JESU LI ISTOZNAČICE RIJEČI EVANĐELJE, SVETO PISMO ILI BIBLIJA? Nije dovoljno čitanje, nego razumijevanje i primjena Biblije

Snimio: B. Čović

Pojmovi Evanđelje, Sveto pismo i Biblija tri su riječi koje različito zvuče, a imaju isto ili slično značenje. Kada, u kojem kontekstu i na što se odnosi različito nazivlje i značenje tih riječi?

Jedan mladi vjernik rekao je kako nije problem čitanje, nego razumijevanje i primjena Biblije u konkretnom životu. U odgovoru navedite naziv i adresu literature za tumačenja iz Biblije.

Jure Kesedžić, Odžak

Slažemo se s mišljenjem mladoga vjernika koje ste naveli: nije važno samo čitati, nego je daleko važnije biblijsko naučavanje pokazivati i živjeti u svakodnevnom životu. Zapravo, mogli bismo reći da sve tri riječi koje spominjete – evanđelje, Sveto pismo i Biblija – u svakodnevnom govoru rabimo kao istoznačnice, tj. sinonime. No kada želimo dati točnu definiciju spomenutih naziva, stvari stoje nešto drugačije.

Riječ »evanđelje« spontano nas podsjeća na jednu knjigu, točnije na sadašnja četiri evanđelja, u kojima je opisan Isusov lik i njegova poruka. Zapravo, tek oko 150. godine susrećemo prva sigurna svjedočanstva toga značenja kod svetoga Justina (Prima apologia, 66,3), ističe A. Dalbesio u »Enciklopedijskom teološkom rječniku« te pojašnjava da u vrijeme Novoga zavjeta i neposredno poslije toga izraz »evanđelje« još nema to značenje. »Ono više označuje djelatnost: ono što je Isus činio i naučavao (Mt 26,13; Mk 1,1) i što su apostoli prenijeli propovijedanjem (Fil 4,15). Imenica ‘evanđelje’ to je značenje bez sumnje dobila pod izaijanskim utjecajem hebrejskoga glagola ‘bsr’ koji znači ‘naviještati radosnu vijest spasenja izabranu narodu’«, navodi Dalbesio.

Tražiti izvorni smisao teksta

Potom tumači da »evanđelje«, u obuhvatnijem značenju, u doba apostola znači ili djelo naviještanja ili opet samu poruku koja se naviješta ili pak svu kršćansku zbilju. Tako u Novom zavjetu nalazimo dva izraza: »evanđelje Božje« i »evanđelje Sina«, piše Dalbesio i tumači da »prvi izraz znači da je evanđelju Bog istodobno i začetnik i predmet, a drugi upućuje na to da je ili Isus prvi naviještao evanđelje i danas još djeluje u propovjedniku koji ga proglašuje ili da je on predmetom evanđelja«. Evanđelje je »navještaj spasenja kao čin Isusa i Crkve«, a od čovjeka se traži da na taj poziv-dar odgovori »iskrenim obraćenjem koje se izražava vjerničkim prianjanjem uz Boga, obraćenjem i vjerom, čime se čovjek bezuvjetno povjerava Gospodinu«, a Dalbesio nas uči i kako čitati evanđelje te ističe da mu se ne smijemo približiti kao običnomu doktrinarnomu ili moralnomu tekstu izvan vremena i prostora, nego treba znati staviti se u njegovu autentičnu »sadašnjost«, a to je prva Crkva.

To znači da moramo tražiti izvorni smisao teksta i pustiti da nam on postavlja pitanja, da nas on uznemiri i omogućiti da nam govori o sebi. U istom ćete »Enciklopedijskom teološkom rječniku« moći pročitati još puno toga i o evanđelju kao književnoj vrsti, o odnosu evanđelja i zakona, o sva četiri evanđelja – Ivanovu, Lukinu, Markovu i Matejevu – a objašnjeni su i evanđeoski savjeti.

Biblija poput šume
Izrazi Biblija i Sveto pismo su istoznačnice. Riječ Biblija dolazi od grčke riječi »biblon«, što znači knjiga, a množina je »ta biblia«, tj. knjige.

Što se pak tiče izraza Biblija i Sveto pismo, oni su, kako u »Malom religijskom rječniku« tumači naš bibličar Adalbert Rebić, istoznačnice. Riječ Biblija dolazi od grčke riječi »biblon«, što znači knjiga, a množina je »ta biblia«, tj. knjige. »Biblija ili Sveto pismo zbirka je knjiga napisanih po nadahnuću Duha Svetoga, nastala između 950. pr. Kr. i 100. po Kr. Dijeli se u dva dijela«, piše Rebić te nabraja sve knjige Staroga zavjeta i Novoga zavjeta, navodeći da Stari zavjet ima ukupno 45 knjiga, a Novi zavjet 27.

U spomenutom »Enciklopedijskom teološkom rječniku« L. Pacomio navodi: »Valja primijetiti kako je izraz ‘Pismo’, koji kršćani vjernici danas obično označuju kao ‘Sveto pismo’, biblijskoga podrijetla. Pavao piše: ‘Uistinu, što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano, da po postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu’ (Rim 15,4).

No, Biblija je također poput šume, zagonetna i puna staza gdje je čovjek u opasnosti da ne doputuje nikamo, da se vrti u krugu. Mnoštvo književnih vrsta, kulturalna razdaljina od nas u načinu govora, u običajima i navikama, u slikama i u simbolima mogu biti opasna zapreka ako ne znamo prepoznati i identitet ovih knjiga kao književnih djela, uz njihovu ‘mističnu’ dubinu«, piše Pacomio i objašnjava: »Ova riječ Božja, upućena ljudima posredstvom od Boga ‘nadahnutih’ autora (stoga je Bog sam njezin pravi autor), sadrži istu istinu božanske objave, tj. njezin je sadržaj otajstvo spasenja ostvarena u Isusu, Gospodinu; a ta se istina očitovala tijekom progresivna razvitka objave kroz tisućljeća povijesti, o kojoj su biblijske knjige vjerni i pozorni svjedoci.

Nastojeći izreći neizrecivo

S toga stajališta moglo se doći do niza obilježja istine u Bibliji: ona je izrečena u semitskom mentalitetu, gdje spoznati znači iskusiti, susresti se, ljubiti; istina koja je izričito religiozna; istina koju čovjek otkriva s naporom i zahvaljujući svomu osobnom zauzimanju i svojoj suradnji s Božjim naumom; istina koja, kako smo već istaknuli, napreduje, nastojeći izreći neizrecivo. Kao riječi nadahnute Duhom Svetim biblijske knjige imaju posebnu snagu: samu učinkovitost Božje riječi koja potiče vjeru u Isusa, Krista i Gospodina, te pomaže tumačiti povijest i osobni život u svjetlu dijalektike Vazma.«

Upravo nas na to pozivaju biblijski tekstovi – i Staroga i Novoga zavjeta – da spoznamo, iskusimo, da se susretnemo i ljubimo – i Boga i čovjeka.

IZVORGlas Koncila br. 5/2017.
Prethodni članakZAŠTITA PODATAKA NA INTERNETU I PITANJE IDENTITETA NA DRUŠTVENIM MREŽAMA Budi Božja slika i u virtualnom svijetu
Sljedeći članakUSPJETI, A DRUGOGA NE ZGAZITI Predstava »Zaboravi Hollywood« progovara o taštini, ljubomori i umišljenosti