Platonova i Moreova promišljanja o najboljoj mogućoj državi bila su kritike postojećega stanja njihova vremena i definiranje pravednosti. Velike povijesne distopije opisuju totalitarno tehnoznanstveno društvo koje »savršenom« funkcionalnošću ostvaruje utopijske težnje. Postavlja se pitanje gdje se u imaginaciji velikih mislilaca i pisaca skriva – stvarnost?
Zločina će biti u svakom društvu
Nakon Platonove »Države« i Moreove »Utopije« u renesansi je nastalo još nekoliko nacrta dobro ustrojena društva i države odnosno »sretnih otoka« i/ili gradova: »Nova Atlantida« (1626.) engleskoga filozofa Francisa Bacona, »Grad Sunca« (1602.) talijanskoga dominikanca Tommasa de Campanelle i »Sretan grad« creskoga (1550.) filozofa Frane Petrića.
Već se Platon u »Državi« uhvatio u koštac s pitanjem je li pravedna država ostvariva. Njegov se Sokrat zanimljivo postavlja. Kaže da nije ostvarivost pravedne države predmet njegova istraživanja, nego uvjeti koji bi morali biti zadovoljeni da država bude pravedna. Platon čak računa sa sklonošću čovjeka da se vodi partikularnim interesima te nastoji tomu doskočiti raznim mjerama – primjerice društvenim vlasništvom vojnika i dokidanjem obitelji.
Toma More, naprotiv, preko lika Raphaela Hythlodaya, poručuje da ako je materijalno blagostanje osigurano te svi podjednako sudjeluju u radu za nj i svatko može nabaviti materijalnih dobara koliko mu je potrebno, a uz to ima dokolicu rezerviranu za oplemenjivanje duha i odmor – zločina će i dalje biti, ali takvo će društvo biti najsretnije moguće jer pohlepa se ne će hraniti oskudicom i nejednakošću. More ne tvrdi da će društvo biti savršeno, nego da će biti najbolje moguće, uzevši u obzir prirodna ograničenja ljudske naravi.
Platon nije »kriv« za totalitarizme
Protosocijalizam Platona i Morea kasnije je naišao na kritiku – da je pravo na vlasništvo stečeno radom prirodno ljudsko pravo, kako je smatrao John Locke, te, kasnije, da je čovjek najviše odgovoran i posvećen radu kada radi za sebe i svoju obitelj. Postoje, naravno, modeli treće opcije – koji pomiruju autonomiju pojedinca i obitelji s općim dobrom i zajedničarstvom. No najveća je kritika Platonova (a onda i Moreova) nacrta dobre i pravedne države da su one zapravo distopije, krajnje nepoželjna uređenja. Tako je filozof Karl Popper smatrao da je Platonova država totalitarna tvorevina čije smo avatare i imali prilike vidjeti u 20. stoljeću, uz grubo kršenje temeljnih prava i sloboda.
Filozofkinja Barbara Zehnpfennig nije toga mišljenja. Suvremeni totalitarizmi nisu uvedeni po uzoru na Platonovu ideju pravednosti, nego su plod čovjekove odvojenosti od transcendencije, od duhovnosti, od brige za dušu, smatra ona.
Ima li u Bibliji utopije?
Cijela je Biblija odraz spoznaje da su čovjek i svijet izvorno dobri, no ljudska je narav zbog grijeha nesavršena, zato Bog želi čovjeka otkupiti i preobraziti kako bi »imao život u izobilju« (Iv 10, 10). Biblija je puna zapovijedi i savjeta s ciljem ostvarenja međuljudskih odnosa koji bi bili dobri i pravedni, prema izvornom Božjem naumu. Stoga je kršćanin pozvan raditi na ostvarenju boljega i pravednijega društva, već na zemlji. U Bibliji pronalazimo proroštva o mesijanskom vremenu u kojem će se »ljubav i vjernost sastati, pravda i mir zagrliti« (Ps 85) i u kojem će narodi »mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove«; »krava i medvjedica zajedno će pasti«, a »zlo se više neće činiti«, kada se »zemlja ispuni spoznajom Gospodnjom« (Iz 2, 11). Znajući da je čovjek stvoren za nadnaravnu vječnost, a da na zemlji uvijek ostaje nesavršen, Crkva ističe da je nerealno i utopijsko svako shvaćanje koje smatra da se u povijesti može izgraditi savršeno društvo. Ističe da ni ona sama ne može definirati najbolje društveno uređenje. Istodobno u svojem društvenom nauku nalaže vrijednosti i opća načela kojima bi se dobro društvo moralo voditi. Te su vrijednosti istina, sloboda, ljubav, pravednost, a opća su načela dostojanstvo osobe, opće dobro, supsidijarnost i solidarnost, opredjeljenje za siromašne te briga za stvorenje.
Prva velika povijesna distopija
Kada čitamo velike povijesne distopija, prvo upada u oko da su one plod pokušaja ostvarenja utopije – potpuno funkcionalnoga, skladnoga i stabilnoga društva koje zbog toga postaje robotizirano i opresivno. Redovito se nađe pojedinac, skupina ili događaj koji postupno uviđaju da nešto s »idealnom« državom nije u redu te razotkriju njezinu lažnu, nehumanu pozadinu. Prvo je veliko distopijsko djelo u povijesti nesumnjivo roman »Mi« ruskoga pisca Jevgenija Zamjatina, napisano 1921. godine, objavljeno u Parizu 1924., a u Sovjetskom Savezu tek 1988. godine.
Radnja romana odvija se u Jedinstvenoj Državi koja je nastala nakon višestoljetnoga rata u kojem je preživjelo samo 0,2 posto svjetskoga stanovništva, a revolucionari su ga ujedinili na golemu području zaštićenu staklenom kupolom, koja regulira vremenske prilike. Omeđen zelenim zidom, taj zaštićeni svijet odvojen je od divlje prirode u kojoj slobodno žive »divljaci«, urođenici. Jedini ostatak staroga svijeta drevna je kuća pretvorena u muzej. Naime, kuće su načinjene od stakla kako bi život ljudi bio transparentan; zastore spuštaju tek noću i pri spolnim aktivnostima. Cijelo je društvo matematički ustrojeno kako bi svi bili »matematički besprijekorno sretni«; razdoblja rada i tjelovježbe brižljivo su isplanirana tablicom sati, svatko radi posao za koji je sposoban, a djecu odgaja država.
U »matematiziranom« društvu
»Tablica množenja je mudrija, apsolutnija od drevnoga Boga«, zapisao je glavni lik D-503, »jer ona nikada ne griješi. I ništa sretnije ne postoji od znamenki koje žive po skladnim, vječitim zakonima tablice množenja. Ni kolebanja, ni zabluda. Istina je jedna, i put istine je – jedan.« Provođenje tablice sati nadzire Služba čuvara.
Osjećaji, mašta i duša smatraju se prevladanim prigodama za nesreću te nisu dobrodošli, gotovo se smatraju bolešću. Jedinstvenom Državom vlada Dobrotvor kojega svake godine na Dan jednoglasnosti svi građani ponovo izabiru dizanjem ruke. Ljudi su imenovani brojevima i nose jednake uniforme. Glavni lik, matematičar D-503, radi na izgradnji Integrala, svemirskoga broda koji bi trebao proširiti revoluciju po cijelom svemiru. Dok vodi dnevnik, piše u prvom licu množine jer sebe doživljava kao društveni kolektiv, kao »mi«.
Iako je sve matematizirano, u društvu vlada potpuna spolna sloboda: svatko pripada svakomu, samo se mora službeno prijaviti za spolni odnos s određenom osobom i dobiti ružičastu potvrdu od za to nadležne službe. Promjenu u život D-503 donosi lijepa I-333 koja ga osvaja i postaje mu ljubavnicom, budeći u njemu maštu, osjećaje i filozofske misli. Otkriva mu podzemni tunel koji iz staklenoga grada vodi u vanjski svijet. Ona pripada pokretu otpora MEFI koji želi svrgnuti totalitarnu Dobrotvorovu vlast. I-333 zamoli D-503 da im pomogne u svrhu nove revolucije ukrasti Integral jer, »kao što je beskonačan niz brojeva, tako je beskonačan i niz revolucija«, kaže mu. On pristaje, no vlast saznaje za pokušaj sabotaže te pobuna propada. D-503 biva kažnjen »operacijom centra za fantaziju«, čime su mu izbrisana sjećanja te je postao nekom vrstom ljudskoga stroja. Dok se I-333 s ostalim pobunjenicima uspinje prema velikomu stroju za pogubljenje, on je više ne prepoznaje, a u dnevnik zapiše kako je izliječen te se nada da će Država uspjeti pobijediti pobunu.
Budući da je Zamjatin u romanu opisao obilježja budućega staljinizma u Rusiji, koji 20-ih godina još nije bio na vidiku, cenzura ga je počela progoniti te je uputio osobnu molbu Staljinu da se odseli u Pariz. Dobivši dopuštenje, uz uvjet da ne piše protiv Sovjetskoga Saveza, 1931. odselio se u Pariz. Iako se smatralo da je Zamjatin svojim romanom izravno utjecao na »Vrli novi svijet« A. Huxleya (1932.), Huxley je to poricao. G. Orwell počeo je pisati svoj klasik »1984.« nedugo nakon što je pročitao »Mi«.
Apoteoza čovjeka stroja
Društvo koje je opisao Zamjatin u svojoj znanstvenofantastičnoj viziji zapravo je apoteoza čovjeka stroja, ideal znanstveno-tehničke civilizacije provedene do kraja. Ne samo da su se ideje poput kolektivizma, scijentizma, materijalizma i dehumanizacije spolnosti doista ostvarile u povijesti 20. stoljeća, nego i pojedine suvremene tendencije – iako tvrde suprotno – neodoljivo podsjećaju na suptilnu kontrolu. Da »ubrzano hrlimo prema društvu kontrole« prepoznali su mnogi suvremeni filozofi, među njima i Konrad Paul Konrad Liessmann koji je tom rečenicom završio svoju knjižicu »Teorija neobrazovanosti« (2008.). Staklena kupola nad golemim gradom Jedinstvene Države na prvu podsjeća na znanstvenu fantastiku, ali i na ideje uglednoga biokemičara Jamesa Lovelocka (1919. – 2022.) koji je u stotoj godini života predložio da se planet spasi tako da se ljudi presele u megagradove koji bi bili učinkoviti budući da je »grad manja jedinica u kojoj se može kontrolirati sastav tla i atmosfere« te da se temperatura na Zemlji kontrolira na umjetan način, kao i da se dopusti da umjetna inteligencija preuzme upravljanje društvom. »Nadam se da kiborzi mogu mnogo bolje od ljudi zaštititi planet od ljudi jer mogu misliti 10 tisuća puta brže«, rekao je Lovelock 2019. godine. Govor britanskoga komičara Rowana Atkinsona, poznatoga kao Mr. Bean, o važnosti slobode govora nakon slučajeva uhićivanja britanskih građana zbog verbalnoga delikta dodatan je poziv na promišljanje o tome koliko suvremene liberalne »utopije« podsjećaju na neke oblike distopije.
