FIZIJATRICA I PJESNIKINJA IZ LIPIČKE BOLNICE DR. SENKA RENDULIĆ SLIVAR OTKRIVA SVOJU METODU RADA Biti povezan s božanskim u sebi i oko sebe

Snimio: V. Čutura | Senka Rendulić Slivar

Uz tehnološka i ina postignuća u medicini, brojni su liječnici sve više zagovornici povratka prirodi, to jest da se užurbani tempo života uklopi u prirodnu harmoniju. Na neki način pristupa se staroj poslovici »liječnik liječi, priroda ozdravlja«. Među liječnicima s iskustvom je prim. dr. Senka Rendulić Slivar koja radi u Bolnici Lipik – specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju. Odrastala je u Moslavini i Hrvatskom zagorju, školovala se u Hercegovcu, Garešnici, Bjelovaru, završila Medicinski fakultet u Zagrebu, specijalistica je fizikalne i rehabilitacijske medicine od 1997., primarijus, završila je master studij na Fakultetu za sport i turizam u Novom Sadu, doktorirala 2010. Od 1993. radi u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Lipik – Toplicama Lipik, po dolasku iz Kutine. Majka je sina kojega je usmjerila i odvela do diplomiranoga fizioterapeuta. Kako ističe, živi i radi u dolini rijeke Pakre, podno planine Psunja, u gradovima Lipiku i Pakracu. U slobodno vrijeme u komunikaciji je s prirodom u kretanju i doživljaju kroz miris, boju, zvuk, riječ, a to pretače u poeziju. Sudionica je brojnih stručnih i znanstvenih skupova te autorica i koautorica brojnih stručnih radova.

»Osoba se prečesto kao jedinka potaknuta kultom uspjeha, slave, znanja, potrošnje, statusa i vanjskoga izgleda razdijeli i izgubi na tom putu, što se gotovo i ne može izbjeći bez duboke povezanosti i svjesnosti o božanskom u sebi i oko sebe. U terapiji je potrebno sve uzeti u obzir. Već stoljećima ranije liječnici su govorili: ‘Ne može se liječiti onoga koji je pun briga’«, navodi prim. dr. Senka Rendulić Slivar.

U svom radu nastoji kao liječnica promicati prirodne načine i metode liječenja, polazeći od stajališta da je ljudima Bog dao prekrasnu prirodu. »Čovjek je sjedinjenje duha, duše i tijela s prirodom. Tako čine jedinstvenu cjelinu«, navodi dr. Rendulić Slivar. »Osoba se prečesto kao jedinka potaknuta kultom uspjeha, slave, znanja, potrošnje, statusa i vanjskoga izgleda razdijeli i izgubi na tom putu, što se gotovo i ne može izbjeći bez duboke povezanosti i svjesnosti o božanskom u sebi i oko sebe. U terapiji je potrebno sve uzeti u obzir. Već stoljećima ranije liječnici su govorili: ‘Ne može se liječiti onoga koji je pun briga.’ Dužni smo u svom radu pratiti smjernice stručnoga društva kojemu pripadamo i pružiti bolesniku, klijentu, sve što nam je dostupno u terapiji. U opisu je liječničkoga posla i edukacija bolesnika, što znači da trebamo uputama potaknuti bolesnika da u svoj život uvede aktivnu brigu o sebi i svojem zdravlju. Prije svega mislim na više kretanja, odabir odgovarajuće tjelesne aktivnosti, preferiram vježbe na otvorenom, u vodi, podizanje svijesti o odabiru i unosu hrane, izboru društva i mjesta boravka, dobrom odnosu prema samomu sebi. Na tom se temelji prirodna medicina, ona je komplementarna konvencionalnoj, samo liječnik treba biti upoznat što pojedinac primjenjuje. Tako se liječenje prirodnim ljekovitim činiteljima u Lipiku temelji na termomineralnoj vodi jedinstvenoga sastava i temperature 62 °C na izvoru, čistom zraku, šetnicama. I san je vrlo važna komponenta zdravoga stanja pa je u lječilištima to jedan od uvjeta liječenja. Dakle, bolesniku i zdravu čovjeku dužni smo osigurati dovoljno odmora i miran san tijekom boravka u lječilišnom mjestu.« 

Ljudi su iscrpljeni i opterećeni

O tome koliko se hrvatsko zdravstvo u rehabilitacijske svrhe koristi prirodnim bogatstvom, poput vode, ljekovitoga bilja i terapijskoga jahanja, dr. Rendulić Slivar kaže: »Hrvatsko zdravstvo u raskoraku je s potrebama stanovništva, novim tehnologijama i znanstvenim spoznajama te s druge strane s realnim mogućnostima financijskoga fonda kojim raspolaže Ministarstvo zdravstva. Mislim da bi jasno trebalo definirati što obuhvaća standardni paket usluga u zdravstvu u primarnoj i u sekundarnoj zdravstvenoj zaštiti. Naime, vrijeme ja da se dozna što osiguranik u sklopu standardnoga paketa može očekivati, pa prema tome i dobiti vezano uz prevenciju bolesti, te što može očekivati i dobiti bolesnik s određenom bolešću ili traumom, rehabilitaciju ili samo oporavak. Kada to bude jasno artikulirano, svatko će znati što može očekivati, a mi koji radimo konkretno u bolnicama za rehabilitaciju već sada ono što možemo i smijemo dati u terapiji. Postoje procedure koje nedvojbeno koriste oporavku i zdravlju, no nije realno očekivati da Ministarstvo zdravstva to sve može financirati. Čovjek treba biti svjestan da je dužan brinuti se o svom zdravlju, ulagati u njega svaki dan, a pri tome ne mislim samo na materijalno ulaganje u police zdravstvenih osiguranja, godišnje odmore i slično, nego i na misli kojima ljudi ispunjavaju svoj duh. Radno aktivno stanovništvo po mojoj je procjeni ‘kao uvjetno zdravo’, na neki način, zanemarena kategorija. Susrećem u ambulanti kao fizijatrica mnogo ljudi koji su samo umorni, iscrpljeni i s bolnim sindromima zbog prisilnoga položaja tijela tijekom rada, onima koji su nefiziološki opterećeni, da ne govorim o posljedicama sjedećega stila života ili o radnim mjestima koja traže tjedna ili višetjedna, mjesečna izbivanja od obitelji. U tom smislu rekla bih da su toplice zdravstveni nadstandard, u koji ulazi i terapija jahanjem ili liječenje biljem, odnosno boravkom u prirodi.« 

Snimio: Z. Atletić | Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju u Lipiku

Vrjednovanje prirodnih ljepota

Hrvatska ima bogatstvo termalnih izvora koji nisu otvoreni, a treba ih iskoristiti i ponuditi turistima i potrebitima iz drugih zemalja, napominje prim. dr. Rendulić Slivar. »Tradicionalni oblici liječenja na izvorima termalnih/termomineralnih voda i ljekovitoga blata su dragocjenost i to treba jasno i glasno reći. Upravo taj tradicionalni način primjene termomineralnih voda i blata treba biti očuvan i ponuđen kao način za očuvanje dobroga stanja. U Hrvatskoj je više od 220 nalazišta, službeno funkcionira osam kontinentalnih i osam morskih lječilišta, bilo kao samostalne specijalne bolnice ili u sklopu klinika, općih bolnica, odnosno u privatnom vlasništvu. Toplice su kao oaze u pustinji. Osnivači toplica (specijalnih bolnica) u okviru hrvatskoga zdravstva su županije, tako da sve one koje ih imaju mogu to smatrati komparativnom prednošću. Lokalna zajednica, s obzirom na svoje kompetencije i ovlasti, itekako može pridonijeti razvoju toplica širenjem ponude u okviru infrastrukture zdravstvenoga turizma. Tu je potrebna prometna povezanost, uslužne djelatnosti, autohtona lokalna ponuda, izbjegavanje svjetlosnoga zagađenja i buke, odabir industrije koja ne zagađuje okoliš. K tomu, treba uvažavati znanja i sposobnosti stručnjaka iz lječilišta. Treba razvijati strategije poticanja turističkoga duha i znanja o prirodnim bogatstvima i doprinosu zdravoga okoliša i podneblja na čovjeka već u vrtiću, a svakako jasnije i ciljano već u osnovnoj školi. Na primjer, uvedimo u školama minutu tjedno iz svakoga predmeta za razmatranje prirodnoga bogatstva kraja, mjesta u kojem živimo. Nije li to dobar način za sijanje sjemena vrjednovanja svojih prirodnih potencijala?«

»Uvedimo u školama minutu tjedno iz svakoga predmeta za razmatranje prirodnoga bogatstva kraja, mjesta u kojem živimo. Nije li to dobar način sijanja sjemena vrjednovanja svojih prirodnih potencijala?«

Potrebna je i bolja organizacija medicinskoga turizma, a vezana je isključivo za viši standard usluga, dostupnost vrhunskih stručnjaka i tehnologije, navodi dr. Rendulić Slivar. U skladu s tim treba osigurati visokokategorizirane smještajne kapacitete, brzu prometnu infrastrukturu, individualan i holistički pristup, intimnost, jamstvo kvalitete. Tu mora biti otvorenost hrvatskoga zdravstva jer zdrava konkurencija i u zdravstvu i sustavu osiguranja uvijek je dobrodošla. Djeluje poticajno, može podići kvalitetu usluge i bolje vrjednovati cijenu rada i vještina.

Prim. dr. Rendulić Slivar djeluje u Lipiku, mjestu s nizom pogodnosti za rehabilitaciju, ali činjenice potvrđuju da nema harmonije. Na pitanje zašto se ne primjenjuje primjerice hipoterapija, posebno za neuromuskulaturne bolesti, kao i fitoterapija, odgovara: »Zato što to netko treba platiti. To je tržišni princip, takve usluge izlaze iz okvira usluga našega obveznoga zdravstvenoga osiguranja. Hoće li se u Lipiku razvijati fitoterapija, aromaterapija ili hipoterapija ovisi o platežnim mogućnostima klijenata i o interesu privatnoga poduzetnika. Prije 150 godina u Lipiku je počeo djelovati prvi kupališni liječnik, imamo i 60 godina tradicije u rehabilitaciji neuroloških bolesti, osobito posljedica nakon moždanoga udara i oboljelih od multiple skleroze.« 

»Bog nam je namijenio radost«

Uz svoj liječnički poziv, prim. dr. Rendulić Slivar je pjesnikinja. Do sada je objavila dvije zbirke i treća je u pripremi. O motivu pisanja u stihovima kaže: »Reci ću vam blistavih očiju, s osmijehom Mona Lise, i duboko zahvalna – to je muza. Najsnažniji izvor mojega života, tihani vrutak, ljekoviti vrt, smisao postojanja. Oslobođenje. Sloboda i lakoća postojanja. Snaga za novi dan. Mir. Vjera. Treba li uopće reći: Ljubav.« Na to se nadovezuje i biblioterapija ili bajkoterapija uklopljena u fitoterapiju, o čemu dr. Rendulić Slivar ističe da je još od malih nogu živjela u svijetu bajka. »I sada ponovno čitam Andersenove bajke, jako lijep Tabakov prijevod, ali i neke druge priče za ‘odrasle’. O tome koliko bajke mogu koristiti zdravlju više bi mogli reći psiholozi i psihoterapeuti, stoga bih te eksperte svakako voljela imati u našem rehabilitacijskom timu. Moje bajke imaju sretan završetak. Odbacujem tugaljivost, bol, ljutnju, ljubomoru i vjerujem da nam je Bog namijenio radost, a ono što dolazi nadmašuje ljudsku želju. Osjećaj mira znak je povjerenja i bezuvjetne ljubavi. Zahvalna sam za to povjerenje i ljepote oko nas. Zahvalna sam i za teškoće, one su me ojačale i učvrstile moju vjeru u dobro. To svjedoče i mnogi prije mene, nije to ništa novo, ali jest otkriće kada to spozna pojedinac.«

Njegovati osjećaj sreće

U današnjem društvu ljudi su sve više nesretni. Dr. Rendulić Slivar navodi kako se osoba u rehabilitaciji može učiniti sretnom. »Treba potaknuti osobu da pronađe sebe, put k sebi i svojoj cjelovitosti. Podsjetiti je da je jedinstvena, vrijedna, da je prva odgovorna čuvati to blago, zatim joj olakšati patnju, brigu. Mi u rehabilitaciji pomažemo vratiti osobu u prijašnje stanje, to je timski rad. No što ako ni to stanje nije bilo dobro? Tada treba tražiti novo rješenje i kako to prihvatiti? Što prihvatiti? Netko se poistovjeti s bolešću, netko je apsolutno negira. Netko živi uz svoju bolest. Čovjek u sebi treba nositi osjećaj dobroga stanja – također svjedočimo da se doista bolesni ljudi bolje odnose prema sebi nego zdravi, prema testovima ocjenjuju bolju kvalitetu života. To je stvar vlastite, osobne percepcije. U našem je radu važan holistički i individualni pristup, nema univerzalnoga recepta ni sheme. Liječnik treba biti protočan, imati razvijen osjećaj empatije, znanje i iskustvo u radu, treba se znati zaštititi, a prije svega treba biti čovjek. Nikoga i nigdje, ničim i ni na koji način ne može se učiniti sretnim ako to on ne želi. Dopustiti si biti sretan što smo ovdje i sada, njegovati osjećaj sreće stvar je osobnoga izbora. To je dar. To smo dobili svojim utjelovljenjem. Osjećaj djetinje radosti znak je da smo svjesni božanske prisutnosti i nade uvijek i u svemu oko nas.«

IZVORGlas Koncila br. 20/2018.
Prethodni članakZAŠTO NEKI IMAJU MALO, A OPET SU SRETNI? Zahvalnost kao uzrok sreći, a ne posljedica
Sljedeći članakUZ PRIKUPLJANJE POTPISA ZA RASPISIVANJE REFERENDUMA »Političke elite« ostale bez maske