KAKVA CRKVA U KAKVOJ HRVATSKOJ – SEKULARNOJ, LAIČKOJ ILI DEMOKRATSKOJ? (3) Crkva može širiti dijalog u društvu

Foto: Shutterstock

Ako se ustraje na pravu vjerske zajednice, u konkretnom slučaju Crkve u Hrvatskoj, da u demokratskom društvu progovara o društvenim i javnim pitanjima te tako daje svoj obol istinskomu, ljudskomu razvoju društva, onda se podrazumijeva i to da Crkva želi govoriti »ad extra«, dakle svima u društvu, da ga želi suoblikovati bilo izravnim sudjelovanjem u društvenom dijalogu, bilo oblikujući savjesti svojih vjernika laika, čiji je poziv, prema Drugom vatikanskom koncilu, »tražiti kraljevstvo Božje baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih po Bogu« (LG 31). No kako govoriti, kojom se vrstom govora služiti da je ljudi razumiju?

Utjecaj Crkve posljednjih godina slabi

Nakon što je opširno protumačio zašto smatra da je bolje kloniti se naziva »sekularna« (Hrvatska) u opisu odnosa Crkve i države/društva te umjesto njega rabiti »demokratska« i »pluralna« (jer to svima jamči pravo na sudjelovanje u društvenom i javnom životu), prof. dr. Stjepan Baloban, pročelnik Katedre socijalnoga nauka Crkve na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu, iznio je i neka promišljanja koja se vrte upravo oko toga pitanja: Kakav bi govor hrvatske Crkve u društvu trebao biti s obzirom na njegov sadržaj i na njegov način? Sličnom se temom dr. Baloban bavio na prošlom Teološko-pastoralnom tjednu (2017.) u organizaciji zagrebačkoga KBF-a te se iznesena promišljanja velikim dijelom oslanjaju na taj njegov doprinos.

Crkva u Hrvatskoj »kao čimbenik jedinstva u hrvatskom narodu ima priliku, možda i više nego u prošlosti, utjecati na oblikovanje podijeljenoga hrvatskoga društva kako bi se ono postupno pretvaralo u uređeno društvo koje će se moći boriti za opće dobro i naroda i države i svakoga čovjeka dobre volje u Hrvatskoj«, kaže dr. Baloban.

Da je pitanje sadržaja i načina crkvenoga govora u društvu veoma važno svjedoči i sugovornikova tvrdnja da »u odnosu na zbivanja u hrvatskom društvu utjecaj crkvenih službenika posljednjih godina rapidno slabi«. »Među ostalim, to je na različite načine vidljivo u hrvatskim civilnim medijima u kojima je sve manje prisutno ono što govore ili javno iznose hrvatski biskupi, teolozi, kao i pojedina tijela Hrvatske biskupske konferencije. Osim toga, i među vjernicima, katolicima, sve se manje govori i raspravlja o tome što ‘Crkva govori’, odnosno što su o važnim pitanjima za crkveni i društveni život rekli biskupi, teolozi, ili ovaj ili onaj crkveni djelatnik. Dok bi prije petnaest ili dvadeset godina novinari ne samo tražili, nego i inzistirali na mišljenju biskupa ili teologa o određenim prijeporima u hrvatskom javnom životu – kao što su, primjerice, prodaja nacionalnoga blaga, gospodarski skandali, donošenje pojedinih zakona i slično – danas to više nije slučaj. Slijedom toga glas predstavnika Crkve sve se manje i uvažava.«

»Slično se događa«, nastavlja dr. Stjepan Baloban, »i s utjecajem teologa i teologije u hrvatskim akademskim krugovima, posebno unutar sveučilišne zajednice, primjerice u raspravama o obrazovno-odgojnoj strategiji, ali i u sve češće ideologiziranim i politiziranim etičko-moralnim i socijalnim raspravama na razini hrvatskoga društva i države.«

Civilni stručnjaci za vjerska pitanja?

Unatoč slabljenju stvarnoga utjecaja Crkve u javnosti, u Hrvatskoj je, prema mišljenju sugovornika, na djelu »jedan od brojnih privida u odnosima Crkve i društva u Hrvatskoj«, naime »privid prevelikoga i štetnoga utjecaja Crkve u društvu koje se katkada izražava pojmom klerikalizacija društva«. Dio toga privida, čije je stvaranje na tragu »regetoizacije vjere, Crkve i teologije u mladom hrvatskom društvu«, jest i fenomen koji sugovornik ovako opisuje: »Mjesto crkvenih službenika (biskupa, teologa) sve više zauzimaju civilni ‘stručnjaci za vjerska pitanja’, koje je s vremenom iznjedrilo hrvatsko društvo odnosno mediji. Riječ je o određenim civilnim javnim djelatnicima koji su u nastupima u medijima uvjerili hrvatsku javnost da upravo oni mogu nepristrano i objektivno analizirati ono što se događa u Crkvi. Tako se iz javnoga diskursa postupno ‘izbacuje’ crkvene i teološke stručnjake koji su kompetentni za crkvena pitanja, a imali bi sasvim sigurno što korisno reći za opće dobro i za razvoj hrvatskoga društva.«

Moramo li se pomiriti s takvom situacijom?

Premda će se kasnije zauzeti za snažniju razradu socijalnoga govora Crkve za tipične hrvatske prilike, dr. Baloban kaže da »on ipak postoji u pisanoj i govornoj riječi biskupa i teologa, no na neki mu je način otežan, ili čak zapriječen, prolaz u hrvatski javni prostor u kojem se preko medija prenaglašava manifestativno kršćanstvo, a, namjerno ili nenamjerno, po strani ostaje socijalna poruka Katoličke Crkve koja bi mogla pomoći u razvoju hrvatskoga društva«. Nastavljajući razmišljati na tom tragu, dr. Baloban postavlja »iznimno važna« pitanja: »Zbog čega je u Hrvatskoj do toga došlo? Jesu li pri tome zakazali i hrvatski teolozi i općenito crkveni službenici? Moramo li se pomiriti s takvom situacijom i kao teolozi prepustiti svoj teološki posao drugima?« Sugovornik dalje upozorava na sljedeću činjenicu o kojoj se zapravo ne govori. »Među crkvenim službenicima u Hrvatskoj se postupno stvorio mentalitet ‘sveopće kompetencije’, to jest da ‘svi mogu o svemu govoriti’ kako u crkveno-teološkim tako i u crkveno-društvenim pitanjima i ‘svi su, na neki način, za sve kompetentni’. Međutim, istinska kompetencija u odnosu Crkva – društvo – država pretpostavlja istinsko poznavanje socijalnoga nauka Crkve i mogućnost njegove primjene na hrvatsku situaciju. U tom kontekstu treba upozoriti na još jednu činjenicu, a to je da se sve više gubi razlika između poruke i pozicije, između sadržaja i pozicije, odnosno funkcije koju ta crkvena osoba obnaša. Drugim riječima, važnija je pozicija koju određena osoba ima od sadržaja i poruke koju priopćava.«

Crkva kao čimbenik dijaloga i pomirenja

Dr. Baloban je uvjeren da Crkva danas u hrvatskoj javnosti i te kako ima što reći. »Zašto? Zbog toga što su Hrvati i hrvatski građani, vjernici i oni koji to nisu, velikim dijelom izgubili povjerenje u političare i općenito u glavne sudionike društveno-političkih zbivanja. Od Crkve, kao stožerne institucije u povijesti hrvatskoga naroda, još se uvijek očekuje da i u ovom sve više podijeljenom hrvatskom društvu i narodu bude čimbenik dijaloga i pomirenja. To je pak moguće takvim crkvenim govorom koji će biti istodobno razumljiv i prihvatljiv svim ljudima dobre volje u Hrvatskoj, a ne samo kršćanima ili samo katolicima«, kaže dr. Baloban. I svoju misao završava pitanjem: »Je li moguć takav govor službenika Crkve u Hrvatskoj, koji će biti konkretan i imati utjecaja na opće dobro hrvatskoga društva i države, a ne će se moći pripisivati ovoj ili onoj političkoj opciji?«

»Mjesto crkvenih službenika (biskupa, teologa) sve više zauzimaju civilni ‘stručnjaci za vjerska pitanja’, koje je s vremenom iznjedrilo hrvatsko društvo odnosno mediji. Riječ je o određenim civilnim javnim djelatnicima koji su u nastupima u medijima uvjerili hrvatsku javnost da upravo oni mogu nepristrano i objektivno analizirati ono što se događa u Crkvi. Tako se iz javnoga diskursa postupno ‘izbacuje’ crkvene i teološke stručnjake koji su kompetentni za crkvena pitanja, a imali bi sasvim sigurno što korisno reći za opće dobro i za razvoj hrvatskoga društva.«

Takav prikladan govor dr. Baloban naziva »socijalnim« ili »teološko-socijalnim govorom Crkve«. Da bi bilo jasnije o čemu je riječ, korisno je izdvojiti načine, »stilove« govora koje su Crkva u Hrvatskoj i njezini službenici rabili u posljednjih četvrt stoljeća, odnosno kojima su se crkveni službenici obraćali hrvatskoj javnosti u odnosu na društvena pitanja. Prvi je »teološko-duhovni govor« kakav je prevladavao prije Drugoga vatikanskoga koncila, u Hrvatskoj i za vrijeme komunizma, a dao bi se opisati sintagmom: »Spasi dušu svoju!« Drugi način govora autor naziva »društveno-političkim govorom«. Taj je stil »rječnikom i sadržajem sličan govoru drugih civilnih čimbenika u hrvatskom društvu, a s crkvene strane nastoji dati doprinos općemu dobru, počevši od Domovinskoga rata i poratnoga vremena preko brige za nacionalne interese i očuvanje hrvatske kulture do brige za konkretnoga čovjeka koji je na ovaj ili onaj način oštećen ili u svojem ljudskom dostojanstvu ugrožen u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj«. Dijelom je u proteklom razdoblju (bio) prisutan i »sociološki govor«, za kojega dr. Baloban kaže da se »gubi u sociološkim podatcima i analizama te je kao takav izložen opasnosti da ga se u javnom diskursu svrstava u ovu ili onu političku ili svjetonazorsku skupinu«.

Evanđelje za konkretne društvene prilike

Kad je riječ o (teološko-)socijalnom govoru Crkve, dr. Baloban kroz cijeli svoj diskurs ističe da je on već načelno, na razini univerzalne Crkve, razrađen. Riječ je ponajprije o socijalnom nauku posljednjih papa (sveti Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i papa Franjo). U prijelomnim vremenima »pri kraju jednoga i početkom drugoga tisućljeća, vremenima u kojima se način života čovjeka i uopće društva na brzinu promijenio, spomenuti pape nadahnuti evanđeljem nude teološko-socijalni govor Crkve koji otvara brojne mogućnosti u kojima kako pojedinačni vjernici tako i službeni predstavnici Crkve u pojedinim zemljama mogu pridonijeti životu suvremenoga čovjeka, koji se sve teže snalazi u novim okolnostima života. Specifičnost toga teološko-socijalnoga govora Crkve jest traženje novih načina, a onda i novih putova, u širenju onoga što je kršćanstvu i Crkvi specifično, a to je primjena evanđelja na konkretne društvene prilike određenoga naroda ili dijela svijeta«, kaže dr. Baloban te upućuje na središnju poruku enciklike »Centesimus annus« (1991.), onu u kojoj Ivan Pavao II. povezuje socijalni nauk Crkve s (novom) evangelizacijom kao njezinim središnjim poslanjem: on je sredstvo nove evangelizacije.

»Operacionalizirati« načela socijalnoga nauka

Budući da u promicanju dijaloga i pomirenja u sve polariziranijem hrvatskom društvu dr. Baloban vidi »povijesni kairos« današnje Crkve u Hrvatskoj, ovdje su iz opširnijega prikaza papinskoga naučavanja istaknute dvije poruke, s ciljem da se, tek na malenom primjeru, pokaže koliko taj nauk može biti aktualan. Prva je poruka uzeta iz socijalne enciklike »Caritas in veritate (Ljubav u istini)« (2009.) pape Benedikta XVI. Govoreći o važnosti društvene angažiranosti vjernika kako bi Bog dobio mjesto u svijetu iz kojega ga se želi izgurati zajedno s istinom (»diktatura relativizma«), sadašnji papa u miru definira socijalni nauk Crkve kao »ljubav u istini u društvenim pitanjima«. U tom kontekstu (br. 5) kaže da je taj nauk služenje ljubavi, ali u istini: »I razvoj, i društveno blagostanje, i traganje za primjerenim rješenjem ozbiljnih društveno-ekonomskih problema koji pogađaju čovječanstvo potrebiti su istine.« A papa Franjo u pobudnici »Evangelii gaudium« (2013.) naglašava ulogu Crkve u stvaranju kulture dijaloga. Riječ je prije svega o kulturi »koja povlašteno mjesto daje dijalogu kao mjestu susreta« i u kojoj treba »osmisliti sredstva za stvaranje konsenzusa i dogovora, ne odvajajući to od brige za pravedno društvo, sposobno za sjećanje i u kojem nema isključenih«. »Glavni tvorac, povijesni subjekt toga procesa, jesu ljudi i njihova kultura, a ne neka klasa, manjina, skupina, elita. Ne trebamo projekt koji su osmislili malobrojni za malobrojne, ili prosvijetljenu ili glasnu manjinu koja si prisvaja pravo da govori u ime svih. Riječ je o dogovoru za zajedničko življenje, o socijalnom i kulturnom sporazumu« (br. 239).

Na ključno pitanje što može učiniti Crkva u Hrvatskoj u ovom času kako bi pripomogla u stvaranju toliko žuđene kulture dijaloga i pomirenja, bez koje će se teško riješiti konkretni problemi, dr. Baloban daje jednostavan odgovor: treba »operacionalizirati«, tj. konkretizirati načela socijalnoga nauka Crkve (dostojanstvo ljudske osobe, opće dobro, solidarnost, supsidijarnost), koja su na univerzalnoj razini već razrađena, kako bi se uz pomoć toga »instrumenta« u dijalog na što širim područjima uključio što veći broj službenika Crkve, teologa, vjeroučitelja… 

Promicanje dijaloga kao povijesni kairos

Taj je pothvat »veoma jednostavan, ali i kompliciran«, kaže sugovornik. I pojašnjava: »Jednostavan jer je na hrvatsku društveno-političku situaciju potrebno primjenjivati spomenuta trajna načela. Kompliciran jer su za to potrebni određeni preduvjeti u životu Crkve. Prije svega treba stvoriti unutar službene Crkve ozračje da je crkveni doprinos stvaranju kulture dijaloga i pomirenja u Hrvatskoj, koji se temelji na socijalnom nauku Crkve, povijesni kairos koji je iznimno važan za očuvanje vjerskoga i nacionalnoga identiteta u veoma kompliciranom trenutku hrvatske povijesti.«

A govoreći o »operacionalizaciji«, tj. »pobližem određivanju teološko-socijalnoga govora Crkve u Hrvatskoj«, dr. Stjepan Baloban je rekao: »Ta operacionalizacija mora se negdje dogoditi, a to su crkvene institucije: teološki fakulteti, biskupijski uredi i tijela, kao i tijela Hrvatske biskupske konferencije. Nije realno od svećenika i pastoralnih djelatnika na župama očekivati da će sami, bez pomoći stručnjaka i crkvenih institucija, moći odgovarajuće i uspješno u svojim sredinama primjenjivati inače izvrsnu socijalnu misao Crkve koja dolazi od posljednjih rimskih biskupa.« Crkva u Hrvatskoj, upućuje naš sugovornik svoju završnu poruku, iz koje se može iščitati prije svega nada, ali i poziv na angažman, »kao čimbenik jedinstva u hrvatskom narodu ima priliku, možda i više nego u prošlosti, utjecati na oblikovanje podijeljenoga hrvatskoga društva kako bi se ono postupno pretvaralo u uređeno društvo koje će se moći boriti za opće dobro i naroda i države i svakoga čovjeka dobre volje u Hrvatskoj«.

ZAVRŠETAK