U niz hvalevrijednih hrvatskih športskih uspjeha ponovno se upisala i hrvatska svećenička malonogometna reprezentacija osvojivši sredinom veljače srebrnu medalju na Europskom prvenstvu u Lublinu u Poljskoj. Treća je to medalja hrvatskih svećenika nogometaša na velikom natjecanju u posljednje tri godine – nakon zlata 2024. u Albaniji i bronce 2025. godine u Mađarskoj.
Hrvatski su svećenici relativno lako prošli kroz grupnu fazu natjecanja koje je započelo u ponedjeljak 9. veljače. Pobijedili su najprije Sloveniju sa 3 – 0, a zatim i Maltu sa 11 – 1. Od Portugala su izgubili 1 – 0. Do finala ih je vodila pobjeda nad Slovačkom u četvrtfinalu sa 3 – 2, a onda i neizvjesna borba sa svećeničkom reprezentacijom iz BiH. Nakon neriješenoga rezultata svećenička reprezentacija iz Hrvatske bila je bolja u raspucavanju šesteraca (4 – 1). No u finalu je od hrvatskih svećenika bila bolja reprezentacija poljskih svećenika, koja je izborila pobjedu od 2 – 0. Za hrvatske svećenike Poljaci su stari »rivali« s kojima su odmjerili svoje nogometne talente u finalu 2024. godine. Na aktualnom Europskom prvenstvu u Lublinu sudjelovalo je 18 reprezentacija svećenika nogometaša.
U danima nakon velikoga uspjeha hrvatske svećeničke malonogometne reprezentacije za nekoliko je dojmova Glas Koncila zamolio izbornika svećenika Krešimira Žinića, župnika župe sv. Ivana Krstitelja u bjelovarskim Ždralovima. Tijekom višednevnoga programa – koji je imao i duhovnu i kulturnu komponentu – malo je zapravo preostalo vremena za trening, uigravanje i osmišljanje nekih posebnih taktika.
Na pitanje koja je tajna uspjeha hrvatskih svećenika izbornik Žinić je odgovorio: »Najvažnije je zajedništvo. Gdje ima zajedništva, lako se dolazi do taktike i rezultata. A naši dečki, naši svećenici, stvarno znaju igrati. Njihov je nogomet lijep.«
Jasno, svi su hrvatski svećenici nogometaši s nogometom imali ozbiljnih doticaja tijekom odrastanja i mladosti, bilo da su igrali u prvoligaškim klubovima bilo u klubovima nešto nižih rangova natjecanja. Mnoge od njih svećenička formacija, kao i kasnije pastoralne zadaće, nisu sprječavale u tome da se nogometom nastave baviti rekreativno. Povremeno su nastupali i na manjim turnirima, često i na utakmicama humanitarnoga karaktera. Danas, kada dođe veliko odmjeravanje snaga sa svećenicima iz drugih zemalja, sve se zapravo svede na misao iz naslova poticajnoga dokumenta pape Franje o športu – »Dati najbolje od sebe«. Uostalom, nije li znakovito i da su prethodni rimski prvosvećenik Franjo i današnji papa Lav XIV. veliki zaljubljenici u šport?
Natjecanje svećenika nije tek odmjeravanje športskih talenata ili »ispit« tjelesne izdržljivosti. Ono je i svjedočanstvo vjere, znak da se i u športu – koji je na visokim natjecanjima često zaprljan psovkom, udarcima »ispod pojasa«, »lovom« na zaradu, samohvalom… – može itekako biti kršćanin. Tako i »najvažnija sporedna stvar na svijetu« može postati medij u navještaju najvažnije stvari na svijetu – Kristove radosne vijesti. Treba također spomenuti da svećenike nogometaše, ma kako visok uspjeh na natjecanju ostvarili, ne dočekuju pozamašni honorari.
Hrvatska svećenička ekipa sastavljena je od svećenika svih dobnih skupina, pa se i unutar reprezentacije događa razmjena iskustava, kako onih športskih tako i onih pastoralnih. »Ponosan sam što smo uspjeli privući i svećenike mlade generacije. To je važno i za budućnost svećeničke reprezentacije, a rezultati će polako dolaziti«, dodao je svećenik Žinić. Na natjecanju u poljskom Lublinu najboljim golmanom prvenstva proglašen je hrvatski svećenik Dino Prkut, župnik župe svetih Solinskih mučenika u Ninčevićima u Solinu, ponosno je dodao izbornik Žinić.
Malonogometno prvenstvo u Lublinu u ponedjeljak 9. veljače otvoreno je misnim slavljem koje je predvodio lublinski nadbiskup Stanislaw Budzik. Svakoga dana natjecanja slavile su se mise, a dio programa bilo je i upoznavanje povijesti i kulture Lublina.
Svećenici su posjetili i ostatke koncentracijskoga logora Majdaneka, nacističkoga logora smrti koji je djelovao od 1941. do 1944. godine. Višednevno natjecanje bilo je, svjedoči svećenik Žinić, i prilika za susret s nekim suvremenim teškim temama. »Ove su godine s nama bili i svećenici iz Bjelorusije i Ukrajine. Bjelorusi su rimokatolici i tamošnji ih je režim vjerojatno pustio na natjecanje jer je Poljska susjedna zemlja. Vidjet ćemo kakve će im se mogućnosti dati na idućem prvenstvu, u kosovskoj Prištini. Ali u svakom slučaju taj nas je susret veselio, iako i svećenici iz Bjelorusije, a posebno svećenici iz Ukrajine, nisu imali puno lijepih stvari reći o političkom ozračju u svojim zemljama. Ukrajinski su svećenici pristigli sa zapada Ukrajine i oni su grkokatolici«, pojasnio je Žinić.
Nakon finala i proslave nemaloga uspjeha hrvatski su svećenici spakirali svoje stvari i – put Hrvatske. Putovali su autobusom, noću. Vrativši se na hrvatsko tlo, zaputili su se u svoje sredine, u razne dijelove Lijepe naše. Velikoga, »službenoga« dočeka u Zagrebu nije bilo, ali jest u sredinama u kojima srebrni svećenici nogometaši djeluju kao župnici. Možda je tako i bilo najbolje – jer nikoga nije brinulo čije će se pjesme pjevati na slavlju i koga bi hrvatski melos mogao uznemiriti.
Tri desetljeća hrvatske svećeničke reprezentacije ukoričeno je i u monografiji »Nogometna reprezentacija hrvatskih svećenika – U službi ljubavi i zajedništva«, otisnute u nakladi Glasa Koncila. Monografija je podijeljena u pet cjelina i s fotografijama prikazuje i prati nogometnu reprezentaciju hrvatskih svećenika od njezinih početaka 1995. godine. Izbornik i svećenik Krešimir Žinić u predgovoru je zapisao: »Kada je riječ o organiziranijoj nogometnoj igri među svećenicima, onda prekrasna priča seže u proljeće 1995. kada su dvojica svećenika i nogometnih zanesenjaka, Vilim Koretić s hrvatske i Željko Odobašić s austrijske strane, dogovorili dvije prijateljske utakmice u Hrvatskoj i Austriji. (…) I ta povijesna utakmica u Sisku na stadionu Segeste protiv austrijskih svećenika 24. travnja 1995. godine, gotovo na prvoj crti bojišnice (Petrinja je još uvijek okupirana), spontano je potaknula svećeničko nogometno zajedništvo koje i danas okuplja, barem je to slučaj na europskim smotrama, dvadesetak europskih reprezentacija.«
