TREĆA USKRSNA NEDJELJA Na putu beznađa milost zahvaća

Treća uskrsna nedjelja

Dj 2, 14. 22-23; 1 Pt 1, 17-21; Lk 24, 13-35

Put i putovanje simboli su ljudskoga života u svetopisamskim izvještajima. Psalam 37. donosi: »Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi«, jer »Gospodin vodi i učvršćuje korake čovjeku i mio mu je put njegov«. Zato »u Gospodina se uzdaj i drži se puta njegova: on će te uzvisiti i baštinit ćeš zemlju«. A onoga koji se ne drži puta Gospodnjega Gospodin opominje kao što opominje nevjerni Izrael preko proroka Malahije: »Vi ste s puta zašli. Zato učinih i da vas preziru i ponižavaju svi narodi, jer putova se mojih vi držali niste.« U Novom zavjetu Ivan Krstitelj priprema put za dolazak Mesije: »Pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze«, piše sv. Marko. A sam Isus će reći za sebe: »Ja sam put, istina i život«, zapisa sv. Ivan. Da bi čovjek mogao ići Božjim putom, živjeti po Božjim zapovijedima, često mu je potreban nadnaravni Božji dar ili milost.

Milost je nezaslužen i nezasluživ dar Božji. U Katekizmu Katoličke Crkve piše: »Milost je sudjelovanje u Božjem životu; ona nas uvodi u intimnost trojstvenoga života. Po krštenju kršćanin sudjeluje u milosti Krista koji je Glava svoga Tijela. Kao ‘posinak’ i on može Boga nazvati ‘Otcem’, u jedinstvu sa Sinom jedinorođenim. On prima život Duha koji je u njemu, ulijeva ljubav i oblikuje Crkvu.« Čovjek koji prihvaća Božji dar milosti i s njom surađuje osmislit će svoj život i svoje djelovanje. A cjelokupni ljudski život može se usporediti s putovanjem. Na tom životnom putu nailazi čovjek na razne poteškoće. Kako osmisliti sav trud, trku, znoj, bolest i smrt? Svatko od nosi svoj životni križ. Ima li rješenja za ljudske poteškoće? Evanđelje kaže da sve ima svoj smisao, pa čak i patnja i umiranje.

Patnja i umiranje u planu su vječne mudrosti. Sv. Marko zapisa: »Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje!« Raspeti je živ – uskrsnuo je! To je događaj nedokučive snage i presudnoga značenja. To ne može ljudska riječ izreći. Tu ni znanost ne može dokazivati. Bez Božje pomoći, bez svjetla Duha Svetoga, čovjek ne može puno razumjeti. Uskrsnuće nadilazi našu ograničenost i naše sposobnosti. Sjetimo se primjera iz evanđelja kako ni učenici ne raspoznaju uskrsnuloga Isusa. Magdalena je pomislila da vidi vrtlara. Žene ga traže među mrtvima. Apostoli pomisliše da vide duha. Dva učenika na putu u Emaus ne prepoznaše ga iako im je srce gorjelo dok im je otkrivao Pisma. Jako je važno razgovarati i slušati Božji glas, kao ta dva učenika na putu u Emaus. U razgovoru s Bogom otvaraju se oči duše. Počinje se gledati očima žive vjere. S vjerom je razum sposoban shvatiti puno više i jače. S vjerom se može ići i preko patnje i uočiti da ljubav pobjeđuje smrt. To je posebice jasno u Isusovu životu. I toga uskrsnuloga Krista treba tražiti i s njim biti na životnom putu i prepoznati ga, poput dvojice učenika.

Prepoznati uskrsnuloga Isusa ne može se ako ga se ne traži. U evanđelju u izvještaju apostola Luke ovako slijede događanja: 1. susret na putovanju, 2. razgovor nekoliko sati i Isus im tumači Pisma, 3. zavolješe Isusa i mole ga: »Ostani s nama!«, 4. večer u Emausu i lomljenje kruha, 5. prepoznaše Isusa i vraćaju se svjedočiti Uskrsnuloga, puni radosti i vjere. U događaju koji izvede Bog u Isusu iz Nazareta rodilo se njihovo veliko pouzdanje. A i cjelokupno kršćansko pouzdaje počiva na uskrsnulom Kristu.

Pouzdanje u Boga. Uskrs otkriva da je Bog učinio nešto veličanstveno upravo ondje gdje je čovjek nemoćan: Bog je pobijedio smrt. Svima koji vjeruju daruje život vječni. Samo treba otvoriti vrata svoje duše da je zahvati Božja milost, da preko nje djeluje Duh Božji.

Slikar naslikao sliku kuće s vratima bez kvake. Dječak pita otca kako će Isus otvoriti kad nema kvake. Otac tumači sinu da se vrata moraju otvoriti iznutra. Čovjek otvara vrata svoga života da Krist može ući u njegov život. Treba se dogoditi taj susret čovjeka i uskrsnuloga Krista. Čovjeku nije uvijek lako prepoznati Krista. Bog ide uz čovjeka cijeli dan, a ne vidi ga. Često mu govori preko roditelja, prijatelja, učitelja, ali ga ne prepoznaje. I onda kad mu je najteže, Krist mu je najbliže, jer razumije njegovo trpljenje. U najvećoj odbačenosti i osamljenosti Bog je čovjeku blizu. I kad pomisli da je na životnom putu sve izgubljeno, Božja milost počinje djelovati: dolazi do zajedništva svemogućega Boga i slaboga čovjeka. Ostvaruje se ono: Na putu beznađa milost zahvaća.

IZVORGlas Koncila br. 17-18/2020.
Prethodni članakVELIKO VJERNIČKO OKUPLJANJE U VIJETNAMU Vječni zavjeti u okružju pandemije
Sljedeći članakPOVIJEST POSEBNE DUHOVNE POMOĆI Pregled razvoja duhovnog praćenja