kaznu. No budući da se nije smatrao krivim, žalio se pa je dobio drugu, drakonsku presudu: trajni egzil, zapljenu dobara i smrtnu kaznu u slučaju da se vrati u Firenzu. Godine 1315. nije prihvatio ponižavajuće uvjete pomilovanja pa je ponovno osuđen na smrt, a s njime i njegova još malodobna djeca. Tako je najplodniji dio svojega života proveo kao siromah i lutalica od grada do grada. Umro je u Ravenni u dobi od 56 godina, u noći između 13. i 14. rujna 1321. godine. Grob mu se i danas nalazi u Ravenni. Upravo je u godinama progonstva napisao glasovitu »Božanstvenu komediju«, dovršivši »Raj« pred smrt.

»Danteovo je djelo, uistinu, sastavni dio naše kulture, vraća nas kršćanskim korijenima Europe i Zapada, predstavlja baštinu ideala i vrjednota koje i danas Crkva i društvo nude kao temelj ljudskoga suživota, na kojem se svi možemo i moramo prepoznati kao braća.«

Taj život Papa komentira riječima: »Dubinski promišljajući o svom osobnom stanju progonstva, korjenite nesigurnosti, krhkosti, neprestanoga pokreta, Dante preobražava to stanje sublimirajući ga u paradigmu ljudskoga stanja koje se predstavlja kao put, prije unutarnji negoli izvanjski, koji nikad ne prestaje dok ne dođe do cilja. Ulazimo tako u dvije temeljne teme svega Danteova djela: polazište svakoga egzistencijalnoga putovanja jest želja usađena u ljudski duh; te odredište, tj. sreća koja dolazi od gledanja Ljubavi, a to je Bog. Najveći pjesnik, premda proživljava dramatične, žalosne i tragične događaje, nikada se ne predaje, ne podliježe, ne prihvaća potiskivanje želje za puninom i srećom koja je u njegovu srcu, a još se manje prepušta nepravdi, dvoličnosti, aroganciji moći i sebičnosti koja naš svijet čini ‘komadićem zemlje koji nas čini tako okrutnima’.«

Pretvorio se u »proroka nade«

Dante prema papi Franji »otkriva poziv i poslanje« po kojem se »paradoksalno, od naoko propala i razočarana čovjeka, grješnika bez pouzdanja pretvara u proroka nade«. Što to znači biti prorok nade izrekao je sam pjesnik u pismu koje Papa citira: »Valja kratko reći da je cilj svega i svakoga dijela maknuti one koji žive ovaj život iz stanja bijede i privesti ih stanju sreće.« A papa Franjo ponovno komentira: »Dante prognanik, hodočasnik, krhak čovjek, postaje sada jak po duboku i intimnu iskustvu koje ga je preobrazilo; nanovo je rođen zahvaljujući viziji koja ga je iz paklenih ponora, dna ljudskoga stanja, uzdiglo do gledanja samoga Boga te se uzdiže kao glasnik novoga postojanja, prorok novoga čovječanstva koje žudi za mirom i za srećom.«

Bog je posljednji cilj ljudske želje

Papa Franjo, nadalje, govori o Allighieriju kao »pjesniku ljudske želje«. Pritom citira njegovo djelo »Gozba«. »Najveća želja i prva dana po naravi jest vratiti se svojemu počelu. A budući da je Bog počelo naših duša (…), ta se duša najviše njemu želi vratiti. I tako, poput hodočasnika koji ide putom na kojem još ne bijaše te za svaku kuću koju izdaleka vidi vjeruje da je konačište, a kad vidi da nije, svoje vjerovanje usmjeri prema drugoj, i tako od kuće do kuće sve dok do konačišta ne dođe; tako i naša duša, koja neuka ulazi u novi i nikada prijeđeni životni put, usmjerava oči k ispunjenju njezina najvećega dobra, no što god da vidi te joj se čini da je u tome neko dobro, vjeruje da je to ono pravo«, citirao je papa pjesnika.

Dante je suvremenomu čovjeku potreban i zbog svoje vizije slobode. Čovjekova mogućnost uspona za Dantea je »realna« te »ovisi o njegovim izborima, o njegovoj slobodi«. No sloboda nije sama sebi svrhom, nego je njezin cilj »dotaknuti nebesa«.

U središtu je Danteove poruke otajstvo utjelovljenja

Ispunjenje ljudskoga postojanja, a time i vrhunac »Božanstvene komedije« te općenito srž Danteove životne poruke, jest blaženo gledanje Boga, Trojstva koje je Dante pjesnički prikazao kao tri kruga različitih boja u jednoj svjetlosti. Unutar Trojstva on vidi otajstvo utjelovljenja vječne Riječi. Papa Franjo o tome kaže: »Otajstvo utjelovljenja… jest stvarno nadahnjujuće središte i jezgra čitavoga spjeva. U njem se ostvaruje ono što su crkveni otci nazivali ‘pobožanstvenjem’, ‘admirabile commercium’, čudesnom razmjenom po kojoj, dok Bog ulazi u našu povijest uzimajući tijelo, ljudsko biće sa svojim tijelom može ući u božansku stvarnost, koju simbolizira ruža blaženih. Čovječanstvo, u svojoj konkretnosti, sa svakidašnjim činima i riječima, sa svojim umom i svojim osjećajima, s tijelom i emocijama, uzdignuto je u Boga, u kojem pronalazi pravu sreću te potpuno i posljednje ispunjenje, cilj svega svojega puta.«

Osim tih središnjih tema, papa Franjo provlači kroz svoje pismo i niz motiva koji su kod Dantea posloženi oko toga središta. Tu svakako ulazi »mariologija u malom«, tj. pobožnost Mariji kao onoj po kojoj se Riječ utjelovila u svijetu. Tu je i »plastičnost«, stvarnost Danteovih likova. Posebno to vrijedi za dionike blaženoga gledanja. On ih prikazuje »u njihovu tjelesnom aspektu, podsjeća na njihove osjećaje i emocije, njihove poglede i geste, ukratko pokazuje nam čovječanstvo u njegovu savršenstvu duše i tijela, najavljujući uskrsnuće tijela«. Tu su i redci o ulozi drugih žena u Božanstvenoj komediji, Beatrice i Lucije, kao i o Danteovu odnosu prema sv. Franji Asiškomu…

Budući papa u budućem blaženiku prepoznao Danteova putnika iz Hrvatske
I hrvatski je narod dužnik Danteu Allighieriju. Naime, u »Božanstvenoj komediji«, koja se može čitati i kao veliki kulturni spomenik kršćanske Europe Danteova vremena, svoje je mjesto, u pozitivnom kontekstu »Raja«, našao i neimenovani hodočasnik iz Hrvatske. U 31. poglavlju u raju se Danteu ukazuje sv. Bernard iz Clairwauxa, a svoje divljenje svetcu pjesnik uspoređuje sa zadivljenošću hodočasnika iz Hrvatske dok promatra Veronikin rubac, relikviju koja se i danas nalazi u bazilici sv. Petra. Stihovi glase:
»Poput onoga koji možda iz Hrvatske
dođe da vidi našu Veroniku,
pa svojom
vjekovječnom čežnjom nezasićen,
kaže u misli, dok se pokazuje (rubac):
O Gospode moj, Isuse Kriste, pravi Bože,
tako li je, dakle, izgledalo lice tvoje?«
Na taj je prizor iz »Božanstvene komedije«, predvodeći 15. veljače 1998. u crkvi sv. Jeronima u Rimu misu o 100. obljetnici rođenja kardinala Alojzija Stepinca, na početku svoje propovijedi podsjetio tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Joseph Ratzinger, danas papa u miru Benedikt XVI. »Ovaj anonimni Danteov Hrvat«, rekao je potom kardinal Ratzinger, »ima za nas jedno ime: sluga Božji kardinal Alojzije Stepinac… (…) Uistinu, ovaj je čovjek, ovaj sluga Božji, držao pogled čvrsto upravljen u Isusa, razmatrao o njemu, živio je u zrenju Krista i tako se sve više neprestano suobličavao Kristu, bivao preobražen u Krista te i sam postao živa slika trpećega Krista s trnovom krunom i ranama njegove muke.«

IZVORGlas Koncila br. 15/2021.
Prethodni članak»KREDITNA KARTICA« U ŽELUDCU Plastika i lijekovi u prehrani čovjeka
Sljedeći članakDVADESET GODINA »HRVATSKOG KAZALIŠTA U ŠVICARSKOJ« Proslavili predstavom o Bečkoj uroti