HRVATSKA PODUPIRE SVOJE SUNARODNJAKE Podjela na »Hrvate« i »Bunjevce« nije dobronamjerna

Da ideologije nikad ne umiru, nego samo mogu na neko vrijeme pridrijemati potvrdilo se početkom ožujka kada je Skupština grada Subotice, u kojoj većinu ima i na nacionalnoj razini vladajuća srbijanska stranka, usvojila odluku kojom je počeo postupak proglašenja »bunjevačkoga jezika« kao još jednoga službenoga na tom području. Time se dogodio novi udarac na hrvatsku zajednicu koja živi u tom dijelu Vojvodine, a taj je politički manevar izazvao niz reakcija hrvatskih predstavnika u Vojvodini, ali i hrvatskih institucija vlasti (Ministarstvo vanjskih i europskih poslova) te kulturnih institucija (Matica hrvatska i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje). Dobro je prepoznato da nije tek riječ o događanjima lokalnoga karaktera u susjednoj državi, nego o stvarnoj ugrozi kulturnoga identiteta pripadnika hrvatskoga naroda koji živi na tim prostorima. Teško je nazvati slučajnim da se stvaranje nove podjele među Hrvatima Bunjevcima, sada preko tzv. »bunjevačkoga jezika« u čijem je normiranju posebno zauzeta i Matica srpska, događa uoči ovogodišnjega popisa stanovništva. Time bi ionako malobrojna i umnogome obespravljena hrvatska zajednica u tom dijelu susjedne države (u Vojvodini prema podatcima s posljednjega popisa živi oko 58 000 Hrvata) mogla »na papiru« postati još malobrojnija, što bi imalo velike posljedice na prava koja bi Hrvati ondje trebali ostvarivati sporazumom između dviju država iz 2004.

Da nije riječ o novom udaru na hrvatsku zajednicu svjedoči i aktualnost za današnje vrijeme povijesne izjave koju su povodom popisa stanovništva prije tri desetljeća hrabro odaslali hrvatski svećenici Subotičke biskupije na sastanku u Somboru 18. ožujka 1991. Tada su doslovno napisali: »Kao pripadnici hrvatskoga naroda moramo biti svjesni i ponosni što smo rođeni u tom narodu i dužni smo to posvjedočiti prigodom skoroga popisa. Jasno dajemo do znanja svima da podjela na ‘Hrvate’, ‘Bunjevce’ i ‘Šokce’ nije dobronamjerna, jer svi smo pripadnici bunjevačke i šokačke etničke skupine, ali smo i pripadnici naroda, i to hrvatskoga, koji ima svoju višestoljetnu povijest, kulturu, jezik i pismo. Apeliramo na sve vjernike da ne dopuste da se naš narod podijeli, razmrvi i usitni. Jezik, kultura, vjera dokazuju da smo baš zato što smo Bunjevci i Šokci pripadnici hrvatskoga naroda.« Hrvatski svećenici tada su, u najžešćem jeku velikosrpske propagande, mogli šutjeti i s obzirom na opasnost koja im je prijetila malotko bi im mogao zbog toga zamjeriti. Ipak su mudro napisali: »Vjersku i nacionalnu pripadnost smatramo ne političkim nego moralnim pitanjem, te se kao duhovni pastiri ograđujemo od bilo kakvoga politiziranja ove naše izjave, kao i bilo kakvoga manipuliranja. Želeći svom i svim narodima pravedan mir, ostajemo uvijek uz svoj narod, uz njegove ljudske i evanđeoske zahtjeve«, dio je apela iz 1991. koji i pred izazovima 2021. nimalo ne gubi na aktualnosti.

Jezik je u temelju identiteta svakoga čovjeka i naroda, on je sastavni dio kulture koja je »identitet u istrajavanju«. Ako prošle ideologije ponovno nastoje preuzeti sadašnjost pa siju strah i preko jezičnih pitanja, sadašnjost se neizbježno raspada. Podjele među Hrvatima Bunjevcima stoga ne mogu dugoročno nikomu donijeti ništa dobroga, a kamoli pridonijeti općemu dobru. Zato potpora koja dolazi i iz hrvatskih državnih, kulturnih, pa i crkvenih krugova Hrvatima Bunjevcima da očuvaju svoj hrvatski (jezični) identitet ne smije utihnuti.