Nema boljeg dana za poslijepodnevni odmor s drijemanjem od dana predizborne šutnje, kad mi punac Jura ne može čitati najnovije novinske citate starih novinara koji su u danima kampanje nenadano »prodesnili« ili se obilato »prolijevili«, a do jučer su izgledali skroz centrirani; dana kad zamuknu čak i televizijski ekrani, svi okrugli i ćoškasti stolovi papagajski iscrpljujućih predizbornih brbljaonica, za koje su i dubokoumni uvodi u nogometne utakmice tek puko »loptačko grgoljenje« u odnosu na »verbalnu centrifugu« koju nam prirede »vrhunski« politički i komunikacijski prodavači magle. Tako sam bar ja mislio, gnijezdeći se, sve dok ne začuh…
– Djede, hoćeš ti sutra ići glasovati? – cvrkuće naša srednjoškolka Dora. – Znaš da je tata rekao kako on ne će ići, jer kaže da »nema za koga glasovati«… Zar nije obvezno ići glasovati?
– On to kaže?! Tata tvoj ne će ići glasovati?! – čudi se punac, dok ja još čvršće stišćem oči, da umaknem. – Pa bar on bi se još morao sjećati onih izbora u komunizmu, kad smo na listi imali samo jedno ime za zaokruživanje! Pa makar zbog toga bi morao izići na svake izbore!
– Daaaj, djede, zezaš me!! – snebiva se demokratska srednjoškolka. – Samo jednog kandidata ste imali?!? Pa… to onda uopće i nisu bili izbori!
– O, jesu! Pitaj si neku kolegicu iz Sjeverne Koreje, sigurno i takvu imaš na tom svom »fejsu«… – u formi je dedek. – Još kako su to bili izbori! Čak je i izlaznost bila veća neg’ ova komedijaška sad. Jer, bolje da te nema ako bi u »preduzeću« otkrili da »drug Jura« nije bio na izborima za »druga Tita« ili kojeg drugog druga bez konkurencije, koji je redovito dobivao sto posto i još malo više glasova. Ha, tim je izborima najveći problem bio kako da im »pobjednik« nema baš punih sto posto, ha, ha!… – sam se svojim dosjetkama smije punac, dok ja, u sebi, pridodajem: »Tko im je kriv kad još nisu znali podmetnuti dva kandidata iz iste ‘familije’, da nam stvore privid kao da nešto biramo, a naposljetku sve ostane pod istim krovom!«
– Bar on bi trebao cijeniti taj »dar demokracije«, pravo da ima birati, čak i onda kad mu se čini da bira između dvije iste crne čarape!
»Crvene, crvene!«, govorim u sebi, svejedno zadivljen kako mi to punac »čuje misli« i dok spavam ko top!?
– Uvijek nam je naš don Ante, zapravo našim roditeljima, u ona davna vremena još na početku svih tih »izama« – eto ga, ode moj punac u doba dok se još i Joža M. igrao dinosaurima – lijepo govorio da je »dar demokracije« baš to da imamo svoj glas. I da, zahvalni na tome, imamo građansku dužnost otići na glasovanje pa makar išli »birati manje zlo«. Eto, tako je don Ante govorio, a to njegovo, i meni se tako čini, bilo bi makar za »prvi razred demokracije«. Tako da se sa strahom pitam dokud nam je država došla kad ni tvoj školovani otac još nije stigao do drugog razreda demokratske škole!?! Sram ga bilo! – fino me bruka punac, ali ja još uvijek »spavam«, odlučan podnijeti i tu žrtvu za svoj glasački mir.
– Daj, umiri se, tata, glasat će moj Vilko, budi bez brige. Neću ga morati ni tjerati, kao što je tebe mama znala. Već je on meni jednom šapnuo, – eto mi i ženice Jelice, gdje otkriva meni neznane moje tajne – da mu ne će biti teško i da uopće ne će morati ići »birati manje zlo«, već…
– Već???… – zine punac, a i meni »usnulom« nehotice se u čudu razvuku usta.
– Već da će, »jednostavno i prirodno«, otići odabrati »ljepše zlo«!
