PITALI STE
Bi li i država i ljudi trebali na terapiju?

Ja sam ono što bi se reklo »hrvatski povratnik« iz inozemstva. Sada sam u mirovini i cijeli radni vijek proveo sam u Njemačkoj. Žena i ja smo paralelno gradili kuću u Hrvatskoj za stare dane. I oni su nam sada došli.

Bilo nam je, iskreno, vrlo teško priviknuti se na život u Hrvatskoj i žao mi je što moram reći – mi smo razočarani. Prvo, razočarani smo našom rodbinom koja se toliko žali da mi to više ne možemo slušati. Žalili su se oni i prije, no dolazili smo za blagdane pa se to nekako utopilo. No sada vidimo da se oni žale, a da vrlo malo rade. Oni bi stalno htjeli da im netko da nešto, uključujući i nas. Nama u Njemačkoj nitko ništa nije dao. Sve smo zaradili golim rukama. I drugo, razočarani smo našom ljubljenom hrvatskom državom. Sada me nitko ne može razuvjeriti da i ljudi na vlasti potiču lijenost kod ljudi tako da ne stvaraju ono što vi zovete poduzetničko ozračje, a o porezima da se ne govori, a tek o korupciji… Zanima me kako Vi kao psiholog to tumačite i slažete li se s nama kad kažemo da bi i država i ljudi trebali na terapiju? Imate li Vi recept kako da i ljudi i država više ne budu toliko lijeni?

Marko

Ako bi se cijela nacija promatrala kao jedna ličnost, moglo bi se reći da se Hrvatska vratila nekoliko razvojnih faza unatrag, i to u fazu adolescencije, buntovništva, u kojoj se uvijek događa nezadovoljstvo: postoji želja da bude drukčije, premda se često ne zna kako izgleda to drukčije. Opravdanja za vlastite »loše« živote traže se u »autoritetima« koji su uvijek za nešto krivi, a malotko se pita koliki je udio vlastite, osobne krivice u tome što postoji dojam »neuspjeha«.

Političari – maćeha svojemu narodu

Svako dijete i adolescent uči po modelu, imitirajući svoje autoritete, učeći od njih, oponašajući njihova ponašanja u pojedinim situacijama i na taj način stvara vlastite obrasce ophođenja i promišljanja u svakodnevnim situacijama. Svaki adolescent želi da se prema njemu odnosi s poštovanjem i ravnopravnošću; važna mu je bliskost i privrženost obitelji. Roditelj je taj koji odgaja svoje dijete, no važno je da dijete razumije razloge i argumente roditelja i da ravnopravno sudjeluje u planiranju. Jer jedino se na taj način stvara  podloga za razvoj osjećaja uvažavanja, osjećaja samosvjesnosti, topline i zainteresiranosti za potrebe drugih.

Gledajući »roditelje« jedne države, odnosno političare kojima je osnovna zadaća da svoju »djecu« izvedu na pravi put, političari su na neki način maćeha svojemu narodu. Često daju krivi primjer koji ljudi oponašaju, ne razvijaju bliskost sa svojim građanima, nameću pravila bez objašnjenja razloga, više naređuju nego što pregovaraju, postavljaju se kao autoritarni roditelji čije je mišljenje jedino ispravno.

Zašto je susjedova trava zelenija?

Pogleda li se stanje u društvu, mogao bi se donijeti zaključak da prevladavaju dva osjećaja – tjeskoba i depresivnost, a zatim i ravnodušnost i apatija. Tjeskoba i depresivnost emocionalne su reakcije i stanja koja se javljaju kad ljudi shvate da se nisu sposobni nositi s izazovima koje život postavlja pred njih, kad je budućnost neizvjesna i kad se teško živi. I ako takvo stanje potraje dulje, kada se tko dulje osjeća loše, a ne vidi načine kako riješiti probleme, nastupa apatija i ravnodušnost u kojoj je čovjek sklon isključiti osjećaje da bi manje boljelo. Ljudi su skloni »oguglati« kako bi preživjeli, što u konačnici dovodi do toga da su manje suosjećajni, manje empatični i manje solidarni. Kolektivne ratne traume koje se još uvijek nalaze u svim porama hrvatskoga društva i kolektivna ekonomska nesigurnost utjecali su na društvo u cijelosti. Jedino ekonomski stabilna država, država koja potiče pojedinca na djelovanje, država koja nudi prosperitet, država koja osigurava pojedincu da raste i razvija se, država koja cijeni trud i zalaganje, može omogućiti osobi da se osjeća sigurno i da svijet opaža kao relativno stabilan. Međutim, ako ljudi žive u okruženju koje je nepredvidivo, ako svakodnevno svjedoče raznim nemoralnim i kriminalnim situacijama, ako su izloženi stalnoj neizvjesnosti i ako nema nade da će u nekoj bliskoj budućnosti biti bolje, tada na scenu nastupaju ravnodušnost, tjeskoba, depresivnost. Tada je kod susjeda trava uvijek zelenija, tada se druge vidi kao uspješnije, u svemu se vide problemi i javlja se sklonost druge optuživati za vlastite neuspjehe.

Kada podobni dobiju prednost…
Umjesto da se autoriteti okružuju ljudima koji su bolji od njih jer samo tako mogu učiti, razvijati se i usavršavati, oni se nerijetko okružuju ljudima koji su »slabiji« jer jedino tako njihov autoritet ne će biti doveden u pitanje. To samo govori da su to lažni vođe, lažni autoriteti kojima nije cilj boljitak, nego održavanje postojećega stanja

S obzirom na to da u hrvatskom društvu nerijetko prednost imaju podobni (ne nužno podobni samo u političkom smislu), a pogodni se itekako moraju nametnuti, ako se propitivanje autoriteta u bilo kojoj sferi života smatra nepoželjnim ponašanjem, ako se na natječajima daje prednost lošijim kandidatima, a ne onima koji mogu zemlju povesti u boljem smjeru, tada ne preostaje ništa drugo nego razvijati negativne osjećaje koji se protežu u svim aspektima života.

Kažnjen jer previše radi

Sadašnje društvo nametnulo je krive vrijednosti, vrijednosti koje potiču da se pojedinac asimilira u ta pravila igre. Danas se cijeni iskrivljena ljepotu, moć i potreba da se vlada na štetu drugih, da se vrijednost čovjeka gleda kroz prizmu novca i isključivo materijalnoga dobra. Današnje društvo ne voli uspješne i pametne ljude, nego samo one koji su spremni misliti glavom autoriteta. Svatko tko iskače po svojim vrijednostima, biva osuđen na »propast«.

Istinit je primjer čovjeka koji je bio pozvan na razgovor kod svojega nadređenoga jer previše radi! Čini se nevjerojatnim da je takvo što moguće jer, umjesto da bude »kažnjen«, trebao je dobiti poticaj da još više radi, da ga se osnaži kako bi bio još bolji član društva. No to je kao da postoji grm ruža u kojem je jedna ruža izrasla ljepša i viša. Često neki imaju potrebu sasjeći ju jer bode oči, smeta i nagrđuje prividni sklad.

Lažni vođe, lažni autoriteti

Umjesto da se autoriteti okružuju ljudima koji su bolji od njih jer samo tako mogu učiti, razvijati se i usavršavati, oni se nerijetko okružuju ljudima koji su »slabiji« jer jedino tako njihov autoritet ne će biti doveden u pitanje. To samo govori da su to lažni vođe, lažni autoriteti kojima nije cilj boljitak, nego održavanje postojećega stanja. Uspješni ljudi stalno svoju ljestvicu podižu za još jednu razinu, kako bi se još više razvijali, a lažni autoriteti teško mogu pratiti taj tempo. Stoga lažni autoriteti, vođeni snažnom potrebom za moći, potrebom da zadrže svoju poziciju, čine sve da uspješne kazne i »stave ih na njihovo mjesto«. Pravi učitelj i pravi vođa imaju jedan jedini cilj, a to je da njihov učenik postane bolji od njih samih.

Malo o uspjehu u medijima

Živeći u tom malignom okruženju, teško je vidjeti zdravi dio društva, a tomu su velikim dijelom i pridonijeli mediji i socijalni inženjering. Pogledaju li se naslovnice većine novina, većine informativnih emisija, razvidno je da dominiraju negativne vijesti, a rijetko kad se čuje ili pročita o kakvom uspjehu i pozitivnom ishodu. Pa kad se i pročita nešto pozitivno, javlja se sklonost sumnje u istinitost napisa ili mu se ne pridaje neku osobitu vrijednost.

Mentalitet prošlih vremena

Razumljiva je čitateljeva tvrdnja kad kaže da više ne može slušati članove svoje rodbine koji su stalno nezadovoljni i očekuju da im sve bude servirano na pladnju. Kao da se među ljudima zadržao mentalitet nekih prošlih vremena i mentalitet gotovanstva i neodgovornosti u kojem se uvijek očekuje da će netko drugi riješiti sve postojeće probleme. Nemali broj pojedinaca još uvijek očekuje da će se država brinuti o svemu, prepoznati njihove potrebe i zadovoljiti ih upravo na način kako to oni očekuju. No, s druge strane, i sami su autoriteti velikim dijelom odgovorni za to. Cjelokupnu situaciju moguće je pogledati kroz prizmu (ne)odgovornoga roditeljstva. Zadaća je svakoga roditelja osigurati djetetu da se razvije u zdravu i zrelu ličnost. Roditelji koji umjesto svoje djece rješavaju probleme, koji ne potiču na samostalnost, ne potiču preuzimanje odgovornosti za vlastite postupke, odgajaju djecu da izrastu u »ovisne« i nesamostalne ljude. Takvi će pojedinci često očekivati da drugi preuzmu odgovornost, bez potrebe da se sami zapitaju što su mogli učiniti kako bi stvari bile bolje. U situacijama neuspjeha okrivljuju druge, razvijaju osjećaje nezadovoljstva, izbjegavaju rješavati probleme. Ne posjeduju individualnu inicijativu ili imaju inicijativu unutar strogo zadanih okvira i pravila. Sve se to oslikava na društvo u cijelosti i društvu daje posve drukčiju boju.

Nada je moćno oružje

S druge strane, individualna se inicijativa i ne potiče jer inicijativa narušava dobro uhodani sustav i može biti samo izvor problema tzv. autoritetima.

Promjene u društvu spore su i zahtijevaju mnogo truda svakoga pojedinca. Stoga je važno stvoriti stabilno okruženje koje nudi mogućnost uspjeha. Autoriteti su ti koji nude viziju, svjetlo na kraju tunela. A nada je moćno oružje koje oslobađa uspavanu snagu u zauzimanju za sebe, u pokretanju stanja nabolje, u stvaranju okruženja u kojem se potiče i cijeni rad i uspjeh.

No nije sva krivnja i odgovornost na leđima autoriteta, sustava u kojemu čovjek živi jer, najzad, ljudi su ti koji čine sustav, oni su ti koji biraju autoritete. Bilo bi dobro pronaći odgovor na pitanje zašto je manjina glasna, a većina tako tiha i šutljiva? Zašto šutljiva većina ne postane govorljivija, zašto se ne zauzima više da prave vrijednosti dobiju mjesto koje zaslužuju, nego često šutke promatra situaciju i na taj način daje legitimitet toj glasnoj manjini?

Narodu je potrebna terapija

I da, odgovor na čitateljevo pitanje trebamo li kao narod ići na psihoterapiju je – potvrdan. I to osobito ta šutljiva većina, da u sebi pronađe snagu i da se zauzme za sebe i svoje bolje sutra. Opravdanja i šutnja ne donose rješenje, nego potiču na pasivnost i inertnost. A još ni jedna pasivnost nije potaknula na akciju. Valja se usuditi izići iz te sigurne zone koja daje samo privid sigurnosti i stvoriti uvjete u kojima će se cijeniti prave vrijednosti. Potrebno je odgajati i obrazovati djecu da budu odvažna, prilagodljiva, sposobna za timski rad i rukovođenje te spremna na promjene. Potrebno je stvarati ozračje u kojem se potiče samostalnost, zdrava ambicioznost i uspjeh temeljen na vlastitim sposobnostima. Uspjeh pojedinoga društva ovisi o pojedincima koji čine to društvo. Jedino pojedinac koji propituje, koji argumentirano kritizira, koji se ne boji da će uspjeh druge osobe ugroziti njegov integritet, koji će znati primiti i dati znanje, koji suosjeća i koji je izišao iz okvira isključivo svojih potreba moći će stvoriti zdravo društvo – društvo u kojem će se cijeniti individualnost, a poticati zajedničko djelovanje.

IZVORPrilika br. 2/2017.
Prethodni članakDRUGA DIMENZIJA DREVNE MISAONE IGRE Katolička šahovska liga jedno je od sedam natjecanja športskoga pastorala Zagrebačke nadbiskupije
Sljedeći članakDOM SV. IVANA PAVLA II. U BENINU Kap dobrote za more djela!