BITI HRAM BOŽJI, A NE UZOHOLITI SE Kamo sreće da se i danas onaj tko je susreo Boga ne zatvori u vlastiti svijet ugode

VII. nedjelja kroz godinu (1 Kor 3, 16-23)

Snimio: V. Čutura

U riječima svetoga Pavla ponekad se čovjek samo djelomično pronađe. Piše on u Prvoj poslanici Korinćanima: »Hram je Božji svet, a to ste vi. Nitko neka se ne vara.« Da se vjernik zadrži samo na prvoj rečenici, mislio bi o sebi odveć uznosito. Tek bi u drugoj rečenici došao do jasnije stvarnosti.

Već pri samoj pomisli da je čovjek hram Božji, u sebi se može osjetiti ponos. Čovjek je hram, velebna građevina koja se ponosno izdiže. I ne običan hram, nego hram Božji. Doživljava se unutarnje zadovoljstvo jer se rađa pomisao o vrijednosti. Svaka bol, ma svaka prolaznost koja bi čovjeka lišila oduševljenja, na pomisao o hramu ne može opstati. Koliki su se izvukli iz one zlokobne potištenosti kada su odjednom shvatili da su u očima Božjim važni, a mislili su da ne vrijede ništa. Postali su svjesni stvarnosti da su hram Božji. Hram koji je na ponos, hram koji je značajan u očima Božjim.

Bili su i Korinćani itekako svjesni svoje posebnosti. Pa sveti Pavao, taj veliki apostol, piše im poslanicu. Čuju u njoj riječi svojega grada! I uz to: »Hram ste Božji!« Nakon te uzvišene epopeje o Korinćanima sveti Pavao je zastao. Radost hramske uzvišenosti prekida riječima: »Nitko neka se ne vara.« Poslije hrama stigla je zabluda. Dostojanstvo je donijelo navlakušu: »Nemojte se varati dok o sebi mislite uznosito!« Neki su očito sanjarili da su važni pa su im promaknuli svakodnevni trenutci poniznosti. Jest, Krist je umro i uskrsno za čovjeka, donio oproštenje grijeha, ali to nije povod da se na toj stvarnosti ostane zaleđen. Nipošto. Valja poći dalje. Sveti Pavao očekivao je od Korinćana umjesto uznositosti želju za promjenom, želju da se i drugi dovedu do Boga. Onaj tko se sam grijao u Božjoj prisutnosti ubrzo se na nju opekao. Krist u svoju blizinu poziva mnoge, a taj put pozivanja prepustio je čovjeku. I sveti Pavao na isti način Korinćanima želi usaditi u srce neka riječ Kristovu pronesu i onima koji ga još ne poznaju, kako bi se što više ljudi ugrijalo u Božjoj prisutnosti.

Nastavlja u poslanici: »Bog hvata mudre u njihovu lukavstvu.« Kod svetoga Pavla nema takvoga pokvarenoga lukavstva. Nakon susreta s Kristom mogao je sveti Pavao ostati u Damasku i uživati u tome što je spoznao u Kristu puninu Zakona. No nije. Nije se poslužio lukavstvom da bi sebi ugodio, nego se uputio dalje navješćivati evanđelje. Stoga, kamo sreće da se i danas onaj tko je susreo Boga ne zatvori u vlastiti svijet ugode, nego podijeli svoje iskustvo s onima koji ga još nisu susreli.

Ivan Zlatousti riječi svetoga Pavla povezao je s grijehom pohlepnika: »Riječi ‘neka se nitko ne vara’ odnose se na osobe koje sebe smatraju važnima te si laskaju da su mudre. Što ako je čovjek bogat, pa i ako je plemenit; podliji je od svih podlaca ako je zarobljen grijehom. Grijeh je barbar, a duša koja je jednom zarobljena ne zna više kako da se poštedi. Ako bi slikar naslikao sliku grijeha, prikazao bi je kao što poganski pjesnici prikazuju svoje Scile. Ona se s deset tisuća ruku hvata za naše misli, dolazi neočekivano, trga sve na komade, poput pasa koji lukavo grizu. I koga bismo tako prikazali? Pohlepne? Ima li što besramnije od očiju pohlepnika? Ima li što zagađenije od njegovih ruku? Ima li što odvažnije od njegovih usta? Nemojte gledati na lice i oči pohlepnika kao da su to samo ljudi. Ljudske oči imaju naviku gledati na jadne osobe u nevolji i smekšati se, ali ovi grabežljivci u pogledu na siromahe, sijevaju poput divljih zvijeri.«

Kršćanin koji se bude uznosio upast će u zamku samodostatnosti: »Ja i moj Bog.« Tu više nema promatranja drugoga, ostade jedino uživanje u sebi, osobna ugoda. Po riječima svetoga Pavla, onaj tko se ne želi prevariti da se sve ispunilo ako je postao hram Božji, takav će nastojati izbjeći zamku prijevare. Potrebno je samo vlastitu vjeru podijeliti, ne zaustaviti se na samom sebi. Mnogi su primjeri podjele vjere, bezbrojni načini da se ne upadne u očitu prijevaru: trenutci kada se nakon mise ne bježi brzo doma, nego se pobliže žele upoznati oni koji vjeruju, trenutci kada se molitva u trenutku ugode prekida da bi se pretvorila u radost što se dijeli drugima, trenutci kada se vjera živi ne zbog same vjere, nego zbog susreta s Bogom koji nije ostao sebičan, nego je vlastitoga Sina poslao u ljudsku blizinu.

Gospodine, Ti si primjer koji nam je nasljedovati, a ne cilj koji smo postigli,
stoga nas učvrsti u promicanju zajedništva s ljudima kako je to činio
Krist koji živi u vijeke vjekova. Amen.