POBJEDA NAD TAMOM I VJEČNI ŽIVOT Ljubi nesebično i velikodušno i uskrsnut ćeš!

U ovom broju rubrike Mladi mladima pišemo o najvećem kršćanskom blagdanu koji slavi povratak Mesije u svijet živih, pobjedu nad tamom i vječni život. Pišemo vam i s vama razmišljamo o Uskrsu.
Simbol nade

Isus se nakon uskrsnuća ukazao svojim učenicama i učenicima u više navrata. Pavlova Prva poslanica Korinćanima prvi je iliti najstariji biblijski spis u kojem se govori o Isusovim ukazanjima nakon njegova uskrsnuća, a napisana je oko 35. do 40. godine. Tako Pavao prenosi da su Krista, u prvim danima nakon što je ustao iz groba i prije nego što bješe uznesen, vidjeli Petar, ostali apostoli, Jakov, sam Pavao te sveukupno više od petstotinjak braće i sestara. Naravno, Pavao u poslanicama samo prenosi ono što je njemu bilo preneseno, no ipak su opisi poslijeuskrsnih događaja detaljnije opisani upravo u evanđeljima koja su nastajala od 30 do 70 godina poslije njegovih poslanica.

U evanđeljima izjave evanđelista uglavnom se poklapaju, iako ne prenose događaje ukazanja na identičan način. Ipak, tri od četiri evanđelista potvrđuju da se Isus nakon uskrsnuća ukazao prvo Mariji Magdaleni te da je kamen s groba odvaljen nekom nadnaravnom silom, a Isus se u više navrata ukazivao apostolima kako bi ih učvrstio u vjeri i kako bi svemu što ih je učio prije smrti i uskrsnuća sazidao temelj. Stoga je simbolika uskrsnoga ukazanja zapravo neporeciva nada i izvjesnost čovjeku da su grijeh i smrt pobijeđeni te da ljudski život ima smisao jer evidentno postoji Otac koji ima apsolutni plan za svoje stvorenje i njegovo se ostvarenje ne može ni umanjiti ni uvećati – ono je potpuno i aktualno. Tako Isus svojim ukazanjima kori skeptične apostole i učvršćuje njihovu vjeru pokazujući im da svaka riječ o vječnom životu ima opravdanje u činu uskrsnuća. Tu poruku nade prepoznaje i Pavao kada piše: »A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi« (Kor 15, 17).

»Vođa živih pade tada i živ živcat opet vlada«

Sva čuda koja je Isus učinio tijekom života na zemlji nisu imala toliku snagu i moć kao njegovo uskrsnuće. Upravo je zato Uskrs osobit i najvažniji kršćanski blagdan. No kako u našoj svakodnevici mnoge stvari, posebice mediji, utječu na čovjekovo razmišljanje, često se zaboravlja pravi smisao Uskrsa pa je dobro zapitati se znamo li uopće koje je pravo značenje Isusova uskrsnuća.

Temelj naše vjere, uskrs, osiguran je svima

Uskrs je temelj naše vjere. Na Uskrs slavimo spomen na Kristovo uskrsnuće od mrtvih kada je pobijedio smrt i otvorio nam vrata vječnosti, dan koji podsjeća da je naš nebeski Otac žrtvovao svoga Sina i tako spasio čovječanstvo. Smrt je realnost pred kojom smo svi osim Krista nemoćni – Krist je jedini pobijedio smrt tako što je iz ljubavi umro za naše grijehe. Uskrsnućem nas je izbavio od smrti i dao nam novi život, odnosno novu priliku da zakopamo svoje grijehe i ponovno se rodimo u čistoći. Ali, Bog ne poziva na uskrsnuće samo svoga Sina ili samo pojedince. Portal Bitno.net prenosi riječi pape Franje koji je rekao da sinovi uskrsnuća nisu malobrojni i privilegirani, nego svi, jer je spasenje koje nam Isus donosi namijenjeno svakomu od nas.

Teolog i psiholog Mijo Nikić smatra da se Uskrs ne može zamisliti bez križa i smrti i zato nas poziva na svakodnevno žrtvovanje. To znači da naše uskrsnuće počinje već u zemaljskom životu ako ga živimo u ljubavi. Uskrs je, zaključuje Nikić, pobjeda ljubavi i svatko tko nesebično i velikodušno ljubi uskrsnut će na život vječni.

Različiti pogledi na zagrobni život

Isus je svojom smrću i uskrsnućem nama omogućio vječni život, a trud za ulazak u vječni život ostavio je nama na odabir. Naše ovozemaljsko ponašanje bit će presudno za odlazak u Gospodinovo društvo – u raj, ili pak u Sotonine odaje vječnih muka – u pakao. No valja se prisjetiti i čistilišta koje prema riječima pape Benedikta XVI. kao fizičko mjesto ne postoji onako kako smo ga zamišljali, nego je to čistilište u nama samima dok tragamo za Božjim milosrđem kao oproštenjem naših grijeha.

Stari Egipćani vjerovali su da nakon smrti ljudska duša odlazi na suđenje prilikom kojega se važu grijesi koje je čovjek počinio i traže se odgovori na određena pitanja. Nakon što duša odgovori na pitanja donosi se odluka hoće li se ona pridružiti bogu Ra u nebesima ili će ostati u podzemlju. U starih Grka situacija je malo drukčija. Oni su vjerovali da ih nakon smrti čeka vječni boravak u podzemlju – Hadu, gdje će boraviti bez osjećaja. U hinduizmu i budizmu vjeruje se u reinkarnaciju, odnosno ponovno rođenje u nekom drugom zemaljskom obliku. Tako smrt za njih nije kraj ovozemaljskoga života, nego početak vraćanja u nj. Budisti smatraju da će proces reinkarnacije prekinuti postizanje nirvane – njihovo tijelo više ne će imati potrebe za reinkarnacijom jer će biti oslobođeno u potpunosti.

Današnje velike monoteističke religije imaju sličnosti u shvaćanju zagrobnoga života. Muslimani vjeruju da će Alah na dan velikoga suda odlučiti tko će od njih ići u raj, a tko u pakao. Ratnici poginuli u ime Alaha osigurali su izravan ulazak u raj, a sve neprijatelje islama čeka mjesto u paklu. Židovi pak vjeruju u ponovno ujedinjenje s predcima, ali i da je spasenje omogućeno svima koji se podvrgnu Božjim zakonima, bez obzira na vjeru i narodnost. Treba podsjetiti da su ljudi od davnih vremena vjerovali u zagrobni život, a mi kršćani nadamo se da ćemo nakon stupanja na »obalu vječnosti« sresti svoga Gospodina – licem u lice.

Ruku pod ruku s Uskrslim

Već smo istaknuli da nam je Uskrs poznat kao najvažniji kršćanski blagdan kojemu prethode obredi koji se slave na Veliki četvrtak, Veliki petak i Veliku subotu. Nakon nedjelje Uskrsa, i trijumfalne Isusove pobjede nad smrću, dolazi Uskrsni ponedjeljak. No, sjećamo li se što je „post-uskršnja” poruka toga dana?

Krenimo zajedno s Isusom, njegovim putem

Dan nakon što je uskrsnuo, Isus je zajedno sa dvojicom učenika putovao u selo Emaus udaljeno nekoliko kilometara od Jeruzalema, a učenici su ga prepoznali tek kada je počeo lomiti kruh. Dakle, samim uskrsnućem Isus nije stao i rekao da je „posao” obavljen, već je nastavio širiti svoju Riječ preko drugih. Zato je Uskrsni ponedjeljak vrlo bitan za nas, jer je on nastavak vječne priče Božje ljubavi. Isus je tada krenuo, ili bolje je reći nastavio ići prema naprijed. Unatoč svemu što je do tada učinio, kao i tome da su njegovi suputnici vrlo dobro poznavali njegova djela, on ostaje „sakriven” sve do simboličnog lomljenja kruha. Jedna od poruka koju možemo protumačiti iz te prispodobe jest i da naši najbolji prijatelji nekada ostaju „sakriveni” sve dok nas na neki način ne podsjete nekom gestom ili riječju da su oni uvijek tu. A upravo je zajedništvo i prijateljstvo, uz vjeru u uskrsnuće, jedno od najjačih obilježja ovoga blagdana.

Stoga, ne stanimo s proslavom Uskrsa u nedjelju navečer i jutarnjom misom u ponedjeljak. Pozovimo prijatelje i obitelj, okupimo se, pođimo na neki „improvizirani izlet” – uz sve toplije vrijeme cvjeta i priroda, otiđimo na planinarenje, podsjetimo se koliko mnogo znači zajednički provesti poslije podne u šetnji i razgovoru, u pjesmi i veselju na svježem zraku. Prisjetimo se naših prijatelja pozivom, pismom, porukom ili nekim drugim načinom. Podsjetimo naše društvo da su nam važni i da ih cijenimo. I na kraju, prihvatimo Isusa, ruku pod ruku, na nastavku puta i pridružimo mu se u vječnoj slavi.

Mladi i vjera u uskrsnuće

Sva bit kršćanstva sadržana je upravo u blagdanu Uskrsa. Na Uskrs se sjećamo Isusove smrti i uskrsnuća i to je ono što čini kršćanstvo specifičnom religijom, drugačijom od ostalih. Vjera u uskrsnuće dogma je katoličke vjere i ono je u što vjeruju svi kršćani. Temelj je te vjere nada da će se u jednom trenutku naš Mesija vratiti te da će svi kršćani uskrsnuti i poći s njime u raj.

Bitno je ne zaboraviti – Kristovo svjetlo uvijek je na kraju tunela

No, kao i Božić, Uskrs je postao veoma komercijaliziran u našim društvima. Mnoge mlade to smeta i shvaćaju da to nije prava bit Uskrsa. Osim toga, kao kršćanska zajednica ne bismo se trebali sjećati Isusove muke, smrti i uskrsnuća samo za vrijeme Uskrsa. Zapravo, Uskrs bi nam trebao biti u srcu i mislima cijele godine. No, mnogim mladima Uskrs je blagdan koji slave isključivo zbog tradicije. Mnogi ni ne promisle o tome što to točno slave i zašto. Ne troše previše vremena promišljajući o svemu kroz što je Isus prošao. Mi u ovom blagdanu slavimo njegovu muku i naše otkupljenje. Mnogi ne vide dalje od ispraznih poklona i punog obiteljskog stola. Kod mnogih blagdana vidimo da se bit same svetkovine izgubila i da se oni slave samo „iz navike”.

Vrlo je malo mladih koji iskreno promišljaju o ovom blagdanu i koji ga ne slave samo zato što je to običaj u njihovoj obitelji. Blagdan Uskrsa trebao bi za sve nas predstavljati dane u kojima razmišljamo o sebi i svojim postupcima te koliko živimo Isusove zapovijedi ljubavi. Koliko smo spremni dati drugima i koliko živimo za druge. To je blagdan koji nas treba podsjetiti na poniznost i žrtvu te nas potaknuti na solidarnost. Ne bismo trebali samo puko ponavljati ono što smo naučili još kao mala djeca, već bismo trebali razmišljati, razmatrati. Trebali bismo učiti iz Isusovih poruka i staviti se u službu drugih. Ovaj blagdan bi nas trebao ujediniti u ljubavi, ali nas i podsjetiti na sve ono kroz što je Isus morao proći kako bismo ga prepoznali kao Mesiju.

Simbolika vazmenoga trodnevlja

Sveto ili vazmeno trodnevlje najvažnije je vrijeme u godini za sve kršćane. »Vazmeno trodnevlje Gospodnje muke i uskrsnuća ističe se kao sjajni vrhunac čitave liturgijske godine: Krist je naime djelo ljudskog otkupljenja i savršene proslave Boga izvršio poglavito svojim vazmenim otajstvom, kada je svojom smrću uništio našu smrt i svojim uskrsnućem obnovio naš život. Zato svetkovina Vazma ima u liturgijskoj godini ono dostojanstvo što ga u tjednu ima dan Gospodnji«, naglašeno je u Općim načelima o liturgijskoj godini (br. 18).

Vazmeno trodnevlje počinje na Veliki četvrtak, nastavlja se kroz Veliki petak i Veliku subotu te završava večernjom uskrsnom misom.

Veliki četvrtak najznačajniji je po Isusovoj posljednjoj večeri, kada je dao svoje tijelo i krv kao simbol pobjede nad smrću koja ga čeka. Time je sklopljen novi savez Boga i ljudi, riječima: »Ovo je Tijelo moje… ovo je Krv moja koja se prolijeva za vas i za sve ljude na oproštenje grijeha.« Tijekom večere Isus je apostolima oprao noge, pokazavši tako poniznost koju svi mi trebamo nositi u sebi.

Slijedi Veliki petak, dan kad je Isus žrtvovao svoj život. Veliki petak smatra se simbolom velikih grijeha, ali i simbolom Isusove žrtve za otkupljenje tih grijeha. Na Veliki petak na oltaru nema oltarnika, a svetohranište je prazno. Isus je položen u grob, gdje počiva tijekom Velike subote. Subotnja večer obilježena je velikim svjetlom, simbolom Isusova uskrsnuća. Tu noć Isus je pobijedio smrt i zlo te je prešao u novi život u koji poziva i nas. Vazmeno bdjenje, u skladu s tim, počinje službom svjetla. Ispred crkava pali se oganj s kojega se upali i uskrsna svijeća, koja se u procesiji unosi u crkvu, nakon čega slijedi blagoslov vode kao navještaj Božjih djela. Voda ima jaku simboliku, posebno na Uskrs. Vodom se krstimo, a krštenjem ulazimo u Crkvu, ona je izvor života, a naš je život – uskrsli Krist.

 

IZVORGlas Koncila br. 15/2017.
Prethodni članakZADUŽIVANJE ZA OBRAZOVANJE ILI STANOVANJE? Postoje krediti koji »obogaćuju«
Sljedeći članakMJERENJE ŽARA VJERSKE POUKE Postoji li zainteresiranost za župni vjeronauk?