SVJEDOČANSTVA TROJICE HRVATSKIH POLJOPRIVREDNIKA Uskrs im je nada poslije »državne kalvarije«

Snimio: V. Čutura

U kriznim trenutcima najbolje se očituju nedostatci sustava, neorganiziranost države, djelovanje bez dugoročne strategije. Nažalost, poput cijeloga svijeta i Hrvatsku je pogodila pandemija. Po pravilima struke, što treba poštovati, zatvaraju se granice, provodi se samoizolacija pojedinaca, pa i unutar obitelji gdje je to moguće. Zanimljivo je da ispod »novinarskoga radara« prolazi da uvoznički transport ima propusnice, a da se postavlja pitanje što je s hrvatskim selom i hrvatskim proizvodom? Treba li hrvatsko selo u samoizolaciju ili eutanaziju? Prirodnim bogatstvom kojim raspolaže Hrvatska s optimalno obrađenim površinama mogla bi hraniti više od 20 milijuna ljudi. No hrvatski seljak nema propusnicu i njegov proizvod trune. Vlada ne poduzima ništa da se od hrvatskih proizvođača prvo otkupe svi proizvodi koji su na zalihama i lako su kvarljivi, a tek onda u nedostatku dopusti uvoz da se stanje stabilizira. Nepromišljenost hrvatske izvršne politike mogla bi zakucati posljednji čavao u hrvatsku poljoprivrednu proizvodnju. Političari ne prepoznaju da je ključ opstanka svakoga čovjeka, svakoga naroda, svake države u proizvodnji hrane jer bez hrane, vode i zraka čovjek ne može živjeti.

MATE POLJAK IZ GLAVICA KOD SINJA

»Molitvom i vjerom u Krista možemo doći do uskrsnuća«

Snimio: V. Čutura

Među poljoprivrednicima, od ratara, voćara i farmera do malih domaćinskih poljoprivrednika koji nemaju registrirana svoja obiteljska poljoprivredna gospodarstva, brojni svojim primjerom pokazuju da se sve isplati raditi u Hrvatskoj, unatoč teškoćama, posebno onim birokratskim, zakonima koje donose činovnici koji nisu taj posao radili niti se s njim realno suočavali. Među mlađim poljoprivrednicima je Mate Poljak iz Glavica kod Sinja. Njegova obitelj tradicionalno se bavi poljoprivredom, pa je tako ljubav prema zemlji prelazila s generacije na generaciju. Svi su uključeni, uz dvije sestre Andrijanu i Dinu, otca Josipa i majku Ankicu, nećake Mihaela, Josipa, Gabriela, Andreja i Rafaela i nećakinju Petru, te šogore Velimira i Marka.

Prepušteni na milost i nemilost velikih

»Poljoprivredom se moja obitelj bavi više od 100 godina, a naše gospodarstvo koje smo naslijedili od djeda Mate 1984. godine do dana današnjega neprestano unaprjeđujemo«, navodi nositelj gospodarstva Poljak. »Ljubav prema selu i poljoprivredi stekao sam od svoga djeda i bake. Mislim da su ljudi izgubili vjeru i nadu u uspjeh u poljoprivredi jer mnogi žele brzu zaradu bez truda i smatraju da se ništa ne isplati.

»Simbolički gledajući s vjerničkoga stajališta, današnje je stanje u poljoprivredi kao Veliki petak, a kao vjernici moramo gledati bolju budućnost jer znamo da samo molitvom i vjerom u Isusa Krista i Boga možemo doći do uskrsnuća.«

Naravno da se suočavamo s teškoćama kao što je niz birokracijskih problema poput dugoga čekanja na građevinske dozvole, nedostatka državne zemlje, a koja zjapi prazna. Na primjer, mi nismo dobili ni kvadrata državnoga zemljišta. K tomu, sramotno je da su cijene proizvoda niske, a kvaliteta je na visokoj razini. Isto tako, nismo dobili ni lipe zbog elementarnih nepogoda prošloga i pretprošloga ljeta.«

Poljak ističe da nije bilo interventnoga državnoga otkupa žitarica te nije otkupljen ni kilogram. »Država nam je ukinula poticaj na subvenciju, dakle poticaj na mlijeko koji je iznosio 0,54 kune, zatim tu još otkup teladi, junadi i svinja, te mnogi brojni problemi. Jednostavno, država ne vodi brigu o svojim proizvođačima hrane, nego nas je prepustila na milost i nemilost velikih stranih korporacija i uvoznika. Na primjer, mi smo potaknuli brojne male proizvođače hrane koji sada uspješno prodaju višak na splitskim tržnicama. Primjer nam je OPG našega rođaka Milivoja Bobana kojemu smo darovali jednu kravu te danas posjeduje 10 krava.«

Organizirati otkup domaćih proizvoda

Komentirajući zatvaranje granica u prirodnim nepogodama, Poljak ističe da je to opomena da se hrvatsko vodstvo, Vlada, okrene nacionalnomu programu strategija hrvatske poljoprivrede, tj. da organizira otkup domaćih proizvoda. »S tim postupkom vratio bi se narod iz grada na selo. Simbolički gledajući s vjerničkoga stajališta, današnje je stanje u poljoprivredi kao Veliki petak, a kao vjernici moramo gledati bolju budućnost, jer znamo da samo molitvom i vjerom u Isusa Krista i Boga možemo doći do uskrsnuća.«

Poljak navodi da su razvili tržište na tržnici Sućidar te na hrvatskim sajmovima autohtonih proizvoda. »To je zbog mjera prevencije od koronavirusa zatvoreno. Stoga jedan dio tržišta opskrbljujemo dostavom paketa na kućnu adresu i prodajom proizvoda na kućnom pragu te jednim dijelom preko naše mrežne stranice www.opg-poljak.hr«, zaključuje Poljak, čije je gospodarstvo zaokružilo proces od ratarstva i stočarstva do finalnih proizvoda.

MIRKO DEVČIĆ, PREDSJEDNIK UDRUGE »SALERS CROATIA«

»Zajedništvo nije potrošeno i ono se vraća«

Stočarstvo je zamašnjak poljoprivrede jer da bi se održalo, potrebna je hrana, a za nju mehanizacija, sjeme, gnojidba te niz drugih poveznica. To bi zapravo natjeralo razvoj gospodarstva. U posljednje vrijeme nastoji se poticati govedarstvo uzgojem pasmine salers, za koju u šali francuski farmeri znaju reći »govedo za lijenčine«. O isplativosti njegova uzgoja govori Mirko Devčić, predsjednik »Salersa Croatia« i koordinator razvoja uzgoja u jugoistočnoj Europi. Udrugu su u siječnju 2016. osnovali uzgajivači iz različitih krajeva Hrvatske. »Mnogi kao početnici u uzgoju i bez prethodnoga iskustva, a kasnije će se pokazati čak kao uspješniji od nekih tradicionalnih stočara«, navodi predsjednik Devčić, koji je i sam uzgajivač. Ističe da se u zajedništvu može postići više, pa na različite načine udruga članovima daje podršku, a osobito kod planiranja početka uzgoja, nabave matičnoga stada i plasmana svojih proizvoda.

»Pravilnik EU-a o poticajima zapadne je poljoprivredne proizvođače, ionako konkurentne, učinio još konkurentnijim u odnosu na siromašnije zemlje, osobito s našega podneblja. Hrvatska je država do sada, za poticaje, teškom mukom iz proračuna isplaćivala svoj dio od 15 posto, a kako će tek ubuduće 25 posto, što se sve više spominje«, ističe Devčić.

»Među članovima najviše je mladih, od kojih su neki za početna ulaganja iskoristili državne poticajne mjere, a neki kreditna sredstva. Znatan doprinos početku i razvoju uzgoja, kao partner udruge, dalo je francusko nacionalno udruženje – Groupe Salers Evolution. Tako je prošle godine udruga od Ministarstva poljoprivrede dobila status Uzgojnoga udruženja i time preuzela upravljanje razvojem uzgoja za cijelo područje Hrvatske. Veliko priznanje za dosadašnji rad i velika obveza za budućnost razvoja uzgoja. Uzgoj se proširio na 16 županija i okuplja više od 50 članova. Udruga je članica Ruralne mreže i koristi se sredstvima iz fondova EU-a, osobito za aktivnosti iz područja edukacije, teoretske i praktične. Udruga ima u planu do kraja godine opremiti stalni trening-centar koji će biti otvoren za sve članove i na taj način omogućiti im onu najvažniju vještinu – kako upravljati uzgojem.«

Udruživanje i hrabrost pobjeđuje jače
Snimio: V. Čutura

Osvrćući se na stanje u hrvatskoj poljoprivredi, Devčić ističe da je iz teško shvatljivih razloga poljoprivreda na niskoj razini. »Kao primjer može poslužiti situacija u govedarstvu. Hrvatski je uzgoj bio nadaleko poznat i taj ugled nije do kraja potrošen. Unatoč tomu, ne postoji izvoz rasplodnih junica i bikova, ni u susjednu BiH, koja godišnje uvozi više od 3000 rasplodnih grla u tranzitu preko Hrvatske. Istodobno, potencijalno visokokvalitetne rasplodne junice i bikovi u Hrvatskoj završavaju u tovu. Cijena rasplodnih grla u odnosu na tovna viša je za oko 30 posto. Za sva uvezena tovna grla, koja se uvoze iz više država EU-a, isplaćuju se jednaki poticaji kao i za domaća. Logično je pitanje koga se tu podupire. Dakle konkurenciju«, kaže uzgajivač Devčić. Nadalje ističe da je većina problema vezana za nekonkurentnost na tržištu. »Ta nekonkurentnost ne odnosi se na kvalitetu, nego na količine i kontinuitet opskrbe tržišta, prema tržišnom zakonu – ‘3-K’. Taj je problem za male proizvođače nepremostiv bez udruživanja u one poslovne oblike koji će im omogućiti okrupnjavanje proizvodnje i organiziran nastup na tržištu, osobito vlastitom distribucijom do krajnjega kupca, tzv. ‘od polja do stola’. Problem je što kao država Hrvatska svojim upravljanjem fondovima EU-a na različite načine utječe na raspodjelu namjenskih sredstava i često favorizira veće i jače. Činjenica je, često povrat uloženih sredstva kod malih proizvođača ne vraća se prema očekivanjima, ali isto tako je činjenica da je to najčešće zbog loših poslovnih planova i nerealnih poduzetničkih ideja, koje netko nije kao takve ocijenio. Isto tako nije dobro ako su poticaji glavni stimulirajući faktor bavljenja poljoprivrednom proizvodnjom. Pravilnik EU-a o poticajima zapadne je poljoprivredne proizvođače, ionako konkurentne, učinio još konkurentnijim u odnosu na siromašnije zemlje, osobito s našega podneblja. Hrvatska je država do sada za poticaje teškom mukom iz proračuna isplaćivala svoj dio od 15 posto, a kako će tek ubuduće 25 posto, što se sve više spominje. No bilo koje loše stanje moguće je promijeniti nabolje. Ne baš onom brzinom kako bismo htjeli, ali s više optimizma, vjere i nade u boljitak života na ruralnim prostorima može i brže. Mi možemo ono što su naši predci već umjeli i znali kad su prije stotinu i nešto godina izvozili godišnje oko 150 tisuća grla, oteljenih kod nas, i to na tržište Zapada, i bili konkurentni. Kako su to uspjeli? Odlučnošću i snagom vjere da to mogu, ali i s podrškom države. Današnji raspoloživi prirodni potencijali daju nam pravo na vjerovanje da i mi možemo, više nego ikada, jer jasna je važnost domaće proizvodnje hrane, čija kvaliteta nikada nije bila upitna, a koja se do sada na različite načine gušila i potiskivala. Zajedništvo nije potrošeno i ono se vraća, pa će nakon ovoga zla s virusom doći i dobro. Kao uskrsnuće, ali moramo ga prepoznati.«

Ne smijemo prestati vjerovati

Devčić također ističe: »Nevjerojatno je što su uspjeli uništiti, što graniči sa suicidnom opsesijom. Nitko s tolikom ljubavlju ne pjeva o svojoj zemlji kao mi Hrvati, a isto tako teško ćemo naći nešto slično kad je u pitanju njezina imovina. Rekoh, mi Hrvati, a ustvari to su oni koji se tako najmanje osjećaju. Uspjeli su narod osiromašiti i ustrašiti do neizdržljivosti i iseljavanjem mladih samo se ostvaruju njihovi planovi. Ali ovo nisu sedamdesete godine prošloga stoljeća, kad su muževi odlazili, slali, gradili i vraćali se, ne uživati s unucima, nego umrijeti. Ovi koji sada odlaze, bojim se, ne će slati, graditi, niti se vraćati, prije će samo umirati. Taško će ih biti zaustaviti, a još teže vratiti.

»Današnji raspoloživi prirodni potencijali daju nam pravo na vjerovanje da i mi možemo, više nego ikada, jer jasna je važnost domaće proizvodnje hrane, čija kvaliteta nikada nije bila upitna, a koja se do sada na različite načine gušila i potiskivala. Zajedništvo nije potrošeno i ono se vraća, pa će nakon ovoga zla s virusom doći i dobro. Kao uskrsnuće, ali moramo ga prepoznati.«

Na primjer, zašto vlasti ne daju zemlju onima kojima ta zemlja nešto više znači i s nešto više prava pripada? Zamislili su si kako će doći bogati stranci, donijeti kapital, koji ne će ni tražiti ni trebati državne poticaje i koji će zemlju samo oplemeniti. Pa ne će je oni odnijeti – govore. Premda se u praksi događa sasvim nešto drugo, ne odustaju od toga koncepta. Oni se bave isključivo svojim potrebama, a ionako na naše glasove, bar većine, ne računaju, jer znaju da ih ne mogu dobiti. Mi smo za njih slabi aduti. No nikada ne smijemo prestati vjerovati u promjene nabolje i pravednije.«

Razmišljajući o cjelovitosti poljoprivrede, Devčić ističe da je govedarstvo lokomotiva koja vuče cijelu poljoprivredu. »Svagdje je tako, samo se kod nas na to zaboravilo. Isto tako, naslušali smo se parola poput: ‘Proizvodnja mesa i mlijeka nema alternative’ ili: ‘Ukorak s vremenom – misli zeleno’. Mnogima je to bila životna vodilja, a danas su ostali gotovo beskućnici, nepovratno izgubljeni. I to cijela generacija. U govedarstvu se ništa preko noći ne može postići. To je zahtjevno, potrebne su vještine kojima treba vladati, kao što su i ratarske, stočarske, mljekarske, mehaničarske i često veterinarske… Na primjer, u posljednjih 25 godina više od 50 tisuća gospodarstava prestalo je držati krave. Danas s velikim se uspjehom prima svaki povratak kravice u štalice, premda se oduvijek kaže: ‘Kada jednom kravica iziđe iz štalice – teško se vraća!’ Zato se svakomu pomaku radujem, jer unatoč teškoćama uspijevamo sve više!«

Ohrabriti mlade za rad u Hrvatskoj

Jedan od ključnih problema jest povratak mladih na hrvatsko selo, o čemu Devčić kaže: »Na mladima svijet ostaje i na njima je budućnost. To je nužno potrebno svakodnevno dokazivati i podupirati ih na svakom koraku. Veseli me što nam u udruzi ima najviše mladih, hrabrih i odlučnih ljudi koji su uzeli stvar u svoje ruke i uspijevaju, unatoč svim otežavajućim okolnostima. Mladima se danas ne može prodati već viđena muka i jad koji su poljoprivrednici prošli. Dostupnost informacija omogućava im uvid u ono što se događa u svijetu i to ih potiče na istraživanje i provjeru. Znamo da je u životu teško donositi odluke pa svaki naš član prije početka uzgoja i konačne odluke prolazi fazu informiranja o svim pitanjima koja mogu biti presudna za uspjeh u uzgoju, a maksimalno umanjiti rizike od neuspjeha. Zato posebnu pozornost poklanjamo planiranju početka uzgoja i formiranju matičnoga stada u govedarstvu koje okuplja naša udruga. Najbolji je pokazatelj uspješnosti toga pristupa to što do sada nitko nije odustao od uzgoja, a ohrabrujuće je što ga gotovo svi proširuju. Početnike ne učimo kako goveda preživljavaju, nego kako se upravlja uzgojem u svim njegovim fazama do maksimalno moguće isplativosti te na koji način iskoristiti raspoložive i dostupne potencijale. Tu je niz pitanja od strateške važnosti. Valja vratiti život na opustjele i zapuštene ekološki čiste pašnjake, zatim život na zaboravljena ognjišta svojih predaka odakle smo potekli. Treba zainteresirati mlade da može biti atraktivno i za život privlačno ‘urbano i ruralno’. Jednostavno poticati i pokazati im da možemo biti sljubljeni s prirodom, čovjekom i Bogom.«

Poziv mladima na isplativa ulaganja
Udruga ima uzgojni program koji je prihvatilo Povjerenstvo Ministarstva poljoprivrede i u kojem su vrlo jasno postavljeni uzgojni ciljevi. Program se temelji na uzgoju mesne pasmine goveda salers. Primarni je cilj uzgoja proizvodnja rasplodnih grla za vlastite potrebe razvoja uzgoja, ali i za potrebe tržišta na području jugoistočne Europe. Njezin predsjednik Mirko Devčić ističe da kao lideri uzgoja u ovom dijelu Europe imaju veliku šansu tu poziciju iskoristiti i prekinuti dosadašnju dugogodišnju praksu uvoza rasplodnih i tovnih grla iz mnogih europskih država, osobito Mađarske, Slovačke, Češke, Rumunjske i Poljske. Pasmina salers autohtona je francuska mesna pasmina s tragovima postojanja od 7000 godina, a danas raširena po svim kontinentima. Komparativne su prednosti pasmine ekonomska isplativost, životna bilanca, lako teljenje bez pomaganja, mirna i dobroćudna narav, otpornost i dugovječnost, jednostavan smještaj i ishrana, izvrstan prirast i iznimna kvaliteta mesa.

 

JOSIP SLAMA IZ VELIKE LUDINE

Cilj – gotov proizvod s OPG-a
Snimio: V. Čutura

U Sisačko-moslavačkoj županiji, u općini Velika Ludina, u selu Vidrenjaku obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo vodi Josip Slama, sin Josipa i pokojne Katarine. Rođen je 1978. U braku je sa suprugom Vedranom te imaju troje djece: Mateja sa 22 godine, Luku sa 20 i Valentina sa 13 godina. »Živimo u obiteljskoj kući s otcem koji ima 74 godine«, navodi Slama. »Po zanimanju sam stolar, ali nakon pet godina rada po kojekakvim tvrtkama počeo sam raditi kod majke na OPG-u, a 2011. preuzeo sam vođenje OPG-a jer je majka otišla u mirovinu. Tada smo pronašli 15 hektara zapuštene zemlje po selima i počeli raditi. No nakon nekoga se vremena ispostavilo da nismo dovoljno veliki i da idemo sve više u minus. Godine 2013. našli smo još 46 hektara državne zemlje te smo imali oko 60 hektara. Tada je došlo do obustave svih natječaja vezanih za poljoprivredno zemljište pa smo dvije godine radili bez poticaja i bez plave nafte. Kad se to sve papirnato riješilo, bili smo 300 tisuća kuna u minusu jer smo u međuvremenu imali velike štete od divljih svinja, a repromaterijal se moralo platiti. I državi smo morali podmiriti njezina potraživanja.«

Država bi trebala napraviti strateški plan

»U tim promišljanjima 2015. napravili smo prekretnicu, odlučili krenuti u ekološku proizvodnju i počeli sijati kamilicu za poznatoga domaćega otkupljivača koji nam je izišao ususret i pomogao u nabavi prve opreme. Već surađujemo pet godina na obostrano zadovoljstvo. Proizvodnjom, otkupom i cijenom vrlo smo zadovoljni i možemo lijepo živjeti.«

»Niko od velikih lanaca ne će raditi s pojedincem, zato bi se moralo udruživati. Ovako od prodaje sirovine nema napretka, naša pšenica ode u Italiju, oni naprave tjesteninu i mi je kupujemo po nekoliko puta višoj cijeni.«

Voditelj OPG-a Slama ističe da su vratili sve dugove te da svake godine sve više ulažu u proizvodnju i opremu, pa tako ove godine rade solarnu elektranu za vlastite potrebe i pokreću liniju za proizvodnju eteričnih ulja. »Dio investicije pokrivamo iz fondova EU-a koji su sada naklonjeni poljoprivredi i poljoprivrednicima. K tomu, hrvatska je kamilica prepoznata u cijelom svijetu i putuje sve do Australije, a počeli su se tražiti i razni pripravci od kamilice. Tako je naša kompletna proizvodnja prodana unaprijed i nemamo problema s plasmanom. Na OPG-u rade svi ukućani, a za ovu ćemo kampanju morati zaposliti još ljudi. Za svoje potrebe držimo svinje, kokoši i ono što je potrebno domaćinstvu.«

Govoreći o zadrugarstvu iz svoga iskustva, Slama ističe da je zadruga dobra, ali još mora proći dosta vremena da se dostignu europski i svjetski trendovi udruživanja u poljoprivredi. »Jasno je da ne možemo živjeti od čaja i kamilice, i po mom skromnom mišljenju država bi trebala napraviti neki strateški plan da se zna u kojem bi smjeru selo i mali OPG-ovi i druga seoska gospodarstva trebali ići. Nažalost, savjetodavna je služba jako zakazala u cijeloj ovoj situaciji, ali ne samo sada, nego i deset godina unazad. Većina malih OPG-ova prodalo je krave i nikada ih više ne će imati jer mladi su već od vrtićke dobi poučavani da je raditi sramota, a to se nastavlja kroz cijelo školovanje i sada imamo ovakav rezultat. Država bi trebala zabraniti uvoz proizvoda koji se mogu proizvesti na našim OPG-ovima ili ih prilikom uvoza oporezivati toliko da cjenovno dođu na isto kao i naš domaći proizvod.«

Proizvedena hrana prodaje se u bescjenje

Slama ističe da se ipak pojavljuju novi mladi poljoprivrednici, ali nitko ništa ne prerađuje, a da bi se dobio finalni proizvod, trebalo bi poticati taj vid proizvodnje. Primjerice da se pšenica preradi na OPG-u u brašno i da se napravi domaća tjestenina koja bi se prodavala u trgovinama i trgovačkim lancima. »To u pravilu nisu velika ulaganja, ali mladi to ne mogu jer nemaju početnoga kapitala, a kao početnik prvih 4-5 godina ne može se zadužiti u banci dok ne stekne kreditnu sposobnost i strojeve koje bi mogao dati u zalog.« Uz uvoz jeftine hrane, često sumnjive kvalitete, Slama vidi i problem što se ratare ne savjetuje. »Problem je što se proizvedenu hranu prodaje u bescjenje preprodavačima koji izvoze i bogate se. Zato bi trebalo poticati preradu i doradu tih ratarskih kultura da se zatvori proizvodni krug i da s OPG-a ide gotov proizvod. Na primjer, ako je to pšenica, onda da se napravi tjestenina; ako se hrane svinje, da se naprave i potiču mini klaonice, barem jedna u selu ili općini, i da oni uslužno kolju, a na OPG-u se dalje rade kobasice, šunke ili nešto treće što bi se moglo prodati. Niko od velikih lanaca ne će raditi s pojedincem, zato bi se moralo udruživati. Ovako od prodaje sirovine nema napretka, naša pšenica ode u Italiju, oni naprave tjesteninu i mi je kupujemo po nekoliko puta višoj cijeni.

Mi smo krenuli u kamilicu i to zasad ide dobro, trebalo bi nam još 50 hektara zemlje za ozbiljnu proizvodnju, ali za silu i ovako dobro radimo. Štoviše, bili smo na raskrižju da li krenuti u mini mlin i liniju za tjesteninu, jer sijemo pšenicu kao međukulturu i imamo godišnje 20 tona ekopšenice, ili u eterična ulja pa je prevagnulo eterično ulje. Smatram da država treba podržati i pomoći kako bi se cjelokupni proces odvijao tako da postoji sigurnost u proizvodnji hrane. Isto tako smatram da treba napraviti strategiju, pa primjerice da na našim područjima 3-4 OPG-a mogu držati kokoši i proizvoditi jaja i imali bismo 100 posto domaći proizvod.«

Josip Slama vidi problem i u tome što pravilnike i zakone donose ljudi koji ne žive na selu i ne bave se poljoprivredom, nego se slijepo drže teorije naučene u školi, a to nije ni približno realnomu životu. »Moslavina je prepoznata kao veliki potencijal za proizvodnju kamilice jer nismo zagađeni duhanom i herbicidima kojima se duhan šprica, jer to je malo žešći otrov. No ljudi se teško okreću drugim kulturama premda se radi manje za veći profit. To vidimo mi koji se time bavimo, ali nas nitko ne pita niti nam je pomogao. Trenutačno nas je 4-5 ozbiljnih proizvođača u Moslavini. Svi smo krenuli u nepoznato jer nije bilo nikoga da nam pomogne i uputi nas, osim otkupljivača koji nam je pomogao savjetima i tehnologijom koju je bio spreman podijeliti s nama, a sve sa željom da dobije dobar proizvod«, zaključuje Slama.

IZVORGlas Koncila br. 15-16/2020.
Prethodni članakTOMINA SUMNJA PUT DO VJERE Uskrsnuli je središte
Sljedeći članakSISAČKA UDRUGA »KAS« Blagodati terapijskoga jahanja