Iako gotovo sve životinje posjeduju svoj način sporazumijevanja, čovjek je jedino stvorenje koje se u komunikaciji koristi jezikom. Gotovo sve poznate religije i mitologije smatraju ljudsku sposobnost govora velikim darom Boga ili bogova. Znanost pripisuje nastanak jezika evolucijskim procesima koji su pojavom uspravnoga hoda doveli do stvaranja preduvjeta za nastanak centra u mozgu koji omogućava govor. Istina, i neke životinje i ptice mogu izgovarati riječi, ali čovjek je jedino živo stvorenje koje ih može smisleno kombinirati. Jezik omogućava ljudima i kad su udaljeni jedni od drugih da međusobno komuniciraju, priopće jedno drugomu što osjećaju i misle, što ih čini radosnim ili tužnim. Istina, jezik može, ovisno o tome koje riječi čovjek bira, utješiti, ohrabriti, učiniti sretnim, ali isto tako rastužiti, obeshrabriti i učiniti nesretnim. Jezik, ovisno o načinu na koji čovjek govori, može dovesti do mira među osobama i narodima, ali isto tako izazvati nesnošljivost, mržnju i rat.
Riječ ima silnu moć u ljudskom životu. Riječi mogu oblikovati nutrinu čovjeka i njegov odnos prema ljudima, životu, ali i Bogu. Mogu okrenuti čovjeka k dobru, ali ga isto tako i udaljiti od prvotnoga Božjega nauma da bude stvorenje ljubavi i mira. Tamo gdje nema riječi, vlada distanca, pa čak i kad se ljudi fizički gotovo dodiruju.
I Biblija govori o velikoj važnosti riječi kad napominje da je riječ bila na početku u Boga i da je sve postalo po njoj. Bog reče, kaže Biblija, i sve postade. Biblija govori još na jednom mjestu o važnosti riječi u ljudskom životu. U trenutku kad ljudi pokušavaju gradnjom babilonske kule dosegnuti božanske visine, biti veći nego što jesu, nastaje pometnja u sporazumijevanju. Dolazi do zbrke. Riječi su tu, ali nemaju više onu snagu koja povezuje i vodi k zajedništvu. Izgubile su smislenost. A bez smislenoga sporazumijevanja među ljudima nema napretka. Ta slikovita priča podsjeća na svoj način na onu poučnu biblijsku o izgonu prvih ljudi iz raja. Pričom o izgonu iz raja Biblija upozorava čovjeka da ne prelazi granice dopuštenoga, da ne pokuša biti velik kao Bog jer mu se može dogoditi da izgubi ono radosno stanje koje mu je darovno. U priči o zbrci jezika, gubitku mogućnosti sporazumijevanja među ljudima, upozorava se čovjeka da ne leti visoko jer bi mu se moglo dogoditi da padne nisko. Upravo se tu upozorava na to koliko je važno ne prekoračiti granicu dopuštenoga.
Ništa nije tako pogubno za ljudski rod kao nesposobnost shvaćanja vlastitih dometa, ali i međusobnoga sporazumijevanja. Gdje ljudi pokušavaju biti bogovi jedni drugima, tu nema sporazumijevanja, tu vlada pakleno stanje mržnje, ratova i razaranja. Nažalost, čovjek postmoderne ponovno je na putu da se udalji jedan od drugoga, ali i od samoga Boga, jer želi zauzeti njegovo mjesto, postati nadčovjekom, biti jedan drugomu gospodar, a ne brat ili sestra.
Istina, danas su u modi lijepo upakirane, diplomatske riječi. Nažalost, iza njih se kriju destruktivne namjere koje ne zbližavaju, nego udaljavaju jedne od drugih. O tome govore na svoj način sve učestaliji ratovi unatoč slatkim diplomatskim razgovorima, nametanje upitne liberalne ideologije, sve veći jaz između siromašnih i bogatih, kao i uništenje ekosfere (životnoga prostora) s opasnim posljedicama na život na zemlji. U međuljudskim je odnosima na djelu mnogo lijepih riječi čiji cilj nije dobro svih, nego profit jednih. Ponovno je čovjek zaboravio da je jezik Božji dar koji treba voditi istinskomu sporazumijevanju, a ne iskorištavanju i podčinjavanju.
Iako Biblija prve zavodničke riječi stavlja u usta žene, one mogu imati isto tako destruktivnu snagu izgovorene i iz usta muškarca. Cilj Biblije i nije optužiti žensko ili muško, nego upozoriti da izgovorene riječi mogu imati opasnu zavodničku snagu, navesti čovjeka na djelo koje ga udaljuje od Boga i onoga što bi prema Božjem naumu trebao biti. Uostalom, i za Adama bi se u tom kontekstu, kao i za mnoge ljude danas, moglo reći s Goetheom da svaki čovjek čuje ono što može shvatiti, drugim riječima što želi čuti i što ga u životu pokreće. Krivicu ne snose samo oni koji danas poput sofista pokušavaju neistinu proglasiti istinom, nego i svaki pojedinac koji bez promišljanja prihvaća ono što mu odgovara. Utoliko vrijedi poslušati savjet onih koji kažu da čovjek ne mora uvijek govoriti, ali treba dobro proanalizirati ono što čuje. Naime, po riječima se prepoznaje čovjek, vidi ga se iznutra.
O grčkom filozofu Sokratu postoji vrlo zanimljiva anegdota. Šutljivu mladiću kojega je otac doveo k njemu na razgovor nakon nekoga vremena Sokrat kaže da treba govoriti, u suprotnom ga ne može vidjeti. Hoće reći da mu ne može zaviriti u dušu, shvatiti što se nalazi u njemu unutra, što misli o životu i svijetu. Što misli o vrijednim i nevrijednim stvarima. Upravo na tome počiva moderna psihoterapija. Nitko ne može pomoći onomu tko ne želi reći što ga muči. Ali isto tako nitko se ne može radovati s onim koji ne govori o onome što ga usrećuje. Jezik se, doista, može poistovjetiti s čovjekom. Čovjek jest ono što govori. Iza njegovih riječi krije se njegova nutrina. Zato i kažemo da je čovjekov materinski jezik dio njegova identiteta, da oslikava njegov način života i kulture.
Nažalost, riječi mogu biti i zloupotrijebljene, iskrivljene, prevarantske. Upravo se to događa danas u modernom svijetu u kojem riječi prestaju biti u službi istine, nego bivaju zloupotrijebljene da prikažu istinitim ono što je laž, korisnim ono što nanosi veliku štetu. Danas ne vrijedi ono Sokratovo obraćanje mladiću da progovori kako bi ga mogao vidjeti.
Nažalost, danas bi bilo bolje ponekad reći da određeni krugovi ušute kako bi se moglo shvatiti što je istina i što doista koristi. Jezik je postao opasno sredstvo manipulacije u rukama političkih, ekonomskih i liberalnih elita, onih koji kreiraju javno mišljenje (glavna struja). Mišljenje koje ljude više razdvaja nego što ih spaja, koje zbog profita često nudi ono što šteti, koje odmaže čovjeku da shvati kojemu identitetu i kulturi pripada. Najbolji primjer za to jest igra oko liberalne ideologije kojoj nije cilj osloboditi ljude predrasuda, omogućiti suživot svih sa svima, nego dokinuti slobodu pojedinca u korist nametnutoga mišljenja. Jezik kao Božji dar dan ljudima da se mogu sporazumijevati na svoju korist služi danas često kao sredstvo manipulacije i podčinjavanja. Sve je manje onih koji se usuđuju iskazati svoj pogled na svijet i život jer ne žele biti gurnuti u koš za smeće.
Nigdje ta zloupotreba jezika nije postala tako opasna kao u Europi. Zbog zloupotrebe govora za provođenje one opasne liberalne ideologije, lažne globalne ekonomije i slobode bez odgovornosti Europa je zakoračila duboko u krizu nataliteta, velikoga jaza između bogatih i siromašnih i univerzalnih vrijednosti, ali i opasne migrantske krize. Zahvaljujući ljudskoj sposobnosti govora, nastala je mudra narodna izreka koja kaže da čovjek žanje ono što je posijao. Zapadni svijet, kojemu Europa pripada, žanje doista danas ono što je glavna struja, zloupotrebljavajući jezik, desetljećima sugerirala.
