TAJNA BOŽJEGA POZIVA Zašto je Bog izabrao pastire, carinike i »nebitne«?

Lijepo je biti pozvan. To znači da je drugomu stalo. Želi podijeliti nešto svoje: radost, brige, probleme, možda samo svoje vrijeme. Poziv može jednostavno biti izraz želje za zajedništvom – biti skupa. Čovjek je društveno biće i zajedništvo s drugima mu je potrebno, ali i nužno. Tek u susretu s drugim ljudskim bićem čovjek stječe samo njemu moguće vještine: govor, čitanje, pisanje, smisleno stvaranje… Poziv drugoga čovjeka, koliko god bio jednostavan, uvijek uključuje i poziv na otkrivanje neke novosti o sebi. Nečiji poziv čovjeku omogućuje spoznaju samoga sebe.

Vjerovati u boljega sebe
Isus radije odašilje pozitivne negoli negativne poruke kako bi čovjeka ponukao na odaziv. Isusov poziv zov je na prihvaćanje Božje ljubavi prema čovjeku koja mu je namijenila kraljevstvo, bolji i kvalitetniji život.

Bog je onaj koji poziva. Neprestano. Sve što jest on je pozvao na postojanje. Tako je i čovjek prije svega pozvan postojati – ljubiti život. No čovjek je vrhunac Božjega stvaranja te mu je stoga upućen povlašten poziv – razmišljati, odlučivati, biti svjestan svoje posebnosti. No uz darivanje slobode odlučivanja o sebi i o načinu svojega postojanja, Bog je čovjeka pozvao i biti s njim. Utisnuo mu je potrebu tragati za svojim Stvoriteljem, tražiti ga svakim svojim dahom. Gdje god bio, što god činio, čovjek ne može zaboraviti nebo.

Isus je Bog koji poziva, i to onako kako je samo Bogočovjeku moguće: riječju istine i djelima ljubavi. Zato Isus radije odašilje pozitivne negoli negativne poruke kako bi čovjeka ponukao na odaziv. Isusov poziv zov je na prihvaćanje Božje ljubavi prema čovjeku koja mu je namijenila kraljevstvo, bolji i kvalitetniji život. On zapravo samo potpiruje onu iskru koja je u čovjeka usađena pri stvaranju, začeću – vjerovati u boljega sebe, vjerovati da snovi o vlastitoj ostvarenosti mogu postati realnost.

Kakav je čovjek u Božjim očima

Isus želi čovjeku da postane kvalitetan. Stoga se na početku javnoga djelovanja i obraća ponajprije »malim« ljudima. Kao što mu je Otac pri dolasku na svijet poslao prvo pastire, tako i on svojim pozivom dariva prvo ribare, carinike, »nebitne«. Isus u njima već vidi ono što su oni spremni postati. Oni su spremni biti drukčiji, rasti i izgrađivati se. »Bitnima« i »velikima« dovoljno je ono što već jesu. Ne žele promjenu. Odgovor na Božji poziv sastoji se u osluškivanju kakav je čovjek u Božjim očima trenutačno i kakav još treba postati. I onda takav zaista i postati…

IZVORGlas Koncila br. 3/2017.
Prethodni članakANALIZIRALI SMO OBITELJSKI ZAKON Tko je koga dužan uzdržavati?
Sljedeći članakPROFESOR KOJI JE NA PREDAVANJU INSCENIRAO STUDENTSKU POBUNU Pavao Vuk-Pavlović – filozof »uskrsloga života«