Lijepa naša Hrvatska, s naglaskom na tužni ponedjeljak, osamnaesti dan studenoga 1991., nizom događaja dostojanstveno komemorira Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. O čuvanju sjećanja, vrjednovanju povijesnih činjenica, ali i vukovarskim perspektivama nakon memorijalnih dana govori ravnatelj Državnoga arhiva u Vukovaru, rođeni Vukovarac Petar Elez (1978.). Kao osnovnoškolac bio je prisiljen zbog velikosrpske agresije otići u Preko na otoku Ugljanu.
U Zadru je maturirao u Gimnaziji Vladimira Nazora, potom i diplomirao na dvopredmetnom studiju arheologije i povijesti. Radio je kao nastavnik i profesor u više osnovnih i srednjih škola u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Četiri je godine, od 2008. do 2012., obnašao službu ravnatelja novoosnovanoga Državnoga arhiva u Vukovaru. Potom je pet godina bio voditelj Odjela za zaštitu i obradu arhivskoga gradiva, a od početka 2017. ponovno je ravnatelj Arhiva. Oženjen je i otac troje djece, a i zaljubljenik u poeziju i filmove.
ELEZ: Sloboda koju kao narod danas uživamo izborena je i obranjena u Domovinskom ratu, u prvom redu zahvaljujući žrtvi hrvatskih branitelja. Doprinos Vukovara u tom je smislu nemjerljiv. Spomen Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, čija se kulminacija svakoga 18. studenoga događa u koloni sjećanja, vidljiv je podsjetnik na nužnost i važnost hrvatskoga jedinstva i povezanosti u ratu i u miru. Ako se pak promatra izvan konteksta krvavih ratnih zbivanja 1991., Vukovar je grad u kojem život, s jačim ili slabijim intenzitetom, pulsira već stoljećima i nema razloga da tako ne bude i u budućnosti, premda perspektiva, osobito ona mladih nezaposlenih Vukovaraca, sada nije ružičasta.
S obzirom na svoj geografski i geostrateški položaj, najveća je hrvatska luka na Dunavu, grad na sjeveroistočnoj hrvatskoj granici, s obzirom na bogatstvo prirodnih resursa u svojoj bližoj i daljoj okolici – plodna zemlja, šume i voda, kao i činjenicu da je sjedište Vukovarsko-srijemske županije – Vukovar ne bi smio postati niti se u doglednoj budućnosti tretirati isključivo kao »grad mauzolej«. Njegov bi gospodarski i prometni razvoj trebao biti utkan u širi strateški plan razvoja Srijema i Slavonije, a on je, već i slijedom zdravorazumske logike da se svatko koristi onim što ima, nezamisliv bez razvoja poljoprivrede i s njom povezane prehrambene industrije. Bez njih je nezamisliv i svaki iole ozbiljniji razvoj kontinentalnoga turizma na slavonsko-srijemskom području, o kojem se mnogo govori, koji doduše postoji, ali je u zametku, sveden na pojedinačne, više ili manje uspješne, projekte i pokušaje. Bez revitalizacije sela nema ni revitalizacije grada, bez revitalizacije slavonsko-srijemske regije nema ni revitalizacije Vukovara kao važnoga kotača, ili makar kotačića, u mehanizmu modela gospodarskoga rasta. To su, naposljetku, osnovni preduvjeti i uspješne demografske politike. Tek tada, na takvim temeljima može se računati s dugoročnom uspješnom i smislenom kulturnom politikom, a ona u Vukovaru uistinu ima velik potencijal.
Osim spomenutim egzistencijalnim problemima, zajedničkima, na kraju krajeva, velikomu broju hrvatskih građana, mnogi su Vukovarci posve očekivano opterećeni i proživljenim ratnim traumama. U Vukovaru gotovo i nema građana hrvatske nacionalnosti koji u ratu nisu izgubili nekoga u obitelji, među bližom ili daljom rodbinom. Notorna je činjenica da posmrtni ostatci brojnih ubijenih Hrvata iz Vukovara i okolice još nisu pronađeni, da ubojice, silovatelji i zlostavljači svake vrste nisu pravodobno i adekvatno kažnjeni i da takvo mlako postupanje hrvatske države daje krila novim generacijama velikosrba u hrvatskom Podunavlju. Njih ondje, nakon svega što se dogodilo, zapravo ne bi trebalo biti, ali ih ima. Također je notorna istina da znatan broj hrvatskih građana srpske nacionalnosti nastanjenih u hrvatskom Podunavlju ne prihvaća hrvatsku državu kao realitet i živi za »revanš u drugom poluvremenu«. Hrvatska vlast na spomenutom prostoru u njihovim je intimnim političkim jednadžbama promjenjiva varijabla. Među njima ima i pripadnika mlađih generacija koji nemaju neku izravnu poveznicu s ratnim zbivanjima iz 1991. Priča se da pojedini profesori, koji u vukovarskim školama predaju nastavu povijesti na srpskom jeziku, učenicima o Domovinskom ratu govore u kontekstu građanskoga rata. Takva razmišljanja i stajališta nikako ne pridonose razvijanju zdravoga suživota Hrvata i Srba u Vukovaru.
Na pitanje zašto je to tako i tko je sve za to odgovoran teško mi je dati nekakav konkretan odgovor. Mišljenja sam da odgovornost u tom smislu svakako nosi i određene kolektivne konotacije. Pretpostavljam da su stoljeća tiranije, i osmanlijske i habsburške i velikosrpske i komunističke, učinila svoje i da je mnogo toga što nam se danas događa plod svojevrsne povijesne uvjetovanosti. Posljedice su: nataloženi strah, duhovna letargija, bijeg od odgovornosti, kult »ideala« oportunizma, kompleks manje vrijednosti, sitnodušje i licemjerje na svakom koraku. Naposljetku se dogodi da, kako veli Ivan Goran Kovačić, »živiš s onim koji ti je kriv« i to čovjek prihvaća kao sudbinsku zadatost. Općenito me fascinira činjenica da Marulićevi i Zoranićevi opisi stradanja Hrvatske od osmanlijskih zuluma krajem 15. i početkom 16. stoljeća do u tančine odgovaraju krvavim zbivanjima u vukovarsko-srijemskom kraju 1991. Ne znam uočavaju li profesori hrvatskoga jezika i povijesti te zapanjujuće paralele i upozoravaju li na njih učenike, napose gimnazijalce?! Možda bi i profesori psihologije i filozofije o tome mogli nešto reći? U tom me smislu raduje činjenica da se pred vukovarskom gimnazijom odnedavna nalazi spomenik »Marulića Marka, splitskog začinjavca«. Na to gledam kao na Bogom proviđenu okolnost.
ELEZ: Razaranjem i ubijanjem Vukovara 1991. velikosrpska politika u Hrvatskoj dosegnula je svoj zenit. Ne treba smetnuti s uma da je Vukovar u Habsburškoj i Austro-Ugarskoj Monarhiji od 1745. bio upravno sjedište tadašnje Srijemske županije. Ona se, kao jedna od osam županija Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, od 1886. na istoku prostirala sve do ušća Save u Dunav kod Zemuna. »Utapanjem« povijesnih hrvatskih zemalja u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca krajem 1918. Beograd je velikom agilnošću započeo provoditi politiku odnarođenja i amputacije Srijema, napose njegova istočnoga kraka, od matičnoga hrvatskoga teritorija. U tom se kontekstu u Vukovaru posebna pažnja posvećivala srbizaciji hrvatskoga jezika, kao i radikalnomu obračunu s uljudbenim i kulturnim prežitcima propale austro-ugarske države. Upravo je njezinim posredovanjem Vukovar baštinio prepoznatljive odlike svoga srednjoeuropskoga identiteta i mentaliteta posve oprječnoga mentalitetu nositelja velikosrpske politike. Podjelom države na oblasti i potom na banovine prostor dotadašnje Srijemske županije sve se više raščinjavao i udaljavao od Zagreba. Srijem od tada više nikada ne će biti obuhvaćen nekom jedinstvenom administrativno-teritorijalnom jedinicom. Josip Broz Tito i komunistički državni aparat kojemu je nakon Drugoga svjetskoga rata bio na čelu nisu, prilikom određivanja međurepubličkih granica unutar Federativne Narodne Republike Jugoslavije 1945. – 1947., uvažili argument povijesne pripadnosti Srijema Hrvatskoj, nego su ga većim dijelom »izručili« Autonomnoj pokrajini Vojvodini, odnosno Srbiji. Na taj su način dali konačan legitimitet karađorđevićevskoj amputaciji istočnoga Srijema do čijih je prvih rezova došlo još 1918. U tom je smislu propuštena povijesna prilika da se Srijem u cjelini reinkorporira u tadašnju hrvatsku federalnu jedinici. Titova »prodaja« istočnoga Srijema Srbiji 1946. ne razlikuje se mnogo od Pavelićeve »prodaje« Dalmacije Italiji 1941.
Premda se 1945. našao s »hrvatske« strane Srijema, Vukovar i vukovarski kraj (od 1965. općina Vukovar) nisu izišli iz fokusa velikosrpske politike. Političke, gospodarske i kulturne veze s Beogradom bile su vrlo jake i u vrijeme socijalističke Jugoslavije. To je donekle i logično jer je Vukovar svojim položajem, a i s obzirom na tok Dunava, prirodno usmjeren prema istoku Srijema. U tom se smislu pripadnost Srijema oduvijek odražavala i odražavat će se na politički, društveno-gospodarski i prometni razvoj vukovarskoga kraja. Važno je pritom naglasiti da je glavna poluga velikosrpske politike na spomenutom prostoru oduvijek bilo lokalno srpsko stanovništvo. Srbi su također sustavno i masovno naseljavani u Vukovar i njegovu okolicu i nakon Prvoga i nakon Drugoga svjetskoga rata.
Opće je poznata činjenica da je odnos Habsburške Monarhije, odnosno Austro-Ugarske prema Hrvatskoj i njenim političkim i gospodarskim interesima nerijetko bio maćehinske, a ne majčinske naravi. Međutim, kada se danas, iz perspektive udaljenosti od jednoga stoljeća, objektivno i trezveno sagledaju posljedice ulaska Hrvatske u južnoslavensku zajednicu, dolazi se do zaključka da se austrougarska epoha do početka Prvoga svjetskoga rata, u odnosu na ono što je uslijedilo poslije 1918., može smatrati istinskim »dobom nevinosti«, praćenim kontinuiranim mirom i prosperitetom na području gospodarstva, znanosti i kulture. Propast Austro-Ugarske u Vukovaru je s druge strane praćena pljačkom i požarima koji su se u studenom 1918. vidjeli čak iz Vinkovaca. O tim događajima postoje zapisi u Arhivskom sabirnom centru u Vinkovcima i u kronici vukovarskoga franjevačkoga samostana. Bio je to znakovit nagovještaj svih zala koja će od tada pogoditi grad i njegovu okolicu. Među njima bih posebno spomenuo iskorjenjivanje pripadnika vukovarske židovske zajednice tijekom Drugoga svjetskoga rata, odnosno tijekom razdoblja Nezavisne Države Hrvatske, ali i egzodus i progone pripadnika njemačke zajednice, druge po zastupljenosti u stanovništvu Vukovara do 1945. Ne mogu se, također, izostaviti ni zločini počinjeni nad srpskim stanovništvom Vukovara i Srijema u navedenom razdoblju, kao i mučke likvidacije i progoni velikoga broja vukovarskih Hrvata, počinjeni u danima tijekom i nakon »oslobođenja« Vukovara 12. travnja 1945. Međutim, dok grobišta većine potonjih žrtava do danas nisu identificirana, pa samim time ni adekvatno obilježena, to nije slučaj s grobištima većine spomenutih srpskih stradalnika u Drugom svjetskom ratu. Tijekom gotovo pet desetljeća postojanja socijalističke Jugoslavije u Vukovaru se istraživalo i komemoriralo isključivo srpske žrtve, a likvidacije Hrvata gotovo su posve pale u zaborav. Danas se pak sa srpske strane čuju glasovi o tome da je »već dosta bilo gledanja i slušanja vapaja majki sinova ubijenih na Ovčari ili drugim masovnim grobištima, da je dosta mimohoda i protesta«. Uglavnom, navedene činjenice upućuju na to da se Vukovar može ubiti i drugi i treći i deseti put… Odavno poslovična hrvatska šutnja danas je najglasnija u Vukovaru. Šutnja o Vukovaru i Srijemu duboka je i slojevita… Puno dublja od 1991. Na pamet mi padaju Dizdarevi stihovi: »Ima jedna modra rijeka/ Široka je, duboka je/ Sto godina široka je/ Tisuć ljeta duboka jest«.
ELEZ: Izazovi su veliki i raznoliki, kakva je, uostalom i arhivska služba. Državni arhiv u Vukovaru, kao matični arhiv Vukovarsko-srijemske županije, osnovan je i započeo je samostalno djelovati u vrijeme intenzivnoga otvaranja hrvatskih arhiva javnosti. Pojačan interes javnosti za arhive i arhivsko gradivo uvjetovan je, među ostalim, potrebama i zahtjevima lokalnih zajednica za informacijama u kontekstu dominantnih društveno-političkih procesa u suvremenom informatičkom dobu. Znatna količina informacija pohranjena je u arhivskim spisima, a njihova dostupnost ovisi o stupnju sređenosti arhivskoga gradiva (arhivskih fondova i zbiraka). Sređivanje nesređenih fondova i zbiraka u posjedu Arhiva te nastojanje da ih se preko mjerodavnih arhivskih pomagala učiniti što dostupnijim istraživačima temeljni su preduvjeti spomenute dostupnosti gradiva. Sljedeći je korak sustavna digitalizacija gradiva koja, osim što zaštićuje gradivo, omogućuje i njegovo brzo i učinkovito pretraživanje. Otežavajuće okolnosti pritom su često ograničeni ljudski i vremenski resursi kojima raspolaže »mala« arhivska ustanova poput naše s ukupno sedam zaposlenika.
Među imperativima arhivske službe svakako je i spašavanje arhivskoga gradiva »na terenu«. Arhiv je sada angažiran u spašavanju impresivne količine arhivskoga gradiva nastaloga poslovanjem kombinata »Borovo«.
Također bih osim značajne kulturne, pa i znanstvene djelatnosti Državnoga arhiva u Vukovaru spomenuo i sve popularniji program arhivske pedagogije usmjeren na razvijanje suradnje Arhiva s osnovnim i srednjim školama.
ELEZ: Smatram da je dovoljno naglasiti da je riječ o dovršenju projekta rekonstrukcije, obnove i izgradnje nove zgrade Državnoga arhiva u Vukovaru, prve namjenski građene arhivske zgrade u Hrvatskoj nakon više desetljeća. Republika Hrvatska i Grad Vukovar »darovali« su našemu Arhivu za deseti rođendan najljepši poklon koji se može zamisliti. To je velika čast, ali i velika obveza. Nadam se da ćemo je dostojno ispunjavati.
ELEZ: Državni arhiv u Vukovaru posjeduje dokument koji svjedoči o postojanju sabirnoga logora na Ovčari u koji su 1945. bili deportirani »folksdojčeri« iz Sotina nedaleko od Vukovara. Tu su i dokumenti koji svjedoče o progonima katolika, napose katoličkoga klera, u Srijemu u razdoblju komunističke Jugoslavije. Uglavnom, dosta je takvih dokumenata u našem Arhivu.
Važno je naglasiti da arhivi primarno nisu znanstvene ustanove, nego javne ustanove u kulturi. U tom su smislu donekle bliske muzejima i knjižnicama. Njihova se djelatnost, međutim, osobito u kontekstu suradnje s brojnim znanstvenicima i znanstvenim ustanovama, nerijetko isprepliće i sa znanstvenim istraživanjima. Arhivi su u tom smislu važan logistički faktor. Kvaliteta pa i objektivnost znanstvenoga istraživanja ovisi o kvaliteti sređivanja i obrade arhivskoga gradiva, o kvaliteti egdotičkoga pristupa prilikom objave povijesnih arhivskih izvora itd.
ELEZ: Najbolje je da o tome govore hrvatski i vukovarski branitelji. Dojma sam da od svih institucija s braniteljima i njihovim problemima najviše suosjeća Katolička Crkva. Ona najbolje zna što je žrtva i što znači biti žrtvom, što znači biti žrtvovan…
ELEZ: Dok šetam pokraj Dunava ili ga samo spokojno promatram, misli o prolaznosti zemaljskoga života su neizbježne. Kao sudionik »Injiga«, programa ignacijanskih duhovnih vježba, usvojio sam načelo i temelj sv. Ignacija Lojolskoga koje glasi: »Čovjek je stvoren da Gospodina Boga svoga hvali, da ga štuje, da mu služi i da tako spasi svoju dušu…« Vjerujem da sam stvoren sa svrhom i da je važna sastavnica moje službe Bogu moja obitelj i posao koji obavljam. Volio bih mu služiti i poezijom koju pišem. Zato što volim pisati pjesme i zato što bi to značilo da mi je darovao tu vrstu talenta. Svoje pjesme ne smatram vapajem. One su prije odraz želje da ostavim svoj trag u vremenu premda Dunav i vrijeme u konačnici brišu sve tragove. Ako do vječnosti i dopluta pokoja stihotvorna naplavina, ona Bogu o nama ne će reći ništa što već odavno nije znao.
