NE ODUSTATI NI KADA ZAHLADI »Živim li uopće u kršćanskom braku?«

Foto: Shutterstock

Obraćam vam se sa zamolbom da mi odgovorite na moje pitanje. Živimo sami u jednom gradu pokraj Zagreba, meni je 66 godina, u mirovni sam, a supruzi su tri godine manje i sprema se u mirovinu. Živimo u obiteljskoj kući, a četvero djece koje smo odškolovali i odgojili žive u drugim gradovima i imaju djecu, posao i svoje firme, pa se vidimo i posjećujemo vikendom i za blagdane.

Mene zanima živimo li u valjanu crkvenom braku jer već godinu dana supruga i ja ne razgovaramo, samo službeno i kad dođu djeca i unuci, ne jedemo skupa, ne spavamo zajedno. Supruga redovito ide u crkvu na misu i pričest, obavlja duhovnu obnovu. Ja idem na misu, ali ne idem na pričest.

Zabrinuti Stjepan

Žao nam je što ne idete na pričest ili što ste – ako možemo prosuditi po Vašem pismu – odustali od pričesti, prije koje biste trebali popraviti svoje obiteljske odnose i ispovjediti da su vam obiteljski odnosi ozbiljno narušeni. Uvjereni smo da biste na njima morali i mogli poraditi, zajedno sa suprugom, jer vas dvoje i dalje živite u kršćanskom braku, to jest vezani ste sakramentom ženidbe, o čemu ne treba posebno pisati jer je to činjenica.

No očito je da su se vaši bračni odnosi pokvarili jer nije prirodno – i nije kršćanski – da i dalje živite u valjanom crkvenom braku a da vam ništa drugo više nije zajedničko, osim »glume« pred djecom i unucima, a u određenom smislu i pred crkvenom zajednicom. Ispričavamo se ako pogrješno zaključujemo, ali je opravdano postaviti pitanje niste li, zbog nekoga razloga, supruga i Vi u zavadi: razgovarate službeno, ne jedete skupa, ne spavate zajedno. Pretpostavljamo da i na misu idete odvojeno, premda o tome ne pišete izravno. No bez obzira na to predlažemo da razgovarate sa suprugom iskreno, kao što ste nama poslali iskreno pitanje, da ju potaknete da zajedno otiđete na razgovor sa svojim župnikom, kako biste zajednički započeli zajednički put promišljanja i povratka poboljšanju svojih bračnih odnosa, koji su očito narušeni.

A kao kršćanski biste supružnici trebali biti svjesni – kako pišu i naši biskupi u »Direktoriju za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj« – ne samo da je »nutarnja prastruktura« vašega bračnoga veza »religiozne naravi, nego da intimnošću svoje ljubavi, bezrezervnim i neopozivim predanjem i darovanošću« postajete »uprisutnjenjem Boga saveznika i izrazom života onoga koji je vrelo ljubavi, tj. božanskoga Trojstva«. U svjetlu objave u Isusu Kristu trebali biste ponovno spoznati – ako ste to zaboravili tijekom godina zajedničkoga života – »uzvišenost svojega bračnoga poziva« te da je vaš bračni život »mjesto uprisutnjenja trojstvenoga života i unutartrojstvene ljubavi, na čiju su sliku stvoreni«. Istodobno bračni je život i predokus sudjelovanja u trojstvenom darivanju u ljubavi, odnosno anticipacija eshatološke stvarnosti. U kršćanskom se bračnom zajedništvu tako ostvaruje ozračje najdubljega i najosebujnijega međuosobnoga života« (Direktorij, br. 3).

Možda riječi naših biskupa, izrečene na taj način, na prvi pogled ne zvuče baš najrazumljivije, ali one govore o dubokoj istini svih međusobnih supružničkih odnosa, koji su posebno duboki i koji su posebno osebujni, posebni; takvi da jednostavno sliče – i morali bi sličiti – odnosima između triju božanskih Osoba, to jest njihovu zajedništvu. Takvo bi zajedništvo trebalo biti i vaše, a ono je »plod izlijevanja darova Duha Svetoga kršćanskim supružnicima koji ih suobličava Kristu i pretvara ih u osobe – dar, čiji život postaje životom za drugu osobu«. »Takva je uzajamna darovanost kršćanskih supružnika i njihovo zajedništvo sakrament trojstvenoga zajedništva. Zajedništvo kršćanskih supružnika, te obitelji utemeljene na sakramentu ženidbe, pronalazi tako svoj prototip u trojstvenom zajedništvu božanskih Osoba i označuje dioništvo u zajedništvu Boga i čovjeka, ostvarenoga po životu i djelu Isusa Krista« (Direktorij, br. 3).

Po onom što ste nam napisali, nama se čini da ste Vaša supruga i Vi shvatili to duboko otajstvo i da ste vođeni upravo takvim vjerničkim razmišljanjem stupili u kršćanski brak, sklopili sakrament ženidbe, rodili i na noge postavili četvero djece, živeći sebedarnu ljubav u kojoj ste i ona i Vi znali biti jedno drugomu životni suputnici i dar. Vjerujemo da ste bili – a i da još jeste (barem onima koji nisu upoznati s vašim neslaganjima) – uzor vjerničkoga obiteljskoga života, a vaša djeca i dalje (možda, ako s njima niste iskreno razgovarali ni Vi ni Vaša supruga) u vama vide ideal bračnoga života, kojemu i ona teže. Pokažite im – i sada kada ste u zreloj odrasloj dobi – da vaša kršćanska ženidba nije bila tek neki »sentimentalni osjećaj« (uvjereni smo, ako smijemo reći, da nije bila, što ste posvjedočili i životom), nego da je to bila vaša kako pojedinačna tako i zajednička svjesna i voljna odluka u kojoj ste na pameti imali i njezine dalekosežne posljedice. A naravni – prirodni red, to jest zrela ljudska ljubav između muškarca i žene, koja već sama po sebi uključuje slobodni pristanak, trajnost i vjernost – mora biti uklopljena u nadnaravni red i baš je zato svaka naša obitelj, »kao najmanja zajednica uprisutnjenje i aktualizacija Kristova spasenja, ‘kućna Crkva’ – spasenjska zajednica«, pišu naši biskupi i sve nas podsjećaju da je sakramentalnost – koja je svojstvena i vlastita ženidbi krštenika – »stvarnost koja nije vezana samo uz ženidbenu privolu i uz početak zajedništva, nego se trajno događa i neprestani je izvor milosti i posvećenja, to veći što je snažnije predanje ženidbenom drugu ‘kao Kristu’, na sliku Kristova predanja Ocu« (Direktorij, br. 4).

Vjerujemo da bi i Vas i Vašu suprugu na to mogao podsjetiti jedan iskreni razgovor, pa i u društvu svećenika – župnika, kako biste ponovno, kao pravi kršćani u bračnom drugu prepoznali Krista i uz njega prionuli kao uz Krista. A ako i Vi i još više supruga uz Krista sada prianjate odlaskom na misu, na pričest i na duhovne obnove, onda bi vam taj razgovor mogao otvoriti vrata prema preispitivanju iskrenosti kako vaših odnosa tako i odnosa prema Kristovu nauku. Za iskreno življenje bračne ljubavi po Božjem naumu nikad nije kasno. Zato nemojte odustati jedno od drugoga, kao što ste to činili proteklih godinu dana, jer to sigurno nije Božja volja za vaš bračni život.

IZVORGlas Koncila br. 37/2019.
Prethodni članakVJERA NAŠIH ŠPORTAŠA Šport – fenomen univerzalnoga jezika i vrijednosti
Sljedeći članakDA ZAGREB PONOVNO POSTANE »LEPI BELI« »Spriječiti nesagledive štetne posljedice spalionice«