SVJEDOČANSTVO OBITELJI ANUŠIĆ IZ BELIŠĆA I BAKE ZORKE ŠTRUKLEC IZ POPOVAČE Izlaz je uvijek u Uskrslome

Snimio: V. Čutura | Obitelj Anušić iz Belišća
Sveto trodnevlje slika je cijeloga ljudskoga života: slavlja, straha, patnje, izdaje, pokajanja, razapinjanja, smrti. Sve je pobijedio Uskrsli. Gledajući kroz čine i likove, vjernici se nose sa svojim teškoćama, posebno oni u bolesti i nemoći, o čemu svjedoči obitelj Anušić, roditelji oboljele djevojčice Lee iz Belišća, te baka Zorka Štruklec iz Popovače.
Lein Uskrs pobjeđuje Veliki petak

U istočnoj Hrvatskoj u prirodnoj pitomini smjestio se grad Belišće. U njegovoj svakidašnjici više od desetak tisuća stanovnika živi svoj mirni život, obavlja svoje svakidašnje obveze. Među njima je i obitelj Nikoline i Dine Anušića s malom Leom koja je rođena 2014. godine, a koja sada prolazi kontrole i liječenja, od osječke do zagrebačkih bolnica. U posljednje je vrijeme na Institutu za tumore u Zagrebu. Sa svojim roditeljima Lea se bori za svoj život i zdravlje, jer više od godinu dana – ljudskim riječima rečeno – traje borba između Velikoga petka i Uskrsa. Obitelj Anušić isto je tako između Belišća i Zagreba, jer roditelji su neprestano uz svoju Leu koja se liječi od neuroblastoma, vrste tumora koji nastaje iz nezrelih stanica živčanoga tkiva u raznim dijelova tijela. Prema stručnim objašnjenjima najčešće nastaje oko nadbubrežne žlijezde smještene na vrhu bubrega, koja ima slično podrijetlo kao i živčane stanice. 

»Brbljivica mala« s krunicom oko vrata

Leina majka Nikolina rođena je 1990. u Osijeku, djetinjstvo je provela u Ivanovcu, osnovnu je školu pohađala u Vladimirevcima, a srednju školu završila je u Osijeku. Otac Dino rođen je 1987. u Belišću. Anušići stanuju u ulici preko puta župne crkve u Belišću, a prije vjenčanja pjevali su u župnim zborovima, svirali, bili aktivni u svojim župama i mjestima gdje su živjeli. Nakon sklapanja braka rodila im se mala Lea, zdravo dijete, danas »brbljivica mala« koja na sve upite ima svoje komentare. Dječjim glasićem punim života Lea komentira tko joj je kupio cipele, kakve ima lakirane nokte, zašto nosi krunicu oko vrata, kako se moli, zašto ne želi razgovarati s fizioterapeutkinjama. Unatoč teškoj bolesti, dijete je puno života, dječje radoznalosti, pitanja, komentara i odgovora.

Božji zahvat jači od ljudske prognoze

»Lea je rođena 2014. normalnim porodom, uz normalnu trudnoću. Izišli smo iz bolnice tako da je bilo sve kao i u drugih«, navodi majka Nikolina, koja je puna vedrine i optimizma. Izmjenjujući malu Leu na rukama, otac Dino joj potiho dodaje dudicu, a ona se ljuti zašto su njezine slagalice pale na pod, jer otac nije pazio na njih. »Lea je, unatoč bolesti i teškoćama kroz koje prolazi, puna optimizma, ona nas diže i hrabri kad mi kao roditelji potonemo«, kaže majka Nikolina. Leina majka navodi da je već bila prohodala, a onda se pojavila temperatura, upala grla, kvrge, izobličila se, počela šepati. Nakon prijama u ambulantu davali su joj antibiotike, no to nije pomagalo pa su na daljnjoj dijagnostici liječnici utvrdili tumor u trbušnoj šupljini koji je već bio prokrvario. »Uputili su nas u Zagreb, s time da je prognoza bila da će teško izdržati u transportu i preživjeti do Zagreba. To je bilo 1. kolovoza 2016. Stanje je tada bilo loše, tumor je puno toga zahvatio, zapravo tumor je bio veličine 10 x 16 cm, i to u trbušnoj šupljini maloga djeteta, zatim metastaze na druge dijelove tijela, tromboza noge, a zahvaćena je bila i koštana srž. Prognoze su bile jako loše pa su počeli s intenzivnim liječenjem kako bi joj spasili život. Primila je šest kemoterapija i tumor se smanjio, što je ohrabrujuće. Operirana je, a poslijeoperacijski dodatno joj je rađeno autogeno presađivanje koštane srži.« Anušići ističu da je Lea prohodala s jedanaest mjeseci, bila je uvijek znatiželjno i veselo dijete, a to je i danas bez obzira na sve što prolazi.

Sveta Ana i mala Lea

»Prije nego što se razboljela Lea je išla s nama u crkvu, a kad je počela pobolijevati, pazili smo je, naizmjence smo išli u crkvu«, navodi majka Nikolina. »Jedne smo nedjelje krenuli u svetište sv. Ane u Bistrince, najpoznatije svetište u našoj okolici. No Lea je plakala jer je željela ići s nama u crkvu. Nismo mogli odoljeti njezinu zahtjevu, poveli smo je, izdržala je sve. Premda je dijete, bila je s nama na misi, jednostavno je željela s nama sudjelovati u svemu, a posebno u radosti ići u crkvu. Bila je radosna na misi, naravno, na svoj dječji način. Kao da nam je željela dati poruku da se ne bojimo, da je Bog uz nas. Mislili smo prije toga: pa što ćemo je gnjaviti da sada ona ide u crkvu, jer to je preosjetljivo dijete s niskim imunitetom. Ispunili smo njezinu želju, i uslijedila su zanimljiva događanja, zapravo su neobjašnjiva, jako čudna kad se uspoređuju liječnički nalazi prije toga i danas. Bili smo otpisani u startu. Ni liječnici nisu vjerovali da će naša Lea preživjeti, ali sve se nekako posloži, jer sve je u Božjim rukama i njegovim planovima. Ona nas je gurala i gura da ne padnemo i ne potonemo, jednostavno pokreće nas svojom vedrinom.«

»Jedne smo nedjelje krenuli u svetište sv. Ane u Bistrince, najpoznatije svetište u našoj okolici. No Lea je plakala jer je željela ići s nama u crkvu. Nismo mogli odoljeti njezinu zahtjevu, poveli smo je, izdržala je sve. Kao da nam je željela dati neku poruku da se ne bojimo, da je Bog uz nas«, svjedoči majka Nikolina Anušić.

Majka Nikolina prisjeća se tih teških dana. »Došli bismo joj na odjel, onako snuždeni, a ona pjeva, veseli se, razveseljava sve oko sebe. Razmišljali smo: njoj je teško, nju boli, a ona pjeva. Mi smo tužni i plačemo, a nju boli. Pa čemu to? To nas je jednostavno podizalo i motiviralo da ne klonemo. Naravno, uz to i vjera nas drži, posebno molitva, u koju silno vjerujemo. To nam daje snage, i nisam se nikad pitala zašto se meni to događa. Prisjetim se Isusa u Getsemaniju, prihvatio je kalež. To sam jednostavno prihvatila kao dio svoga života, a i suprug Dino je to prihvatio premda mu je bilo malo teže. Suprug i ja redovito se molimo da nam Bog dadne snagu da sve izdržimo, a sve po njegovoj volji. Molim se sv. Tereziji, sada molim devetnice sv. Antunu, suprug sv. Riti. Molimo svaki dan. To nas drži, jača, lakše sve podnosimo. Kad dođemo u Zagreb, ako smo u mogućnosti, priključimo se molitvenoj zajednici Dobroga Pastira. Kad god možemo, i nju povedemo sa sobom. Zanimljivo je, ona izdrži. Jednostavno smo okrenuti prema Bogu, a okružuju nas i dobri ljudi. Tu je uz nas neprestance s. Antonija Grubišić, a medicinsko osoblje je prekrasno, od liječnika i medicinskih sestara do fizioterapeuta. Tu smo svi kao jedna obitelj i jednostavno tako se osjećamo. Uvijek ističem da je važno naučiti živjeti i željeti da bude dobro, a sve je ostalo u Božjim rukama. To je dio života i nauči se čovjek živjeti s time, jednostavno dadne sve od sebe, prihvati svoj križ i tako ide dalje. Ne idem u crkvu da me netko vidi, nego zato što osjećam potrebu.«

Čuda se događaju!

Lea je primila još pet kemoterapija i imala operaciju. »Bila je u sterilnoj sobi kad smo dobili vijest da je ona prva dobila lijek oko kojega su bile peripetije, a koji spada u skupinu skupih lijekova. Mislila sam: pa možda je nekomu potrebniji, ali liječnici su odabrali nju. Nakon održavanja primijetili smo da može stati na noge. Onda je leđna moždina bila zahvaćena na tri mjesta. Opet, nekim čudom s KBC-a Rebro javio se dr. Hrvoje Jednačak koji je operirao Leu. Nekako kao da su svi bježali od te odgovornosti jer je vrlo složena operacija. Rekli su nam da je u životnoj opasnosti. Operirana je 20. prosinca, pred Božić. Upozorili su nas da više ne će hodati. I stvarno se to dogodilo, nije osjećala donji dio tijela, imala je kateter, sondu. Kad smo primijetili da prvi put pokazuje znakove nogom, rekli su nam da je to refleks, međutim upornošću ona se oporavila, čak je sama izvukla kateter. I tako se polako sve počelo vraćati. Ona danas hoda uz malu pomoć, sve se vraća polako. Nitko nije vjerovao po nalazima i dijagnozi da ona hoda. To je naša vesela i vedra Lea.«

Majka Nikolina, unatoč tomu što se suočava s teškoćama, sve strpljivo podnosi, bori se. Pomalo je ogorčena na administrativni sustav koji otežava, poput ishođenja invalidnine. Sustav je kompliciran u ostvarivanju prava, puno je administracije, obijanja ureda. »No vjernik se nikada ne smije predati, jer poslije Velikoga petka uvijek dolazi Uskrs!« završava majka Nikolina. 


Zorkin križ u sjeni Isusova uskrsnuća

U središtu Popovače u stambenoj zgradi sama u stanu živi nepokretna Zorka Štruklec. Tek pokoji metar kreće se uz pomoć stolca s kotačima i kako kaže, za njim vuče partviš da počisti koliko može ono najgrublje, dok ne dođe netko od rodbine pa ne počisti malo detaljnije. Udovica Zorka nije imala djece. Rođena je 1931. u obitelji Tomašić. Ističe da je upamtila staru Jugoslaviju, Nezavisnu Državu Hrvatsku, zvjersku Titovu Jugoslaviju, i sada napokon samostalnu Hrvatsku. »Prošla sam sve te režime i sretna sam da napokon imamo svoju državu, svoju samostalnu Hrvatsku«, navodi baka Zorka. »Premda se teško krećem, redovito kad su blagdani i praznici objesim hrvatski stijeg na zgradi. To jedino ja činim od svih stanara. Želim pokazati mladima da pokušaju shvatiti što znači imati svoju državu.«

Snimio: V. Čutura | Baka Zorka Štruklec iz Popovače

Udovica Zorka udala se 1954. godine za Antuna Štrukleca, koji je preminuo 1999. Rođena je među pet sestara, odgajala ih je majka jer otac im je poput brojnih Hrvata ubijen potkraj Drugoga svjetskoga rata. Jedna joj je sestra redovnica, najmlađa je nedavno umrla, a dvije su sestre udane i imaju svoje potomke. Svaka njezina rečenica započinje: »Hvala dragomu Bogu, imam što imam, što je tu je, i sve je u njegovim rukama.« Baka Zorka ističe da se nema na što žaliti, živi u stanu, ima mirovinu od 2200 kuna, a od toga može platiti režije, kupiti kruh i mlijeko. Skromnoj osobi, osobito onoj koja je sanjala hrvatsku slobodu, ističe baka Zorka, i to je dosta. Prije Božića doživjela je srčani udar, a to joj je još više otežalo život.

Strpljivo: »Svega sam svjesna«

»Moje kolegice, starije i mlađe, pretežno su umrle, pa sam tako ostala sama, nemam svoga društva. Moja sestra Marija najviše me posjećuje, dođe kad god može, a posjeti me i ostala rodbina, ali shvaćam da mladi ljudi imaju svoje obitelji, svoj posao i svoje obveze. I njima je teško jer su zauzeti, a drukčija su vremena danas. U zgradi gdje živim pretežno su mlađi ljudi, štoviše i ne poznajem ih, jer nisu to vremena kao nekoć kad smo imali poštovanje i potrebu pomagati starijima, s njima se družiti, s njima razgovarati, pomoći im što treba. Sve to shvaćam i svega sam svjesna, jer nova su i drukčija vremena u koja se moram uklopiti. Kad mi nešto zatreba, nazovem telefonski svoje skrbnike i oni mi to donesu i naprave. Redovito mi svaki dan donesu ručak, a ujutro i navečer nekako se još snađem sama, iako je to sve teže«, navodi baka Zorka.

»Krunica je moj prijatelj«

O provođenju svoga vremena u samoći baka Zorka kaže: »Imam krunicu, ona je moj najveći prijatelj, a volim čitati pa je tu moj molitvenik, zatim Glas Koncila, glasilo ‘Ljudima prijatelj’. K tomu, pogledam televiziju, a jednom tjedno pročitam i novine da vidim što se događa u društvu i državi, što je politički aktualno. Uglavnom čitam, jer na televiziji ništa nema što bi mi bilo zanimljivo. Zato svoje vrijeme najviše provedem u molitvi, molim se Milosrdnomu Isusu i Majci Božjoj za sve ljude, posebno za one dobre da ne posustanu u svom radu i životu. Molim se i hrvatskim svetcima i blaženicima kad dođu na red u mojim molitvama. Tu je i moj škapular koji me obvezuje na molitvu.«

»Dokle sam god mogla, pa i otežano, išla sam na misu. To mi je davalo dodatnu snagu. Svjesna sam da je moj život poput Velikoga petka nakon kojega dolazi Uskrs!« navodi baka Zorka.

Baka Zorka kaže da se ne boji bolesti i smrti, jedino ne bi željela pasti na nečije ruke, pa zato moli da nikomu ne bude teret, nego da ima sretnu smrt. Među velikom rodbinom, koja je od milja zove »teta Zorka«, poznata je kao milosrdni Samaritanac. »Budući da nisam imala svoje djece, jer Bog je tako htio, u kući imam fotografije djece svoje bliže rodbine, sve su mi poredane na vidnom mjestu i za njih se redovito molim, pratim ih svaki dan u svojim molitvama. Uvijek sam bila na usluzi svojim sestrama i njihovoj djeci kad im je nešto trebalo, posebno kad je trebalo čuvati djecu, kad je trebalo pomagati u onom u čemu sam mogla.« Navodeći primjer iz života, baka Zorka kaže: »Jednom zgodom požalila sam se svojoj sestri Mariji: ‘Čemu me Bog stvorio kad nemam djece?’ Odgovorila mi je: ‘Nemoj, Zorka, tako, Bog ima sa svakim svoje planove, a ti si čuvala svu našu djecu i o svoj si djeci vodila brigu dok smo mi radili. Odnosila si se prema njima kao da su tvoja.«

Govoreći o zdravstvenom i socijalnom sustavu, 87-godišnja Zorka ističe da nema neke pomoći. Jedino kad se provode neki projekti koji su plaćeni sa strane, onda su znali tu dolaziti. No što se tiče redovitoga sustava, ondje se nitko ne brine. »Snagu mi također daje redovita ispovijed. Dođe svećenik kad ga god pozovem ili kad je ispovijed starijih i nemoćnih. Dokle sam god mogla, pa i otežano, išla sam na misu. To mi je davalo dodatnu snagu. Svjesna sam da je moj život poput Velikoga petka nakon kojega dolazi Uskrs!«

IZVORGlas Koncila br. 13/2018.
Prethodni članakDR. S. SILVANA FUŽINATO, PROFESORICA NA KBF-u U ĐAKOVU Tko ne živi za nekoga, taj umire
Sljedeći članakŠTO PREOBRAŽAVA SRCE I ŽIVOT? Susret s uskrslim Gospodinom