OČENAŠ IZBLIZA S Bogom cijelo je nebo naše

Foto: Shutterstock
Otac – zar to nije najljepše ime kojim možemo zvati Boga? A sve zahvaljujući Isusu Kristu!

Prva propovijed koju je Isus Krist izrekao poznata je kao Propovijed na gori, a podrobno ju donosi Matej u svojem evanđelju. U njoj Isus govori o Bogu kao o nebeskom Ocu. Mogao je tako govoriti jer je bio Sin Božji, ali on tu objavljuje i jednu veliku novost učeći da je Bog i naš Otac, a mi njegovi sinovi i kćeri. Zar nije to najljepše ime kojim možemo zvati Boga?

I ja sam Božje dijete!

Tu se krije važna istina: mi ne bismo mogli reći Bogu »Oče« bez Isusa Krista. Dok se Bogu obraćamo kao Ocu, mi se zapravo poistovjećujemo s njegovim jedinorođenim Sinom. Bog je Otac Isusu, koji potom svoje sinovstvo dijeli s nama. Mi smo svi, kako to izražava tradicija Crkve, postali »sinovi u Sinu«, po krštenju. Ono nas preporađa na novi život, koji nije više samo ljudski nego i božanski. To je velika čast i milost koje se prisjećamo svaki put kada pažljivo molimo Isusovu molitvu: Bog je moj otac, a ja sam njegovo dijete!

Imam nebrojenu braću i sestre!

Svaka je riječ ove molitve važna. U prvoj smo riječi primili najljepše ime za Boga: Otac. Bog kao dobri Otac brine se za nas, odgaja nas, poučava, štiti i podupire u svakom dobru.

Odmah kod druge riječi molitve zapažamo da Bog nije samo »moj« otac, nego naš zajednički otac: moj i Isusov, moj i drugih kršćana, moj i svih ljudi. Dok počinjemo moliti Očenaš, moramo si posvijestiti da je Bog Otac koji nas povezuje sa svojim Sinom, zatim nas povezuje u Crkvi kao u jednoj velikoj obitelji Božje djece, a na kraju nas poziva da svakoga čovjeka prihvatimo kao brata i sestru.

Nebo nas okružuje

Sve riječi Gospodnje molitve, pa i sve kršćanske istine, temelje se na shvaćanju Boga kao našega Oca. Ponekad će stvarno biti dovoljno izgovoriti prve dvije riječi molitve, »Oče naš«, pa ostati s njima u razmatranju. Te riječi mogu biti i dobar početak kada se želimo pomoliti vlastitim riječima.

Molitva se nastavlja iskazivanjem Boga kao nebeskoga Oca, kao onoga koji je na nebesima. Nebo se često opisuje kao neko daleko mjesto, pa se onda i moliteljima na prvi pogled može činiti da je Bog udaljen od nas. Ipak, kad malo razmislimo, shvaćamo da nas nebo i u fizičkom smislu potpuno okružuje. Iako se prostire beskonačnim svemirskim prostranstvima, i dalje dotiče zemlju. Slično je s Bogom. On je vječan i nedohvatljiv, ali nam je uvijek blizu.

SVETCI O OČENAŠU
Zemaljske očeve nazivamo svojim očevima, ali Bog je naš pravi Otac. Izrazi Otac i Sin, koje rabimo za Boga Oca i Isusa Krista, posuđene su riječi koje nas po milosti Božjoj uče da postoji jedan pravi Otac i da On ima jednoga pravoga Sina.
Sveti Efrem Sirijski

 

I naš je dom na nebesima

Bog je nebeski otac. To znači i da je drukčiji od naših zemaljskih očeva. Stoga, umjesto da Boga mjerimo prema našim ljudskim iskustvima s očevima, koja nekad mogu biti i negativna, ispravnije bi bilo truditi se oblikovati naše obiteljske odnose prema modelu Božje očinske brige za nas.

Bog je uvijek prisutan u svijetu, a ne samo na nebu. Ipak, Isus Krist želi da u njegovoj molitvi spominjemo Boga na nebu, i time nas potiče da pogled podignemo prema našoj nebeskoj domovini. Ako je Bog naš Otac koji je na nebesima, onda je to i naš dom. Djeca trebaju živjeti s roditeljima. Kad molimo dio »koji jesi na nebesima«, smijemo misliti i na to kako smo svi pozvani biti s Bogom u nebu, oslobođeni grijeha, smrti i svih zemaljskih briga.

Bog nas je stvorio na svoju sliku, po svojem Sinu Isusu Kristu prihvatio nas je kao svoju ljubljenu djecu i predao nam nebesku baštinu. S tom vjerom započinje Gospodnja molitva.

A. Katanec

Prethodni članakKOLIKI JE DAR ŠKOLOVANJE U AFRIČKIM MISIJAMA Na danu škole – u Ruandi!
Sljedeći članakŽENE U DOMOVINSKOM RATU Svjedočenje Ljiljane Vengert o pokolju članova njezine obitelji