KAKO JE OTAC USLIŠIO SINA Iz napuštanja vlastitoga života nastaje život

Peta korizmena nedjelja

Foto: A. Rukavina
Jr 31, 31-34; Heb 5, 7-9; Iv 12, 20-33

Prema proroku Jeremiji, Bog će sa svojim narodom sklopiti »Novi savez«. Stari savez pokazao se neuspjelim: kraljevi, svećenici i narod nisu ga se držali, te su time raskinuli Savez s Bogom. Takvo stanje nije se bitno promijenilo ni za sposobnoga kralja Ezekije, ni za pobožnoga kralja Jošije, koji je nastojao obnoviti bogoslužje i vjernički život u narodu. Već je prorok Izaija navijestio preživljavanje »ostatka« vjernoga Bogu te sklapanje novoga »Saveza mira« kao u dane Noine. Novi savez, kako se čita kod proroka Jeremije, razlikovat će se od onoga što ga je Bog sklopio s izabranim narodom nakon što ga je izveo iz egipatskoga ropstva. Taj je Savez narod razvrgnuo, no Bog time nije prestao biti njihovim gospodarom. Stoga Gospodin sada objašnjava kakav će biti taj Novi savez, onaj što će stupiti na scenu »poslije onih dana«, to jest dana progonstva i odbačenosti.

Stari zakon na pločama, novi u srcu i duši

Dok su u starom Savezu Izraelci trebali obdržavati Zakon što ga je Mojsije zapisao na kamenim pločama, Zakon Novoga saveza ne će biti zapisan ljudskom rukom, nego rukom Božjom, on će ga sâm upisati.

Ono što Isus želi reći jest da vjerniku, njegovu sljedbeniku, nije na prvom mjestu ugoda ovoga života, nisu mu na prvom mjestu problemi svijeta, nego prvotnu važnost ima život vječni. To znači da su kršćanske vrijednosti drugačije od onih svjetskih, a život prema tim kršćanskim vrijednostima uvodi u život vječni.

Bog je već jednom zapisivao riječi Saveza, no one su bile uklesane u kamene ploče »prstom Božjim«. Izraelci su mu se istoga časa iznevjerili. Zakon Novoga saveza ponovno će biti zapisan »prstom Božjim«, ali ovaj put ne na kamene ploče, nego on će ga »staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce«. Valja znati da u semitskom mentalitetu duša i srce predstavljaju čitavoga čovjeka te će Zakon Novoga saveza biti upisan u čovjekovo biće. Srž Novoga saveza bit će nerazdvojnost Boga i naroda. On će biti »Bog njihov, a oni narod« njegov. U tome prorok Jeremija dosljedno prati nauk Ponovljenoga zakona koji, nakon opisa predavanja Deset zapovijedi, progovara Izraelcima: »Ti si narod posvećen Gospodinu Bogu svome; tebe je Gospodin Bog tvoj izabrao da među svim narodima koji su na zemlji budeš njegov predragi vlastiti narod.« Narod je pozvan da te Božje riječi utisne »u svoje srce i svoju dušu«, a Bog im zauzvrat jamči zaštitu od neprijatelja i sigurnost. Ovdje sâm Bog utiskuje Zakon u srce i dušu ljudi, poput milosnoga dara koji se očituje, ne više zaštitom od ljudskih neprijatelja, nego opraštanjem bezakonja i grijeha. Bog se toga više ne će ni spominjati.

Nije riječ doslovno o mržnji života

Uobičajeno je bilo da se o velikim hodočasničkim blagdanima putuje u Jeruzalem, a Židovima su se često pridruživali i ljudi iz drugih naroda koji su pristupali vjeri u jednoga Boga. Oni se obraćaju Filipu, koji je vjerojatno i sam bio grčke kulture, iako Židov, jer je nosio grčko ime. Kad uspiju doći do Isusa, on im predstavlja svoje poslanje. Ključne su pritom njegove prve riječi: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji.« One odmah upućuju na početak Ivanova evanđelja, gdje Isus u Kani Galilejskoj na upit svoje majke odgovara: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« Evo sada toga časa. Ako onda još nije bilo vrijeme za velika čuda i znakove, evo sada časa da se to ostvari. Usto, ono što je na svadbi u Kani Isus ostvario u slici, sada će se to ostvariti u punini. Kao što je umjesto vode u kamenim posudama bilo »dobro vino«, kao što iz mrtvoga pšeničnoga zrna nastaje »obilan rod«, tako i iz napuštanja vlastitoga života nastaje život. Upravo stoga Ivanov Isus može reći da se kroz muku i smrt »proslavlja Sin Čovječji«, a njegovi slušatelji, kako učenici iz židovstva tako i novopridošli Grci, pozvani su slijediti Isusov primjer: »Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.« Valja imati na umu da je to izrečeno semitskim stilom pa nije riječ doslovno o mržnji života. Ono što Isus ovdje želi reći jest da vjerniku, njegovu sljedbeniku, nije na prvom mjestu ugoda ovoga života, nisu mu na prvom mjestu problemi svijeta, nego prvotnu važnost ima život vječni. To znači da su kršćanske vrijednosti drugačije od onih svjetskih, a život prema tim kršćanskim vrijednostima uvodi u život vječni.

Uslišan je zbog svoje »predanosti«

Poslanica Hebrejima predstavlja Krista kao Velikoga svećenika »po redu Melkisedekovu«, čime se dokida staro, levitsko svećeništvo, vezano uz Arona i Zakon. Čitav odlomak stavlja naglasak na Kristovu ljudskost te ga se prikazuje u danima njegova »zemaljskoga života«, što je prijevod grčkoga izričaja sarkos, to jest »u dane svoga tijela«. Time je osobito podvučena njegova fizička slabost u kojoj se obraća »Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti«, a obraća mu se molitvama popraćenima »silnim vapajem i suzama«. Krist je svojom slabošću jednak čovjeku, kako tijelom tako i izričajima svoje emocionalnosti. Čak je i sadržaj molitve toga Velikoga svećenika duboko ljudski: on želi biti spašen od smrti. Otac uslišava njegovu molitvu, ne tako da ga poštedi ljudske smrti, nego tako da ga kroz nju provede i dovede do uskrsnuća. Isus je istrgnut iz njezine vlasti, a smrt je preobražena u novi život i proslavu. Uslišan je zbog svoje »predanosti«. Grčka riječ eulabeia označava i bogogojaznost, duboko štovanje, poniznost i podložnost Bogu. Nije, dakle, riječ samo o nekom verbalnom izričaju, nego o dubokom stavu osobe, točno onako kako je se iščitava iz Isusove smrtne borbe u Getsemaniju, gdje se on u potpunosti predaje volji Otčevoj.

IZVORGlas Koncila br. 11/2018.
Prethodni članakPOJEDINI SVEĆENICI I PRIČEST NA RUKU Zašto mi je bila uskraćena pričest?
Sljedeći članakTKO ODLUČUJE KAKO ĆE TKO BITI PRIKAZAN U SVIJETU? Ugled čovjeka, države i društva po mjeri svjetske agencije