Pokušaj industrijskoga naseljavanja stotina milijuna pilića u Sisačko-moslavačku županiju postao je prvorazredni ekološki i politički incident u Hrvatskoj. Svake se godine u Hrvatskoj izlegne oko 50 milijuna pilića, što znači da će broj najavljenih »imigrantskih« pilića biti dvostruko veći. Vlasnik doseljenih pilića bit će ukrajinska tvrtka »Petrinja Chicken Company«, odnosno njezin predsjednik Andrij Matjuha. U deset godina bit će zaklana jedna milijarda jestivih ptica.
Kokošinjac ili logor
Predložena megafarma bit će jedan od najvećih pogona (na pojedinačnoj lokaciji) za proizvodnju pilića u Europskoj uniji. Industrijska moda masovne proizvodnje, beskonačnih klastera i intenzivnoga uzgoja peradi obična je kopija poljoprivrednih kolhoza, gigantskih polja, monokultura i plantaža, na kojima veleposjednik ima samo jednu mantru – visoki prihod po hektaru. A svaki kokošinjac, simpatični kutak seoskoga imanja, u rukama megalomana postaje logor; pilići su u njegovu kavezu poput sardina u konzervi.
Toksikologija površine
Temeljni toksikološki parametar, na primjer, nanočestica jest beskonačna površina, koja se otvara upornim mrvljenjem materijala i tako površina postaje aktivna, ljepljiva, razorna… Slično, ali u suprotnom smjeru, vrijedi za peradarsku farmu – što više kljunova, to više kemije, to manje prirode…
Prenapuhanim volumenom peradarski projekt prestaje biti tek igra za zelene udruge; masom i površinom pretvara se u politički projekt, u strateško pitanje, u globalni trgovinski problem i u demografski poremećaj. Jer o milijunima brojlera ne će se brinuti Hrvati, nego »nepalci«.
Biskup o obiteljskim gospodarstvima
Instalacija prevelike peradarske farme izravno ugrožava hrvatsku prehrambenu industriju, pa čak i interese poljskih, rumunjskih ili francuskih izvoznika. Ipak, prvi na popisu za odstrjel bit će obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Iako proizvode meso bez antibiotika i kokcidiostatika, često nemaju potporu ljudi plitkoga džepa, škrtaca ili »slijepaca«.
U nedavnom Priopćenju o planiranim peradarskim projektima, zaštiti okoliša, zdravlju ljudi i lokalnoj poljoprivredi sisački biskup Vlado Košić piše: »OPG-ovi nisu samo gospodarska kategorija, nego način života, čuvari tradicije i krajolika te temelj prehrambene sigurnosti i društvene stabilnosti« i nastavlja: »Svaka odluka koja bi mogla dugoročno narušiti njihovo postojanje, kroz moguće onečišćenje, pad vrijednosti zemljišta ili gubitak povjerenja u domaće proizvode, zahtijeva krajnju odgovornost i razboritost.«
Hrvatski harakiri
Službeni blagoslov za predimenzioniranu farmu pilića dozvola je za samoubojstvo, za hrvatski harakiri, kojim se jednoj tvrtki omogućuje kontrola ili vlasništvo nad piletinom cijele države. Stoga su alati i poduzete radnje mjerodavnih institucija tek smokvin list; kao što kamikazama nije potrebna zaštitna kaciga, tako ni industrijskoj hipertrofiji nije potrebna ekološka studija. Moguće kompromisno rješenje zapravo je jednostavno – desetkovati predloženi projekt i odobriti investiciju u farmu pilića s razumnom mjerom.
Tko se (sve) buni?
Pritom su javni prosvjedi važni i potrebni – da podsjete odgovorne na ekološku i etičku cijenu političkih odluka. No i prosvjedi mogu biti kontaminirani. Krivim porukama. Opravdani se zahtjevi lokalnoga stanovništva za zaštitom životnoga prostora ne smiju zasjeniti pokličima ljubitelja životinja ili mrzitelja razvoja. Razvoj nije zabranjen, ali mora imati svoj smjer. A farme pilića nisu zoološki vrt, nego pogoni za uzgoj i klanje. Jer prehrana svakoga čovjeka pretpostavlja »ritual žrtvovanja« i eliminaciju živih organizama.
Najavljena farma pilića, međutim, zbog svoje veličine zaista je nasrtaj na prehrambeni lanac, njezina je veličina ekološka patologija, njezina veličina nije derivat ljudske potrebe za mesom, nego je plod pohlepe, uštede i zarade. Jedini razuman odgovor na prigovore javnosti jest ustupak ukrajinskih vlasnika – smanjiti apetit barem deset puta, jer klaonice nisu kladionice.
