Poznato mi je da ste već pisali kako red templara nije priznat od Vatikana kao papinski viteški red. Negdje sam čuo da oni traže svoju rehabilitaciju, jer da su raspušteni na nepravedan način. Što je točno?
Josip D.
O viteškim redovima koje Sveta Stolica priznaje – kako i sami kažete – već smo pisali, pa samo podsjećamo da je 2012. godine baš Vatikan naveo (moglo bi se reći i upozorio na to) da postoje i oni viteški redovi koje ne priznaje. Tada je jasno navedeno da Sveta Stolica »priznaje Red Kristovih vitezova, Red zlatnog križa, Pijev red, Grgurov red i Silvestrov red. Nadalje, još su samo dva reda priznata u Crkvi: Suvereni malteški vojni red i Red Svetoga Groba u Jeruzalemu (Vitezovi Svetoga Groba)«, prenijela je Informativna katolička agencija priopćenje iz Državnoga tajništva. Isto tako, pojašnjeno je da ostale viteške zajednice Sveta Stolica nije priznala, a njihovi dokumenti i priznanja nemaju crkvenu valjanost pa ne smiju prikupljati milodare. U skladu s tim, ne smiju im se ustupati kapelice ili crkve za njihove obrede – uvođenja u službu ili odijevanja – a tada je navedeno i kako Sveta Stolica »nema namjeru priznati nove viteške redove«, premda »uvijek iznova viteške skupine traže da im se udijeli crkveno priznanje, jer su u duhu tradicije templara i njihova učenja ponovno utemeljili taj red«. Da su templari raspušteni na nepravedan način govore i neke povijesne činjenice, a mogli bismo reći da im je jedina u pomoć protiv francuskoga kralja Filipa Lijepoga priskočila upravo Sveta Stolica, koja je pokušala spasiti njihovu imovinu podijelivši ju ivanovcima, ali su doista raspušteni 1312. na koncilu u francuskom gradu Vienneu. Kako teče proces sa zamolbom da ih Sveta Stolica prizna, nije nam poznato, ali smo iznijeli stajalište iz 2012. i nismo nigdje našli da se promijenilo. Templari su u tom kontekstu poput svake druge udruge građana, a Sveta Stolica sama odlučuje hoće li promijeniti svoje stajalište i priznati ih ili ne će.
Hodajući po Zagrebu uočio sam da ima mnogo ulica koje su nazvane po biskupima, a oni su upravo pozvani služiti, to je imanentno njihovu djelovanju. Bi li Crkva – s obzirom na to da prihvaćanje časti nije prvotna uloga biskupa – trebala odustati od takve prakse?
Zagrepčanin
Tko dođe u manja mjesta, u njima će često pronaći ne samo imena ulica nazvanih po biskupima nego i po svećenicima. I odmah bi mogao shvatiti da su mještani toga gradića ili sela na taj način htjeli odati počast nekoj zaslužnoj osobi, koja je učinila nešto vrijedno za njihovo mjesto ili kraj i zbog čega su i oni ponosni na tu osobu. Možda i zato što se rodila u njihovu mjestu, a učinila mnogo za druge. Isto to vrijedi i za biskupe i ulice u Zagrebu, pa i drugdje po Hrvatskoj i svijetu, nazvane njihovim imenima. Riječ je o tome da nisu oni tražili da se neka ulica nazove njihovim imenom, nego su odgovorni nakon njihove smrti – prepoznajući njihovu vrijednost i važnost – odlučili očuvati spomen na njih i takvim načinom, to jest dajući imena ulicama po biskupima, kao što se ulicama imena daju po ostalim zaslužnim osobama – književnicima, znanstvenicima, umjetnicima i da dalje ne nabrajamo. Mi bismo čak rekli da je to vrlo lijepa praksa i da je pošteno i korektno da povijest pamti svoje velikane, bilo iz svjetovnoga bilo iz crkvenoga života, jer nam oni na određenom području djelovanja mogu biti uzor i poticaj za naše djelovanje.
