Sve učestalije pojave manipulativnoga i nemoralnoga objavljivanja lažnih vijesti navele su nas da nešto napišemo o toj temi, a neposredan razlog njezina odabira sve je veći utjecaj medija u kojima postoji iznimno slaba kontrola sadržaja, pa je potrebno snažnije se zauzeti za medijski odgoj i medijsku pismenost. Lažne su vijesti, prema jednoj od definicija, namjerno izmišljene priče plasirane kao da su novinarske, a cilj im je manipulacija čitateljima. Događa se to baš u ovom našem vremenu i baš zbog toga što neke strukture zlouporabljuju svoju moć, medije pretvaraju u svoju propagandnu mašineriju te tako dobivaju informacijski rat.
Pojavu lažnih vijesti još je dodatno povećao proces digitalizacije medija. Istraživanja pokazuju da je 2016. godine 46 posto građana Europske unije pratilo vijesti na društvenim medijima. Osim toga, Europski parlament prenosi da je šest od deset podijeljenih vijesti podijeljeno i prije nego što ih je djelitelj – pročitao. Dakle, dijelimo bez čitanja! Nažalost, mlađa populacija ima najveći problem pri razlikovanju lažnih od istinitih vijesti.
Stoga vam u sljedećim tekstovima skrećemo pozornost na lažne vijesti, na to kako mijenjaju svjetsku politiku i iznose neistine o Crkvi, ali i o društvu u kojemu živimo. Lažnim vijestima »suprotstavljamo dobro«, pa vam zato pišemo i o istini koju su dužni prenositi svi mediji, a preporučujemo vam i čitanje »pravoga štiva«, boljega od novinarskoga – Biblije koja je najbolje štivo za upoznavanje i čitanje prave Istine. Najbolji je lijek protiv laži istina, a protiv lažnih vijesti – medijski odgoj i medijska pismenost.
U jedinstvenom i svakodnevnom poimanju istina je sklad neke izjave sa stvarnošću na koju se odnosi. Međutim, prema vrsti spoznaje, spoznavatelja i spoznatoga, bitno se mijenja pojam istine, piše u »Teološkom rječniku«. Stoga odgovor na pitanje što je istina možemo potražiti u različitim disciplinama – u filozofiji, znanosti, teologiji, i – naravno – medijima.
Istina je za filozofiju, prema »Hrvatskoj enciklopediji«, jedan od temeljnih pojmova. Ipak, u toj disciplini ne ćemo pronaći jedinstven odgovor na naše pitanje. Naime, kroz povijest filozofije pojam istine definiran je različito, ovisno o polazištu i usmjerenjima pojedinih filozofa. Posljedica tih različitih pristupa često je pluralizam istina: svatko može imati svoju istinu. To može voditi u relativizam koji je pak u proturječnosti s objektivnom istinom. Zato ćemo se, govoreći o istini u filozofskom smislu, zadržati na teoriji adekvacije, koja zastupa tezu o poklapanju mišljenja s bitkom, a poznata je još iz skolastike u formuli slaganja stvarnosti i onoga što je u umu.
Cjelovit odgovor na pitanje što je istina možemo pronaći u kršćanskoj teologiji. Isus je kazao: »Ja sam Put i Istina i Život« (Iv 14, 6). Prema tome, Isus svjedoči istinu jer je sam Istina i ona nam se nameće kao drugo ime za Boga. Istina svoju cjelovitost postiže i ima samo u Osobi koja nam se predstavila Istinom. Zato ne mogu postojati različite verzije istine, nego samo jedna Istina koja daje čovjeku smisao, kaže Milan Gelo.
»Prenošenje istine najvažnija je dužnost medija«, naglašava Danijel Labaš, ali u medijima često uočavamo prisutnost poluinformacija i dezinformacija. Zašto? Jedan odgovor na to pitanje zapisao je u Glasu Koncila Josip Sanko Rabar: »Istina im je dosadna. Nije jednostrana, ne skače u ekstrem i ne izvodi cirkuske točke. Nije ni agresivna, ni pohotna, ni nasilna, ni senzacionalna.« Zato istina, zaključuje Sanko Rabar »nije za medije«. Drugi dio odgovora leži u samoj publici. Lažna vijest i senzacija privlače više pozornosti i donose više »klikova« na portalima. To je tako jer publika informaciju ne tretira kao društvenu vrijednost, što bi ona trebala biti. U konačnici, ne bismo ni trebali govoriti o lažnim vijestima i lažnim informacijama jer nas Luka Brajnović uči da »ako informacija nije istinita – nije informacija«.
Lažne vijesti (ili na engleskom fake news) često se pojavljuju na početnim stranicama različitih novina i portala, često i onih uglednih i »ozbiljnih«. To su vijesti koje nisu točne, koje su izmišljene, događaji koji se nikad nisu dogodili, izjave koje nikad nisu bile izrečene, pa i najave događaja koji se nikada ne će dogoditi. U gomili vijesti koje se svakodnevno slijevaju u medijske redakcije ponekad je teško prepoznati vijest koja nije prava, nije točna ili je namještena. Zbog ubrzanoga ritma života i utrke tko će prije objaviti neku vijest kao »ekskluzivu« novinari često ne provjeravaju vijesti, što može imati negativne posljedice ne samo za novinara i redakciju za koju radi, nego i za širu javnost, kao i za osobu o kojoj ta vijest govori.
Nedavna vijest o smrti Olivera Dragojevića dobar je primjer lažne vijesti. Možete li zamisliti kako je ta vijest utjecala na njega, njegovu obitelj i prijatelje, koji su vjerojatno, barem na prvu, povjerovali toj informaciji. U jednoj američkoj seriji o televizijskoj redakciji dogodio se sličan slučaj, ali su novinari postupili ispravno i provjerili vijest prije objave, kazavši da nisu novinari ti koji »proglašavaju smrt, nego to rade liječnici«.
Ponekad se lažne vijesti pišu i šire s namjerom, a danas se, barem u nekim slučajevima, to događa i slučajno. Lažne su vijesti, kako možete pročitati i na nekim popularnim portalima, oblik propagande žutoga tiska nastale uporabom dezinformacija i masovne obmane, a najčešće se rabe u svrhu dezinformiranja i zastrašivanja javnosti. Ponekad se lažne vijesti rabe kao sredstvo satire i parodije, što je opravdano samo onda kada je jasno naznačeno da je riječ o lažnoj vijesti. No lažne vijesti sve se češće rabe i kao sredstvo zarade, što vodi do još većega problema novinarstva. Tom problemu često pridonosimo i mi, korisnici društvenih mreža, kada te lažne vijesti počnemo dijeliti (sherati) na svojim profilima, nesvjesni da je riječ o lažnoj vijesti, čime stvaramo začaran krug, iz kojega je onda teško izići, a u njemu je nemoguće saznati pravu istinu.
Lažna vijest pojam je koji je u zadnjih godinu dana preplavio novinske stupce, radijske i televizijske postaje, a osobito društvene mreže. Čovjek koji je na neki način »udario ritam« toj pojavi jest Donald Trump, tada još samo kandidat za predsjednika SAD-a. Valja reći da se lažne vijesti i činjenice nisu pojavile u njegovoj kampanji, nego su postojale i ranije. No zašto tek sada svi pričaju o lažnim vijestima i zašto danas svi preispituju ono što nam mediji »serviraju«? Možda i zato što se u američkoj predsjedničkoj kampanji moglo vidjeti koliko su takve pojave utjecale na sam ishod. Lažne vijesti (»fake news«) počele su oblikovati svjetske politike i utjecati na vodeće svjetske političare pa se danas svi brinu zbog medija i vijesti koje plasiraju.
Mogli bismo ček i reći da američki predsjednik Trump svoju politiku vodi preko društvene mreže Twitter i nerijetko se koristi nepouzdanim izvorima informacija, koje zatim plasira na svoj profil. Na taj način unosi zbunjenost među građane ne samo svoje zemlje, nego i na svjetskoj sceni. Poznato je da i dio svoje vanjske politike »kreira« preko Twittera, što se pokazalo presedanom u svjetskoj politici. Osim SAD-a i Ujedinjeno Kraljevstvo osjetilo je posljedice lažnih vijesti. Mnoge su se lažne vijesti pojavile u medijima i na društvenim mrežama upravo prije referenduma o Brexitu, tj. o izlasku iz Europske unije, a mnogo Britanaca prave razmjere Brexita saznalo je tek nakon referenduma.
Prema »The Guardianu« val lažnih vijesti osjetila je Njemačka, a govori se i o upletenosti ruskih agencija – kao i u slučaju američkih izbora. Ono što najslikovitije može opisati problem lažnih činjenica neki su od naslova. Njemačka kancelarka Angela Merkel optužena je da je radila za istočnonjemačku tajnu policiju – Stasi i da je kći Adolfa Hitlera. Naravno, sve te informacije pojavile su se prije njemačkih izbora za parlament. Indikativno je da se lažne vijesti pojavljuju u trenutcima kada se pokreću kampanje za važne izbore u zapadnim demokracijama. Preostaju tek opsežne analize koje će moći pokazati koliko lažne vijesti utječu na prosječnoga čovjeka koji ih prati, a da nije dovoljno medijski opismenjen da ih prepozna.
Svi novinari morali bi uvijek prenositi samo i isključivo istinu. Novinarstvo nije zanat, nego je ukupnost stečenoga obrazovanja, znanja, iskustva i posebnoga talenta za oblikovanje i uporabu jezika i riječi. Stoga, kada se u mediju pojavi lažna vijest, to nije pogrješka urednika i novinara, nego cijeloga dijela te poslovne strukture koja je uopće »normalizirala« neprovjeravanje takvih informacija. S obzirom na to da je vijest isključivo događaj koji je istinit, lažne vijesti već su u početku tumačenja potpuno pogrješno rabljeni pojmovi – laž nije i ne može biti vijest, pa tako ni izmišljeni i lažni događaji ne mogu biti vijesti.
Provjera takvih »izvještaja« koja dolaze u javnost nije komplicirana – svaki imalo obrazovani novinar zna da svaku informaciju koju planira objaviti i uvrstiti u svoj tekst mora provjeriti iz najmanje dva neovisna izvora. Također, treba se oduprijeti današnjemu pritisku »aktualnosti« te pogrješne i »nasušne« potrebe vođene pohlepom da se sadržaj »izbacuje« kao na tvorničkoj traci, bez obzira na kriterije koji se moraju primijeniti prilikom odabira svake vijesti. Kada se takva senzacionalistička, »ekskluzivna« vijest pojavi u medijima, najjednostavnije ju je ubaciti u tražilicu i pogledati što se zbilja dogodilo, i koji su izvori takvih informacija. Također treba čitati i dalje od naslova – današnji mediji »navlače« publiku na otvaranje poveznica tako da stavljaju hiperbolične i često izmišljene izjave na početak teksta, a priložene se informacije u njemu redovito razlikuju od naslova. Još jedan od načina kako se odmaknuti od praćenja lažnih vijesti jest odabir relevantnoga, provjerenoga medija kojemu se može vjerovati – na tržištu ih doista ima mnogo. Na kraju, dobro je uzeti svaku objavu sa »zrnom soli« i ne reagirati odmah naslijepo. Smirenost i staloženost rješavaju više problema od bijesa i ljutnje.
Izgubljeni u moru lažnih vijesti, ne nailazimo baš često na neke dobre novine, portal ili knjigu. Ne samo da su mediji postali puni lažnih vijesti, nego i senzacionalizma i crnih kronika, izazivajući tako u svojoj publici negativne osjećaje. Puno se njih »navuče« na takve vijesti, zbog čega je i velika potražnja za tim medijskim sadržajima. Međutim ima i onih koji traže i žele istinu te da ih ono što čitaju potakne na pozitivno razmišljanje i promjenu. U tom slučaju najsigurnije je čitanje jedine prave Istine – Biblije. Papinska biblijska komisija kaže da »Biblija posvjedočuje istinu koja je shvaćena ne kao zbirka točnih informacija o različitim područjima ljudskoga znanja, nego kao Božja objava samoga sebe i svoga spasenjskoga plana. Zato istina Pisma ima kao cilj spasenje čovjeka te daje puninu smisla ljudskoj egzistenciji.«
Biblijska istina izrečena je i zapisana u prošlosti, a opet je uvijek aktualna te ju i danas smještamo u nama potrebne kontekste. Susrećemo različite teme, ali glavni motivi su uvijek Bog, njegova djeca i spasenjski plan. U Novom zavjetu najviša definicija povezanosti između nas i Boga nalazi se u Isusovim riječima: »Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni« (Iv 14, 6). Pravu istinu ne donosi nam nitko drugi nego Isus Krist koji je utjelovljena Riječ Božja i savršena istina o Bogu. Objavljujući Otca, Isus objavljuje istinu o čovjeku.
No Biblija nije samo poruka istine o prošlosti ili istina o tome kako trebamo voditi svoj život. Poruka Knjige Otkrivenja sadrži i proročku istinu koju je Bog Otac darovao Isusu Kristu. Ta je istina stvaralački i spasenjski plan, koji je nastao u nutrini Božjoj, a ostvaruje se na razini čovjeka. Za ispravno razumijevanje izvornoga značenja toga i ostalih sličnih tekstova Papinska biblijska komisija smatra da ih treba smjestiti u njihov povijesni i literarni kontekst i tumačiti ih unutar cijeloga Pisma, a posebno u svjetlu evanđeoske poruke ljubavi prema neprijatelju.
Priredili: M. Erceg, L. Glasnović, F. Hrnčić, M. Labaš, N. Lednicki, Z. Medak
