Ulice gradova okićene su božićnim ukrasima. Trgovima se šire mirisi kuhanoga vina. Izlozi trgovina pozivaju na kupnju »najboljega« božićnoga poklona bližnjima, a sve glasniji praporci iz zvučnika kao da odbrojavaju preostale dane do Božića. No o drugoj nedjelji došašća u Glasu Koncila smo pokušali pritisnuti »pauzu« i izići iz »božićnoga filma«, koji počesto zanemaruje miris zornica te istinski adventski duh iščekivanja i molitvene priprave za proslavu rođenja Spasitelja. U tom izlasku pomogao nam je mladi glazbenik Petar Buljan, višegodišnji član zajednice »Božja pobjeda« te prvi čovjek njezina raspjevanoga »slavljeničkoga tima« koji duhovnom glazbom nastoji posebno mladima približiti radosnu vijest.
Trebalo bi nam jako puno vremena dok bismo objasnili u detalje kako zajednica funkcionira iznutra. Ukratko, »Božja pobjeda« katolička je karizmatska zajednica, čija je vizija i poslanje služiti Gospodinu i dovesti mlade ljude u susret sa živim Bogom. Dakle, sve što radimo mora imati taj cilj; svi naši projekti, a time i glazba koju stvaramo – sve mora imati tu svrhu: približiti mladim ljudima živu osobu Isusa Krista. Zajednica je osnovana 2007. godine. Mladi koji su se obratili i neko vrijeme dolazili na susrete zajednice »Maranatha« u Sigetu, pod vodstvom Renata Smirnjaka, došli su na župu Duha Svetoga i tražili od župnika Stjepana Matijevića prostor za molitvu i susrete, što im je on odobrio pa su se počeli redovito nalaziti svakoga četvrtka u kripti crkve svete Mati Slobode. I zajednica je tako počela rasti. Od desetak ljudi na početku broj mladih na susretima je rastao na 40, pa na 120… Don Stjepan Matijević tijekom 2008. godine dobio je redovnički premještaj pa je na mjesto duhovnika »Božje pobjede« došao don Damir Stojić.
Danas je zajednica u svojoj 14. godini djelovanja, ima 60-ak aktivnih članova i više od 70 alumni-članova, koji nisu izravno uključeni u rad zajednice, ali ju podupiru. Na godišnjoj razini zajednica provodi više od 20 projekata, jednokratnih ili redovitih, internih ili »vanjskih«. U pravilu slavljenička služba jest prepoznatljiva većini ljudi, no važno mi je istaknuti da je cijela zajednica ugrađena u svaki projekt i podupire ga, pa time i svaki glazbeni projekt slavljeničke službe. Dakle, nismo bend. Ne tražimo svirače i pjevače izvana jer od članova koje je Bog pozvao u našu zajednicu, od onih koji su osjetili poziv da mu služe kroz zajednicu »Božja pobjeda«, stvaramo slavljeničku službu. Dakle, uvijek polazimo od onoga što već imamo.
Kad hodam gradom, vidim da većina ljudi ima slušalice, svi nešto slušaju. Očito je da glazba ispunja velik dio našega života. Jako puno ljudi pridaje glazbi određenu važnost. Za mene glazba je dar od Boga. Glazba je medij koji može prenijeti svaku poruku, ona stvara atmosferu da bi poruka došla do srca ljudi. Samo ovisi koju poruku želimo njome prenijeti. Smatram da mi kršćani imamo najvažniju poruku, da je naša poruka najbitnija za cijelo čovječanstvo – dakle, naš je Spasitelj došao da nas otkupi, da nam pruži priliku za spasenje – da nam otvori priliku za raj. To je poruka spasenja. Mislim da i onim što naviještamo glazbom, kroz tu poruku, izvršavamo poslanje hodanja po svijetu i govora o onome »što smo čuli i vidjeli«. To je i poanta onoga što u našoj slavljeničkoj službi želimo činiti glazbom. Želimo prenijeti poruku, a naša je poruka ono što smo u zajednici iskusili, što je Gospodin napravio u našim života, i želimo tu poruku prenijeti drugima. Smatram da za tu svrhu među mladima sada ne postoji bolji medij od glazbe. Ne mogu sa sigurnošću reći da je ova ili ona umjetnost jača u prenošenju poruke evanđelja. Sigurno je da su ljudi danas orijentirani i prema vizualnomu pa bi definitivno kombinacija lijepoga vizuala, lijepoga glazbenoga spota i dobre glazbe mogla jako puno toga poručiti.
Treba težiti onomu istinskomu što glazba nosi kao Božji dar – Božanskoj poruci. Jasno je da čovjek u svojoj slobodi može sve zloupotrijebiti i prenositi poruke koje nas mogu udaljiti od svrhe i cilja ovozemaljskoga života – od neba – ali kao kršćani imamo poslanje vratiti glazbu u »naše dvorište«.
Sve ima svoje mjesto u Crkvi. Tako liturgijska glazba ima svoje visoko, uzvišeno mjesto, ali svoje mjesto nalazi i neliturgijska glazba kojom se služimo u projektima u okviru »Božje pobjede«. Ipak, ne mogu reći što je od toga moćnije jer vjerujem da obje vrste u sebi imaju jednaku snagu – snagu da promijene čovjeka i da kroz njih čovjek dođe u odnos sa živim Bogom. Osobno sam konzervativnijih stajališta, volim reći za sebe da sam lošija verzija karizmatika jer sam dosta oprezan po naravi i oprezno sam ušao u ovu »karizmatsku« priču. Nisam prihvaćao sve a priori, nego sam tražio obrazloženja. Tražio sam u dokumentima Crkve, Svetom pismu i u iskustvima puno zrelijih vjernika odgovore na pitanja koja su isplivavala na mom putu, i Bogu hvala na bogatstvu Crkve – našao ih. Podrijetlom sam iz Župe dubrovačke, iz župe Marije Magdalene u Mandaljeni, gdje nisam bio previše u doticaju sa šansonama i odrastao sam na pjesmama pučke i liturgijske naravi. Kada sam došao u »Božju pobjedu«, a i prije, kada sam se na župi Knežija uključio u zbor »Ivan Pavao II.«, upoznao sam šansone i novije slavljeničke pjesme. U roku dva-tri mjeseca naučio sam između 200 i 300 novih pjesama. Kao glazbenik osjetio sam neku novu snagu u tim pjesmama, život koji je bio u njima. Sjećam se prvoga susreta »Božje pobjede«, kada sam bio oduševljen pjesmama koje nikad do tada nisam čuo. Vidio sam da u tom zajedničkom slavljenju mladih predanih ljudi na molitvenom susretu, u zajedničkom pjevanju pjesama čiji su tekstovi nadahnuti riječju Božjom, postoji neka snaga. Premda sam kao glazbenik vidio i neke nesavršenosti, ta me snaga privukla.
To je prilično duboko pitanje. Vraća me u 2017. godinu kada sam imao priliku posjetiti Izrael i vidjeti kako izgleda područje na kojem se Isus rodio. U to vrijeme, kada bolje promislimo, to je zabačeni kutak velikoga carstva, jedna pobunjena kaotična pokrajina, Judeja, u kojoj nitko ne želi biti. I odjednom, on se rađa ondje, u skrovitosti. No gotovo se istodobno puno toga događa; car traži popis, pojavili su se neki mudraci s Istoka, uzrujao se cijeli Jeruzalem… Dakle, to znači da poniznost o kojoj govorimo rađa takav snažan efekt. To je svojevrsni paradoks. No to je i bit Božića – Bog je došao na neki način neprimijećen, ondje gdje ga mnogi nisu očekivali. To znači da Bog ulazi u svaku situaciju, u svaki dio našega života, čak i onamo gdje mislimo da je nemoguće. Ako je on bio toliko ponizan da to napravi, kako ne će doći poniznima danas, pronaći ih i roditi se u njihovim životima.
Smatram da spomenuti božićni kič nije ništa drugo nego »feel good Christianity«, dakle idemo se kroz ovo doba godine »osjećati dobro« i kroz taj osjećaj posljedično maknuti fokus od Isusa. Mjesec i pol dana uoči Božića na radiju se čuju božićne pjesme jer, kao, ljudi ne mogu izdržati do predbožićnoga vremena. To je prerano. Nema više pripreme, iščekivanja, nema više razmatranja onoga što se dogodilo, a to je zapravo najvažniji trenutak u povijesti čovječanstva – da je Spasitelj bio među nama.
Prije desetak sam dana kao dio svoga molitvenoga plana pred Božić detaljnije razmatrao naslove o Isusu; tko je on i što nam je objavljeno o rođenju Isusa preko proroka Izaije, Svetoga pisma, i može se doći do zaključka da u tim tekstovima nema svjetovne pompoznosti i fasade, ali ima istinske kraljevske časti koju Isus ima bez obzira što je bio malo djetešce u štalici. Rođenje Isusa najvažniji je događaj u povijesti čovječanstva, a ono na što smo mi taj događaj danas sveli prilično je površan »dobar osjećaj«. I u tom kiču mi vjernici trebamo se znati izboriti, uložiti duhovni napor i ići u dubine.
U radu naše zajednice mi smo društvene mreže shvatili dosta ozbiljno. Primjerice, papa Benedikt XVI., kao i papa Franjo, poticali su mlade da se koriste društvenim mrežama u svrhu evangelizacije. Za nas kao zajednicu društvene mreže tako ne mogu biti svrha same po sebi niti služiti samopromociji, nego one imaju svrhu istovjetnu temeljnoj viziji naše zajednice – dovesti mlade ljude u odnos sa živim Bogom, uvesti ih u priliku da dođu na neki naš projekt, u doticaj sa zajednicom.
Danas se svemu može pridati status idola. Kao ljudi ovoga vremena možemo se klanjati broju lajkova i pratitelja na društvenim mrežama. Zato uvijek kažem da je najbitnije da svatko ispita sebe i sa sobom riješi i odigra unutarnju bitku motiva, istraži nutarnje motivacije zašto radi to što radi. To jest nešto čemu bismo se i mi kao osobe koje se bave duhovnom glazbom uvijek nanovo trebali vraćati. Nitko nije pošteđen te bitke. Društvene mreže zaslužuju apsolutno »da«, što smo i u ovom pandemijskom razdoblju shvatili. No nisam pobornik da se sve prenosi društvenim mrežama, premda smo i u »Božjoj pobjedi« svojedobno imali u početku pandemijskih zbivanja susrete preko Facebooka uživo. No shvatili smo nakon nekoga vremena da se tu gubi dublja narav susreta. Mi imamo, naglašavam, molitvene susrete koji sa sobom nose i zajedničko molitveno iskustvo. I to se ne može u potpunosti predočiti preko Facebooka jer takvo zajedništvo traži osobe, osobnu prisutnost.
Jako dobro pitanje. No pravi bi odgovor na to pitanje zahtijevao da pitamo sve one koji nastupaju na duhovnoj glazbenoj sceni. Mogu govoriti samo o svojim motivima. Znam zašto sam ušao u ono čime se trenutačno bavim. Imao sam ponude od nekih bendova, imao sam i ponude za druge vrste glazbe, ali kad sam prvi put došao u susret s glazbom kojom se danas bavim, doživio sam unutarnje dublje obraćenje, duhovno buđenje po slavljenju u ovoj zajednici i za mene više ni jedna pjesma svjetovnoga karaktera nema ono nešto što može imati pjesma slavljeničkoga karaktera, koja je usmjerena na Boga. Osjećam da druge vrste glazbe jednostavno ne mogu imati tu snagu.
Mi kao »Božja pobjeda« nismo se u ovo sve upustili kao u nekakav diskografski, glazbeni projekt, nego su mladi koji su bili sudionici naših susreta jednostavno svojim interesom odgovorili i potaknuli nas da zvučno zabilježimo svoje pjesme.
Temeljni je cilj »hraniti« mlade vjernike glazbom koja im daje »ono nešto«, koja im nudi život, unosi u njihovu svakidašnjicu pjesmu slavljenja Boga. Ono što smo između sebe u zajednici imali u slavljenju i molitvi željeli smo darovati drugim mladima. To je bila istinska želja pri stvaranju našega prvoga CD-a, a onda se nastavilo i s drugim, trećim CD-om… Tek smo u posljednje vrijeme počeli više razmišljati o produkciji, dizajnu, jer to ide jedno s drugim. Ali trudimo se da nas to ne »prehiti« jer kada postaneš profesionalac, kad određene stvari počnu biti »biznis«, tu leži puno problema i zamki. Klikovi i brige oko dosega mogu ubiti čistoću. A da bi nešto bilo moćno i donijelo promjenu, mora biti čisto. Da bismo zadržali čistoću, ne želimo raditi na popularnosti onoga što radimo. Ona će doći ako to Bog želi. Ono što je čisto u sebi može se uništiti tako da se počne raditi samo na popularnosti. Dolazi do gubitka biti. Mnoge stvari počinju čisto, ali jako malo stvari završava čisto. I zato se nikad ne opterećujemo koliko često nešto izdajemo, kad će nešto izići, ne smatramo to estradnim projektom niti slijedimo diskografske zakonitosti da izbacimo neki album ili singl. Ono što trenutačno u našoj zajednici živi, s tim idemo van. Može se to nekomu činiti neobično, ali bio bih u suprotnosti sa samim sobom da radimo drugačije.
Ovim se ne bih bavio da moja supruga to ne može prihvatiti ili da se ona nije složila s tim. Moj angažman uključuje puno odricanja. Konkretno, prije nego što smo vodili ovaj razgovor, šest dana nisam bio doma kada su se djeca uspavljivala, što je bilo poprilično zahtjevno za moju suprugu. Razlog zašto ona moj angažman doživljava na afirmativan način i blagoslivlja ga leži u tome što je i ona sama članica »Božje pobjede« i razumije što znači evangelizacija. Dok nismo imali djecu, često smo zajedno bili na evangelizacijama i duhovnim obnovama u organizaciji »Božje pobjede« ili kao pratnja na seminarima i obnovama don Damira Stojića. No trenutačno to jednostavno nije izvedivo. Premda danas ne sudjeluje u tim evangelizacijama, zna što to donosi ljudima kojima smo poslani, a zajedno smo razlučili da je to moj poziv kojim se trenutačno bavim i ona je to prihvatila kao mjesto gdje trebam biti. Iz našega dogovora sve proizlazi. Zato ne mogu pristati ni na što što bi možda tražilo vrijeme koje bi ona ili obitelj mogla zahtijevati od mene. Puno je ljudi zbog službe palo na obiteljskom planu. Učio sam i iz loših primjera i uvijek se trudim da moja odsutnost ne bude takva da ostavi traga u obiteljskom životu. Ne želim se dovesti u poziciju da moja služba bude iznad mojega poziva da budem muž i otac. Pokušavamo to kao obitelj uskladiti. Naravno da bude težih i lakših dana, ali uvijek se trudimo biti normalni i realni.
Prezaposlenost je, vjerujem, samo izgovor. Zapravo je, ako ćemo biti brutalno iskreni – posebno mi muškarci, najteže biti doma. Mi muškarci ponekad smo egoistični, slabije podnosimo neke odgovornosti i situacije nego žene. Težimo svojemu komoditetu. Puno ljudi iz naše dobne skupine, dakle ljudi koji su tek ušli u brak i dobili djecu, kaže da im se čini kao da im je sve drugo draže. Jedva su čekali ući u brak, no kada su došla djeca i neke nove odgovornosti, postalo je odjednom teško. No doma se moramo posvetiti, u obiteljskom životu. Obitelj je izvor mnogih blagoslova, ali i mjesto posvećenja.
