»Ne postoji za svećenika vrijeme mirovanja, nego mu je dužnost naviještati radosnu vijest ne samo propovijedanjem, nego i svjedočanstvom vlastitoga života, da se Bog proslavi u svemu. To se može postići na razne načine, pa i slikanjem, koje je još jedan način naviještanja radosne vijesti svakomu stvoru«, izjavio je u nedjelju 29. rujna u općinskoj vijećnici u Krašiću umirovljeni vojni biskup Juraj Jezerinac na otvorenju njegove prve izložbe slika naslovljene »Priroda govori o Bogu« pred brojnim prijateljima, rodbinom i ljubiteljima lijepe slike.
Biskupova je »umjetnička priča« posebno zanimljiva jer je želja za slikanjem bila stalno prisutna u njemu te, kako doslovce ističe, »ona nije nestala, dapače, stalno je bila prisutna« kroz cijeli njegov život, još od školskih dana. Nakon završene osnovne škole ravnatelj mu je čak ponudio stipendiju da, među ostalim, upiše slikarsku školu, no on je to odbio jer je želio biti svećenik.
»Kao svećenik i biskup nisam bio u mogućnosti ostvariti tu želju jer su postojali drugi prioriteti, a tu je prije svega pastoralni odnosno svećenički rad u župama«, objašnjava razloge zašto mu je Stvoriteljev dar više od šest desetljeća bio »zakopan«. Sve se iz temelja promijenilo prije tri godine kada je otišao u mirovinu te je napokon »skinuo prašinu« s kista, a da prije toga nije završio nikakav, čak ni početni tečaj slikanja. Bolje poznavatelje biskupa Jezerinca to zapravo i nije iznenadilo jer savjestan, duhovan, odgovoran i zahvalan Gospodinu na svim darovima i talentima, znao je da mora »otkopati« sklonost crtanju, bez obzira na godine. »Želja za slikanjem potaknula me na misao da mi je dragi Bog dao dar za slikanje. Da ga ne zakopam, želim se odužiti dragom Bogu na tom daru.«
Nije bio ni svjestan da će njegove slike naići na vrlo pozitivnu, ali objektivnu kritiku struke, što je nagovijestio Stanko Špoljarić, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar, kustos u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, u predgovoru prigodnoga kataloga: »Slobodnom interpretacijom dosiže uvjerljivost prikaza, stanja uprisutnjene emotivnosti, radosti koja neprestano pulsira. Jezerinac slikarskim stavom pribjegava prilično nekonvencionalnim rješenjima, bliskim davnoj prostodušnosti izvorne umjetnosti, u kojoj se ne traži realistična preciznost, nego ono mnogo važnije, autentičnost forme. U izmaštanim krajolicima s prizvukom sjećanja slikarskim se uprizorenjem pomiču orijentiri, stvara se harmonija svih sastavnica, i raslinja, uzvisina i tla spram otvorenosti neba.« Na to se mišljenje nadovezao i Marijan Jakubin, slikar i umirovljeni dugogodišnji profesor na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na otvaranju izložbe: »Iznenađujuće je da u tim godinama čovjek koji 64 godine nije slikao najedanput stvori cijeli opus prepoznatljiva slikarskoga rukopisa. To podrazumijeva osjećaj za geometrijsku perspektivu, kompoziciju unutar kadra i sl.«
Treba istaknuti humanitarnu dimenziju biskupove prve prodajne izložbe: »Moja je želja prije svega pomoći časnim sestrama, koje žive u Krašiću, da dovrše svoju kuću, da mogu u njoj pristojno stanovati. Stoga sav prihod od ove izložbe ide u korist popravka kuće časnih sestara Služavaka Maloga Isusa u Krašiću.« Naime, tu su kuću u središtu mjesta redovnice nedavno kupile iako je bila njihovo vlasništvo. Darovao im ju je 1938. nadbiskup Stepinac, ali ju je komunistička vlast 1945. oduzela pa su se premjestile u župni dvor. Kuća je danas zapuštena, potrebna joj je vanjska i unutarnja obnova, o čemu je biskup Jezerinac upoznat i želi im u tome pomoći. (s.b.)
