Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski! (Mt 5, 48)
U cijeloj hrvatskoj književnosti napisana je samo jedna pjesma koja zahvaljuje neprijatelju. Napisala ju je Sida Košutić (1902. – 1965.), nadahnuta Kristovim riječima. »Podlo me ismije. Prevrta i porazbaca sve moje blago, / ne znajući ni sam koliko mi ga je otkrio, / te sam sabrala i s još većom ljubavi pohranila / ono što mi je najdragocjenije«, stoji u pjesmi. Nadljudski je, nadnaravno i nezamislivo radikalno to što Isus kaže, da treba činiti dobro neprijateljima i moliti za one koji nas progone. Božanska mudrost, dublja od ljudske, otkriva smisao toga zahtjeva: neprijatelj je u krivu, ne vidi istinu, duhovno je bolestan. Odričući se mržnje, čovjekov duh čini dobro i sebi i neprijatelju, zaustavljajući lanac zla. Za današnje su uho možda još radikalnije i teže riječi Levitskoga zakonika: »Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka.« Reći nekomu da griješi, to je jedino što se danas ne oprašta. No baš to treba činiti.
