ISUS U SINAGOGI ISPUNIO PISMO Narod počinje plakati

Treća nedjelja kroz godinu

Foto: Shutterstock
Neh 8, 2-4a. 5-6. 8-10; 1 Kor 12, 12-30; Lk 1, 1-4; 4, 14-21

Odlomak Knjige Nehemijine govori o razdoblju povratka iz babilonskoga progonstva, kad se u drugoj polovici 5. st. pr. Kr. obnavljaju zidine Jeruzalema. Narod predvode upravitelj Nehemija i »književnik«, zapravo pisar, Ezra, koji je od Perzijanaca, koji su vladali cijelim tadašnjim Bliskim istokom, dobio dokument kojim mu se daje vlast da uvede Mojsijev zakon kao kraljevski zakon za Judeju. Ezra je poslan da donese knjigu Mojsijeva zakona »što ga je Gospodin dao Izraelu«. Riječ je o Tori, to jest Petoknjižju, koje je nakon povratka iz babilonskoga progonstva moralo imati već sastav donekle sličan današnjemu. Prvi dan sedmoga mjeseca, prije odlaska u Babilon, bio je dan kad su Židovi slavili Novu godinu. Toga istoga mjeseca slavi se i Dan pomirenja (Jom kippur), kao i Blagdan sjenicâ, koji je dotada bio blagdan berbe, a odsada će biti i blagdan primanja Zakona. Ezra narodu čita knjigu zakona »od ranoga jutra do podneva«, a narod ga sluša stojeći, u znak poštovanja, ali i primanja blagoslova. Ezra blagoslivlja Boga prije nego što će započeti s čitanjem svetoga teksta. Običaj je to koji se do danas zadržao u židovstvu te se moli: »Blagoslovljen budi ti, Vječni, Bože naš, Kralju svijeta, koji si nas odabrao od svih naroda i dao nam svoj Zakon! Blagoslovljen budi ti, Vječni, koji daješ Zakon!« Narod prihvaća tu molitvu svojim: »Amen! Amen!« Njihovo poklonstvo pred Gospodinom, »licem do zemlje«, znak je duboke poniznosti i predanja te prihvaćanja Božjih propisa, baš kao što je to učinio i narod pod brdom Sinajem, kad mu je Mojsije donio Zakon od Boga. To »čitanje« Pisma uključuje i njegovo tumačenje i razumijevanje. Obično se taj čin drži početkom židovstva kakvo je poznato i u Isusovo doba. Sveto pismo dobiva sve veću važnost u životu zajednice. Ono se čita i tumači po sinagogama. Narod sluša riječi Zakona i ne ostaje ravnodušan, nego počinje plakati. To je reakcija grješna čovjeka u susretu s Božjom riječju. Ipak Nehemija, Ezra i leviti koji su poučavali narod pozivaju ga da ne tuguje i ne plače, a Nehemija dodaje: »Ovo je dan posvećen Gospodinu, Bogu vašemu!« Premda Božja riječ potiče na obraćenje, to nije razlog za tugu, nego za radost. U tu radost valja uključiti i one najslabije. Zato Nehemija i dodaje: »Pošaljite dio onima koji nemaju ništa pripremljeno!«

Isus je zauzeo stav učitelja

Evanđeosko čitanje spaja dva inače međusobno udaljena teksta. Prvi je opći uvod u Evanđelje po Luki u kojem evanđelist izvješćuje da će pisati o stvarima koje su već »mnogi« opisali te je očito da želi dati svoje viđenje istih događaja. On je svakako već poznavao Evanđelje po Marku, ali i ostale zapise koji su sadržavali Isusove govore. Ipak, Luka ne piše neku svoju, osobnu priču o Isusu, nego predaje ono što je i sam primio od onih koji »od početka bijahu očevidci i sluge Riječi«. On je sâm uložio osobni napor u proučavanje svega, kako bi ono što prenosi bilo doista »pouzdano«. Drugi odlomak stavlja pred čitatelja Isusa koji »u snazi Duha« dolazi u Galileju, nakon kušnje u pustinji, te naučava po sinagogama. Događaj u sinagogi u Nazaretu sadrži u sebi strukturu sinagogalnoga bogoslužja. Subotom se židovski vjernici sastaju u sinagogi kako bi najprije čitali odlomke Petoknjižja i Proroka (dio povijesnih te proročke knjige), a potom ih i tumačili. U tumačenju svatko može uzeti dijela, a osobito u malim zajednicama kakva je morala biti i sinagoga u neveliku Nazaretu. Isus čita odlomak iz Knjige proroka Izaije. To su riječi utjehe i radosti za narod jer dolazi oslobođenje i spasenje. To je »godina milosti Gospodnje«, prava jubilejska godina u kojoj se opraštaju dugovi i oslobađaju robovi. Nakon čitanja Isus sjeda zauzevši stav učitelja te izjavljuje: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« Pismo koje su stoljećima u sinagogama čitali došlo je do svoga ispunjenjenja. I to je razlog prave radosti.

Ne povoditi se za ljudskim mjerilima

U nastavku govora o jedinstvu unutar zajednice apostol Pavao međusobno podijeljenim Korinćanima izlaže svoje viđenje jedinstva Crkve. Pritom se služi slikom tijela. Takva je slika postojala i u antičkoj književnosti kad se govorilo o ljudskoj zajednici kao tijelu koje u jedno spaja različite udove. Ipak, Pavlu ne treba odreći originalnost te slike jer kod njega je ona duboko utemeljena u Kristu. Krist je zapravo to tijelo, a vjernici su po krštenju »u jednom Duhu« u to jedno Kristovo tijelo ucijepljeni. Time se prelaze sve granice među ljudima, pa tako i one nacionalne. U Poslanici Galaćanima Pavao će vrlo odrješito reći: »Nema više: Židov ni Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!« Daljnje apostolovo tumačenje o udovima tijela koji ne mogu jedan bez drugoga jasno daje do znanja da on pritom ne želi naglasiti jedinstvo vjernika s Kristom, kako to čini, primjerice, Ivan svojim govorom to trsu i lozi, nego upravo međusobno jedinstvo svih vjernika. Oni jedni bez drugih ne mogu. Usto, Pavao opominje Korinćane da se ne povode za ljudskim mjerilima jer oni koji možda na prvi pogled nemaju velikih darova ili značajnih služba u Crkvi, u Božjim očima mogu imati izvrsnije mjesto. Tako ponovno upozorava kršćane na izbjegavanje bilo kakvih podjela u zajednici te na posebnu skrb o slabijima.