Mario Dolić, prof., Zagreb
Zovem se Mario Dolić, profesor defektolog, smjer rehabilitacija. Zaposlen sam kao stručni suradnik za korekturu u Hrvatskoj knjižnici za slijepe. Imam 47 godina. Nitko u svijetu nije savršen, samo je dragi Bog savršen. Svaki čovjek ima neki dar od Boga za sve što se može nadoknaditi, ali većina ljudi nije svjesna ili ne zna da to postoji.
Rodio sam se kao zdravo i sretno dijete. U ranom djetinjstvu često sam imao upalu uha, grla i visoku temperaturu. U 4. godini liječnik u Livnu uputio nas je na pregled kod otorinolaringologa u Split. U Splitu su rekli mojim roditeljima da trebam hitno ići na operaciju krajnika.
Poslije operacije ustanovili su da imam oštećenje sluha i preporučili nam da odemo u Zagreb, u Polikliniku SUVAG kako bih mogao dobiti odgovarajuću stručnu pomoć u rehabilitaciji slušanja i govora po postupku verbotonalne metode i kako bih mogao nositi zaušna slušna pomagala.
Godine 1981. preselili smo se u Zagreb.
Uz Božju pomoć, moju veliku motivaciju, veliki trud moje obitelji i pomoć verbotonalnih rehabilitatora slušanja i govora uz svakodnevnu rehabilitaciju slušanja i govora iz godine u godinu razvio sam i poboljšao kvalitetu govora i slušanja, obogatio rječnik… Danas izvrsno govorim i mogu dobro komunicirati sa svima.
U sedmoj godini, u SUVAG-ovu vrtiću, mi djeca učila smo pisati riječi. Tada je verbotonalna rehabilitatorica primijetila da ponekad slabije vidim jer sam neke riječi napisao preko vodoravne crte u bilježnici. Ona je preporučila mojim roditeljima da odemo oftalmologu.
Oftalmolog je ustanovio da slabije vidim. Bilo mu je žao, ali je morao reći roditeljima da ću potpuno izgubiti vid. Nije bio siguran hoću li progresivno gubiti vid ili će to biti u kasnijoj dobi. Ipak, postupno sam gubio vid iz godine u godinu. Oko 12. godine zapravo sam izgubio vid, ali s ostatkom vida oko 30 posto, a poslije 15. nastupio je potpuni gubitak vida.
Onda se 1991. godine iznenada dogodilo obraćenje u vjeri, o kojem ću vam kasnije govoriti.
Ipak, danas vidim i razlikujem svjetlo i tamu; npr. mogu lijepo vidjeti svjetlo na prozoru, je li oblačno ili sunčano… U šetnji volim pogledati nebo i sunce kao što je sv. Ivan evanđelist i apostol gledao u sunce… Bez obzira na gubitak vanjskoga vida, uopće ne znam niti sam svjestan da imam gubitak vida jer mi sve lijepo svijetli u »unutarnjem oku«, tj. na području gdje je nekad bio vanjski vid. Kao da stvarno vidim ispred sebe.
Znači, uz Božju pomoć, uz pomoć rehabilitacije slušanja i govora po postupku verbotonalne metode i veliki trud moje obitelji završio sam redovitu osnovnu školu, prirodoslovno-matematičku gimnaziju i Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet. Bogu hvala!
Želio bih ukratko iznijeti svoje svjedočanstvo o obraćenju u vjeri 1991. godine. Poslije tatine smrti nastupio mi je potpuni gubitak vida. Pola godine nakon tatina iznenadnoga odlaska s ovoga svijeta, u listopadu, nekoliko dana nakon našega povratka iz Hercegovine u Zagreb kroz ratno područje u Hrvatskoj, prof. Ivan, danas pokojni, pozvao me je da dođem k njemu na slušno-govorne vježbe po postupku verbotonalne metode. Bio je vjernik, odmah je vidio u kakvom sam stanju i shvatio što je za mene potrebno, a to je vjera. Bio sam povučen, zatvoren u sebe, depresivan, šutljiv, tužan, očajan… Mislio sam da sam nitko i ništa, da ništa ne vrijedim, da ću zbog potpunoga gubitka vida samo sjediti i živjeti među četiri zida, da sam svima na teret, da ne ću imati prijatelje i aktivnosti, da ne ću moći ništa raditi, da nemam nikakvih izgleda za budućnost, odnosno ne ću moći ostvariti svoj životni cilj i drugo. Samo sam mislio negativno o sebi… Osjećao sam da upadam u duboku mračnu provaliju… Samo tama, tuga i očaj.
Kada sam došao k prof. Ivanu na slušno-govorne vježbe, vidio sam kako je on izvadio Bibliju, vjeronaučnu knjigu i još nešto. Počeo je pričati o Bogu, Isusu Kristu… Ja sam samo gledao u prozor koji je bio iza njega i očekivao zračnu opasnost jer je već bio rat u Zagrebu. Mislio sam da su to samo priče koje su ljudi izmislili, kao što su grčka i rimska mitologija itd. No prof. Ivan bio je jako strpljiv i dobro je objašnjavao što i gdje je Bog… U početku sam samo šutio. Nakon nekoga vremena ipak sam počeo postavljati pitanja. Nisam ništa osjetio, i dalje sam mislio da su to samo priče.
Jednoga dana, dok je prof. Ivan smireno i strpljivo govorio o vjeri, iznenada sam osjetio kako u srcu bujicom teče neki mlaz kao rijeka u meni i odjednom sam osjetio unutarnji mir, blaženstvo i spokoj. Odjednom mi se upalila Božja svjetlost u »unutarnjem oku«, na području gdje je nekad bio vanjski vid, i opet vidim sve… Osjetio sam da me Bog voli i da nisam sam na ovom svijetu, da on postoji i prati me… Gospodin Otac Svemogući izvukao me je iz duboke mračne provalije i spasio mi život.
Osjetio sam da sam samo obična, normalna i voljena osoba. Osjetio sam žar i toplinu u srcu. Postao sam sretan, radostan i svjestan koliko me Bog voli te sam započeo veliku borbu za život i rušiti sve zaprjeke ispred sebe… I tako sam polako počeo ići u Crkvu… Bogu hvala!
Sve što govorim, sve što razmišljam i sve što radim uopće ne percipiram iz pozicije osobe oštećena vida i sluha. To znači, na području gdje je nekad bio vanjski vid ostala je upaljena Božja svjetlost i opet vidim sve oko sebe. Ostalo je isto – slika, figura, dimenzija, boja i sve što svaki drugi čovjek stvarno vidi ispred sebe. U »unutarnjem oku« vidim lijepo i savršeno. Tako je i sa sluhom – imam oštećenja sluha, a sve čujem, uključujući i tjelesne vibracije. Zato sam sretan što mogu razmišljati, raditi i osjećati se normalnim čovjekom. Običan sam čovjek kao svaki drugi čovjek – svako Božje stvorenje i ništa više. Bogu hvala!
