GLASOVITI SLASTIČAR DARKO ŽIDAK POSTAO »EKONOMSKI NADZORNIK« U POTRESU STRADALIH VUGROVEČKIH BISERA »Posla bu za poludeti dok opet sve ne dovedemo u red«

Darko Židak

Ekonomski vijećnik župe sv. Franje Ksaverskoga u Vugrovcu kraj Sesveta Darko Židak obiteljski je čovjek, otac četvero djece, profesionalni slastičar, čuvar kulturne baštine svojega kraja i desna ruka svojemu župniku Filipu Luciću.

Rođen je 15. kolovoza 1969. na Svetom Duhu u Zagrebu. Mama mu je Marica, djevojački Sedinić, a tata mu je bio školovani proizvođač korneta za sladoled, oblatni i kora za pite. Marica je rođena Vugrovčanka, a Josip, pokojni već 30 godina, bio je iz sela Goranca, iz vugrovečke župe.

Odrastanje uz kornete

»Tata si je zakaparil mamu još dok je bila mala i čekal ju je da naraste. Razlika među njima bila je 10 godina«, pripovijeda Darko svojim tečnim vugrovečkim kajkavskim jezikom. »Tata je najprije radil u radionici na Kvatriću, a onda je u Markovu Polju, gdje kao obitelj živimo i danas, otvorio svoj obrt. Udaljeni smo dva kilometra od vugrovečke župne crkve. Najprije se živjelo u drvenoj kući, dok tata nije izgradio zidanu. U prizemlju je organizirana radionica korneta koju držimo i danas. Tata se bavil strukom, a mama se brinula o nama djeci. Ja sam najstariji, a nakon mene je 1971. rođena sestra Tihana pa 1978. brat Nenad. Sestra je diplomirala ekonomiju, specijalizirala se za turizam i vanjsku trgovinu. Neudana je, skupa smo u firmi, a živimo skupa s mamom, kao i brat, koji je diplomirao biologiju i kemiju. Drugu godinu radi u struci u Švedskoj, a godinama se bavi latinoameričkim plesovima. Doma dolazi u naše zajedništvo u Markovu Polju, idiličnom prigorskom mjestu, divne prirode.«

»Naš prelepi kajkavski jezik«

»Mama nam je bila pravedna, dosta stroga, moralna i dominantna. A tata je bio miran, dobar pedagog, prenio nam je puno znanja, svakomu je volio pomoći. Umro je od raka, kada sam imao 20 godina. Oboje su bili vjernici. Mama je donedavno pjevala u župnom zboru. A s tatom sam više puta bio u crkvi nego u birtiji. Cijelo vrijeme pripadamo župi Vugrovec, koja se danas u čak 12 sela pastoralno skrbi za 1600 obitelji. U njoj sam sada ekonomski vijećnik, a i sve drugo kaj treba. Sa župnikom idem u blagoslov obitelji, prikupljam milostinju u crkvi, već 10 godina glumim sv. Nikolu, više godina slažem vanjske jaslice, uključim se oko uređenja crkve i župnoga dvorišta. Već petnaestak let s nama je župnik Filip Lucić i dobro se slažemo. On je i povjesničar umjetnosti pa znamo razgovarati o slikama, starom namještaju. Župni nam je dvor bio reprezentativan, kao dvorac. A onda nas je lani skršio zagrebački potres. Obje su naše vugrovečke crkve izvan uporabe. Župnu smo crkvu taman bili obnovili. Sada ima pukotina do mile volje. A sv. smo Mihalju na groblju, a to je prije 300 godina bila naša župna crkva, taman obnovili krovište. U potresu je stradao strop, a i ostalo je prilično razoreno. Mise sada imamo u šatoru kraj župnoga dvora. Župnu smo crkvu očistili, umjetnine smo iz nje izvadili, sada je postavljena skela i čeka se početak obnove. Župnik je ishodio kompletnu dokumentaciju za obnovu obiju crkava, ali i župnoga dvora. Vugrovečka sreća u nesreći je u tome što je župnik gotovo proročki prije nekoliko godina osigurao od potresa sve župne objekte pa će nam cjelokupnu štetu pokriti osiguranje. Posla bu za poludeti dok opet sve ne dovedemo u red, ali barem znamo kako će se platiti obnova.

»Mise sada imamo u šatoru kraj župnoga dvora. Župnu smo crkvu očistili, umjetnine smo iz nje izvadili, sada je postavljena skela i čeka se početak obnove. Župnik je ishodio kompletnu dokumentaciju za obnovu obiju crkava, ali i župnoga dvora.«

Ja sam neslužbeni nadzor u ime ekonomskoga vijeća župe Vugrovec. Tako me proglasio župnik. Jako sam ponosan na njega. Ne samo zato što nam je na vrijeme osigurao župne objekte, nego i zato što puno pomaže sirotinji po župi.«

»Sa župnikom surađujem i kao član Upravnoga odbora KUD-a ‘Dragutin Domjanić’ iz Vugrovca. Jako se kroz KUD trudimo njegovati naše tradicije i naš prelepi kajkavski jezik. Surađivao sam i s prijašnjim našim župnicima. Drago Žnidaršić me krstio, a poslije je došao Pavao Šatrak, koji je bio s nama mnoge godine. Uz roditelje i bake bili su mi glavni odgojitelji za vjeru. Vlč. Pavao mi je čak posudio župne novce kada sam sa 22 godine kupovao prvi automatski stroj za proizvodnju korneta. Bila je to jako velika usluga, pravi župnikov vjetar u leđa.«

Slastice za sve župljane

»Osnovnu sam školu završio u Vugrovcu, a dosta uspješnih sesvetskih obrtnika i poduzetnika poteklo je iz toga društva. Nastavio sam u ugostiteljsko-hotelijerskoj školi u Zagrebu, smjer slastičar. Bio je to prirodan nastavak na djelo moga tate. Nakon vojske u Makedoniji i Srbiji došao sam doma, umro je tata i nisam imao što drugo nego se primiti posla, proizvodnje korneta. Od ručne sam proizvodnje u roku od tri godine sve automatizirao i povećao proizvodnju 10 puta. Kornete proizvodimo i danas. U posao uvodim i djecu. U središtu Sesveta smo prije 16 godina otvorili slastičarnicu ‘Martina’, nazvanu po prvoj kćeri. Uz obitelj je zaposleno još 16 ljudi, a u kornetima njih sedam. Našim proizvodima rado počastimo župu, a i župu Svih svetih u Sesvetama. Jer surađujmo i s vlč. Marijom Miglesom, sesvetskim župnikom. U posao je, po vjenčanju, odmah ušla i moja supruga. Ona je Slavica, djevojački Stančir, rođena je 1974., iz Vugrovca je. Našao sam je u selu na jednoj svadbi. Oženili smo se mladi, 1995. u našoj župnoj crkvi. Blagoslovljeni smo s četvero djece. Martina, rođena 1996., završila je narodne plesove u baletnoj školi u Zagrebu. Stalno je plesala, vodila KUD. Zaposlena je u našem obrtu kao knjigovotkinja. Udana je, ima dvoje djece, žive u Dobrodolu, dva kilometra dalje od nas. Josip je rođen godinu dana poslije. Završio je slastičarstvo, zato radi u proizvodnji. Zasad je neoženjen. Lucija, rođena 2002., maturantica je srednje ekonomske škole, a najmlađi Juraj, 2010. godište, ide u 4. razred osnovne škole u Vugrovcu. Ponosni smo na našu četvorku. Ključna im je odgojiteljica moja supruga. Ona je odlična, dobro sam se oženio. Zadovoljan sam i ostvaren obiteljski čovjek. I mama je zadovoljna s nama, a to je jako važno. Uz aktivnost u župi, u kojoj sam ranije bio pastoralni vijećnik, i KUD, u slobodnom se vremenu rado angažiram i kao predsjednik Udruženja obrtnika Sesveta.

Vjernik sam otkad znam za sebe. Rođen sam na Veliku Gospu. Na svetkovinu sam zato svake godine u svetištu na Mariji Bistrici. Sestra je rođena na sv. Josipa, brat na Martinje, a mama na Majku Božju 1. siječnja, svi na velike svetke. Sretan sam u svojoj vjeri, u aktivnom suživotu sa svojom župom. Želja mi je da sva moja djeca žive onako kako im pokazujemo svojim primjerom, praktično u vjeri.«

I laicima treba potpora
Laici u Crkvi neki su ljudi koji daju malo više svojega slobodnoga vremena, zbog želje da pomognu ljudima oko sebe, Crkvi ili možda građevini crkvi. Da bi to stvarno tako bilo, svakako su uvijek važni svećenici u župama u kojima se okuplja živa Crkva, odnosno vjernici. Svećenika, kao i vjernika laika, teško je pronaći s istim sposobnostima i mogućnostima. Svećenik, svaki na svoj način, okuplja laike oko sebe koji pomažu njemu i cijeloj crkvenoj zajednici. Neki možda imaju manje dara za okupljanje i organiziranje velikih crkvenih zajednica, drugi imaju dara za okupljanje, no živa se Crkva, vjernici, tomu odupiru, a neki treći imaju više sposobnosti za uređivanje crkava građevina. Laicima svakako treba potpora koju, vezano uz aktivnost u župi, najprije uče od svojih roditelja, poslije u obitelji i naravno od svojih župnika.

IZVORGlas Koncila br. 3/2021.
Prethodni članakDJED JE PRESUDIO Zašto je Nicole Sherzinger umalo odbila glumiti u »Prljavom plesu«?
Sljedeći članakNAŠI RAZGOVORI Kako primiti svećenika, a da kuća nema okićen bor?