Kad zaredaju teški događaji, protivni svemu što se planiralo i priželjkivalo, upita se čovjek: »Zašto baš meni?« U takvim prigodama prokušani pobožni ljudi savjetuju da se ne klone duhom jer su čudni putovi Gospodnji.
Mnogo vremena treba proći i velike patnje pretrpjeti da se otkrije smisao i shvati da je hod po trnovitoj stazi štitio čovjeka od propasti koja bi ga čekala da je bilo po njegovu.
Moglo bi se govoriti i o čudnim putovima na kojima se može susresti Boga, a ima takvih da ga se na njima nipošto ne bi očekivalo. Upravo su oni slika neizmjerne Božje ljubavi i strpljenja: baš svagdje Bog čeka, nikad se ne odriče čovjeka.
Zoran su primjer tri rock-glazbenika obraćenika: Ken Hensley, Alice Cooper i Brian Head Welch. Sva trojica išla su svojim putovima na kojima nije bilo mjesta za Boga. Hensley je bio velika rock-zvijezda, ali oholost i ovisnost o kokainu onesposobili su ga za glazbeno stvaranje i svaki oblik suradnje. Kad je dotaknuo dno, izlaz je vidio jedino u samoubojstvu. Na poticaj poznanika počeo je čitati Novi zavjet i osjetio da ga svaki redak liječi. U knjizi »Krv na autocesti«, pisao je o svojim lutanjima upozoravajući što se sve može dogoditi kad se ostvari previše vlastitih snova.
Brian Head Welch život je podredio ambiciji da postigne glazbeni uspjeh i »usput« postao ovisnik o drogama i pornografiji. Grizodušje i osjećaj besmisla doveli su ga na rub samoubojstva, od čega ga je odvraćala briga za kćer, a prema Kristu ga je naputila prijateljeva poruka »Mt 11, 28-30«. Kad ju je »dešifrirao«, shvatio je da je riječ o evanđeoskom tekstu »Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni«. Teški put do potpunoga obraćenja Welch je opisao u knjizi »Spasi me od mene samog«.
Alice Cooper rođen je u obitelji praktičnih vjernika, no vjerski mu odgoj ništa nije značio; privlačili su ga rock-glazba i motivi horor-filmova. Ovisništvo o alkoholu ugrozilo mu je karijeru i prijetilo razaranju obitelji. Više je puta bio hospitaliziran, ali se vraćao na staro. Novi je čovjek postao tek kad mu je liječenje u izolaciji bilo popraćeno ustrajnom obiteljskom molitvom.
Na pohvalu jednoga novinara da je za takav životni preokret trebala velika snaga, Cooper je uzvratio: »Kakva moja snaga, ja sam samo jadni izgubljeni sin kojega je Otac opet primio u zagrljaj.«
Čudnih li Božjih putova!? Nešto što godinama slovi kao izgubljeno, gotovo u trenutku postaje pronađeno. Samo ako se traži na pravom mjestu!
