Klauzurne redovnice, bosonoge karmelićanke koje i danas žive kako je živjela i sv. Terezija Avilska i koje kao Bogu posvećene osobe doslovno slijede pravila koja im je ona ostavila u nasljeđe još u 16. stoljeću, slave Božić doista na poseban način. Riječ je o vrlo strogoj klauzuri – što znači da njihovu životu, pa tako i slavlju Božića, ne može svjedočiti nitko izvan samostanske zajednice. Ipak, zahvaljujući zapisima iz knjiga o svetim karmelićankama, moguće je barem donekle pojmiti o kolikoj je radosti riječ i o kolikoj duhovnoj toplini među redovnicama koje i najljuću zimu provode u samostanima bez grijanja, u otvorenim sandalama, bosih nogu, kako im i ime govori. Jedino što se tih božićnih dana grije jest krzneni prekrivač kojim ogrnjuju lik novorođenoga Isusa – jer njemu u njihovu samostanskom »Betlehemu« ne smije biti hladno.
U knjizi »Ako mu ti dopustiš«, o životu španjolske karmelićanke sv. Maravillas od Isusa koja je izišla u hrvatskom prijevodu u sunakladništvu zaklade koja nosi njezino ime i Glasa Koncila, stoji sljedeći opis: »Približava se Božić. Redovnice su već tražile pluto, zelenilo, slamu i sve ono što im je potrebno za ukrašavanje svojih jaslica. U popodnevnim satima 24. prosinca sve je pripremljeno: samostan i ćelije su besprijekorno čisti iščekujući ‘hodočasnike’. Sveti je karmelski običaj ponuditi smještaj Djevici Mariji i sv. Josipu, prisjećajući se one božićne noći u kojoj su im se zatvorila sva vrata u Betlehemu. Po samostanskim klaustrima započinje jedinstvena procesija. Časna majka Maravillas nosi kip Djevice Marije i zastaje. Njezina zamjenica nosi kip sv. Josipa. Redovnice su zaodjenute plaštevima i nose upaljene malene voštane svijeće, dok istovremeno pjevaju pjesme terezijanskoga stila: ‘U Terezijinu kuću dolazi Dijete. Ako traži smještaj, nek’ dođe kod nas jer ovdje kod karmelićanki smještaj dobar ima.’ Pjevajući popijevke i mnoge druge pjesme, ispunile su radošću ćelije i radne prostorije jer pjevaju po čitavom samostanu. Veselje tih trenutaka nije onakvo kakvo će biti kasnije, nakon polnoćke; prevelika radost s tamburinima, kastanjetama; dok pjevaju pjesme Djetetu Isusu. Sada se tijekom procesije ‘hodočasnika’ osjeća duboka radost, ali u molitvi. Časna majka duboko proživljava sve svečanosti. Tako oživljuje vjera!«
Divno je svjedočanstvo slavlja Božića ostalo i u biografiji sv. Edit Stein, objavljeno u knjizi »Edit Stein – velika žena našega stoljeća«.
»Božić u karmelu! Moglo bi se reći: Nebo na zemlji! Edita je prvi put slavila ovu noć, jedinu u godini, kada se šutnja u karmelu prekida, da bi u svim hodnicima, prostorijama i stepenicama odjeknuli zvuci glazbe, a po svim uglovima bile postavljene jaslice, jedne ljepše od drugih. Ove svete noći, kada se umjesto s čegrtaljkom budilo sa srebrnim zvoncima, i anđeoskim pjesmama, da bi se doista pomislilo da se spavalo na poljanama Betlehema. Ovdje su već sestre u svojim bijelim ogrtačima i čekaju da zvona zazvone po treći put i da se da znak za ulaz u rasvijetljeni kor. Nikada se međutim ne pjeva ljepše nego u ovoj blagoslovljenoj noći pred izloženim Presvetim. Tihi šum koji prodire kroz širom otvorene, iako zastrte rešetke, odaje atmosferu u crkvici. Skoro je ponoć. ‘Te Deum laudamus’ već odjekuje. Sestre su se povukle u preparatorij, gdje su prihvatile goruće svijeće. Tamo na oltaru položeno je na svileni jastuk božićno djetešce. U crkvi je vladala savršena tišina. Svi su slušali pjevanje sestara: ‘Betleheme, čuješ li Spasitelja, pusti ga unutra…’ Sestre su pjevale u dva glasa, dok je majka priorica prenosila na rukama k špiljici djetešce, da bi ga položila u jasle. A tada otkuca ponoć. Orgulje zabrujiše, a svećenici izlaze pred oltar. Pjevački zbor zapjeva predivni ‘Dominus dixit ad me: fillus meus es tu…’ Ono što su u koru sestre simbolično nagovijestile, trebalo je da postane stvarnost. Djetešce dolazi na zemlju, silazi na oltar, ulazi u jasle našeg srca. Ave Jesu! Svećenik daje božićni blagoslov. Leviti napuštaju oltar, a zatim slijedi druga, pa treća sv. misa. (…) A nakon posljednjega amena crkva se ispraznila. Sada je opet zabrujilo u zboru sestara. Laude su započele visokim tonovima. Zaručnice Gospodinove ne mogu više iščekivati uz jaslice da se završi liturgija, te da zapjevavši na svom njemačkom materinskom jeziku ispjevaju ljubav svojih srdaca. Prate ih frula i lutnja. Tko misli na spavanje? Sve dok časna majka ne da znak svojim pozivom: ‘Dođite djeco!’«
Pogrješno bi bilo i u najmanjem djeliću časa pomisliti da je među bosonogim karmelićankama riječ o božićnoj proslavi kao o kakvoj smotri redovničkoga foklora jer božićnomu slavlju u Karmelu prethodi intenzivna duhovna priprava. Redovnice od prve adventske nedjelje sudjeluju u duhovnom natječaju u vježbanju dviju zadanih krjeposti, čineći i brojne pokore kako bi mogle od svojih srdaca učiniti jaslice za novorođenoga Isusa. Redovnica koja bude najuspješnija na kraju adventa zadobiva zasluge svih redovnica u tom razdoblju. Koja je to redovnica, to je samo Bogu poznato.
Redovnice su tijekom čitavoga došašća zazivale Otkupitelja u tišini duše, pripremajući usporedno i sve materijalno za proslavu njegova rođenja. U božićnoj su noći mogle pjevati i moliti gotovo do zore, to jest do četiri sata ujutro, kad ih časna majka šalje na počinak. No one gotovo i ne spavaju, odjevene leže ili sjede na zemlji. To što na slamaricama ne mogu pronaći položaj i što dragovoljno prihvaćaju hladnoću na Božić i u ostale dana došašća, prinose kao žrtvu Bogu za spasenje duša. Ostaju ispunjene duhovnom i svetom radošću i kad se prostrte do zemlje klanjaju novorođenomu Bogu, i kad jedne drugima čestitaju Isusovo rođenje uz sestrinske zagrljaje. Bosonoge karmelićanke tih se božićnih dana suživljuju u osjećaje koje je imala Blažena Djevica u časovima koji su prethodili rođenju njezina Sina.
Doba je božićno, kako je u nasljeđe svojim kćerima ostavila sv. Maravillas, kada valja ugoditi Gospodinu prakticiranjem vrlina, ali ne kao i inače samo u samoći i tišini, nego u zajedničkom životu. Želja je sv. Maravillas bila da posebno o Božiću blista bratski duh koji je promicao Drugi vatikanski koncil.
