USKRSNA POSLJEDNICA »SVETOJ ŽRTVI USKRSNICI« Izričaj oduševljene radosti zbog Kristova uskrsnuća

Snimio: M. Sokol | Mr. Ivan Milovčić
»Posljednice su plod liturgijske tradicije koja je izraz vjerničke duše. Crkva danas u njima vidi duhovnu vrijednost i teološko bogatstvo koje ima svoje mjesto u liturgiji. Zato ih ne doživljavamo kao nepotreban relikt povijesti, nego kao uspjeli inkulturacijski zahvat«, poručuje mr. Ivan Milovčić.

Ljepoti i veličanstvenosti uskrsne liturgije nezamjenjiv doprinos daju i posljednice, svečani poetsko-molitveni izričaji – pa vjernici često njezino čitanje ili pjevanje doživljavaju kao »treće« prije evanđelja. Mnogi tvrde da vjernici bez tumačenja ne poznaju značenje posljednice, a ni svećenici ne posvećuju uvijek tomu dovoljno pozornosti – jer se posljednice rijetko pojavljuju u liturgiji: samo su dvije od njih četiri obvezatne. Kakva se teologija »skriva« iza teksta posljednice »Svetoj žrtvi uskrsnici«, zašto je važno pjevati te stihove, kako je zapravo došlo do uvođenja takve forme između navještaja Božje riječi – na ta nam je pitanja iz profesorskoga, ali i pastoralnoga vidika odgovorio mons. mr. Ivan Milovčić, liturgičar na Teologiji u Rijeci i župnik u krčkoj župi Vrh.

Raskošne melodijske linije

U bogatoj raznolikosti liturgijskih tekstova – od biblijskih i nebiblijskih preko hvalbenih i zahvalnih do prozbenih nalazi se i jedna prozno-poetska glazbena forma – posljednica ili sekvenca, od latinskoga sequentia. Mr. Milovčić objašnjava naziv i kako je došlo do uvođenja takve forme između navještaja Božje riječi: »Naziv, bilo latinski bilo hrvatski, upućuje na to da posljednica slijedi nakon nekoga teksta koji joj prethodi. I doista, nastanak posljednica nerazdruživo je vezan uz poklik Aleluja koji prethodi evanđeoskomu odlomku koji se čita u misi. Prema drevnoj strukturi mise između biblijskih čitanja nalaze se pjesme od kojih je prva psalam koji obično nazivamo otpjevni ili pripjevni psalam, nekada se zvao gradual, i odgovor je puka na prethodno čitanje. Druga pjesma je alelujski poklik s retkom koji uvodi u tematiku o kojoj se govori u evanđeoskom odlomku koji slijedi. Poklik ‘Aleluja’ radosni je izraz ushita kojim vjernik doživljava evanđeosku vijest o spasenju. Ta je radost prepoznatljiva, ne samo u riječima koje se pjevaju, nego i u melodiji koja želi izraziti taj ushit i kad joj ponestanu riječi. Tako su se stvarale vrlo raskošne melodijske linije na samo jednom, završnom slogu alelujskoga poklika. Taj oblik razvijene melodije, na samo jednom slogu, nazivamo melizmom. S vremenom su se ispod pojedine note melizma počele ubacivati riječi tako da je na svaku notu dolazio jedan slog, pa je tako nastala glazbena forma koju nazivamo tropima. Kad se ispod melizma umetne više redaka i kitica, nastaju posljednice ili sekvence.«

Velike teološke teme

Sugovornik pojašnjava da posljednice nemaju strogo određen poetski okvir kao himni koji imaju određen oblik svake kitice i s obzirom na metriku, na broj stihova i na rimu. Posljednice su slobodnijega oblika budući da su nastale kao prozni tekst, iako su se u povijesnom razvoju nastojale približiti poetskoj formi. Trenutak uvođenja posljednice »Svetoj žrtvi uskrsnici« u liturgiju nije poznat, no mr. Milovčić kaže da je to svakako bilo u srednjem vijeku kada liturgija još nije bila centralizirana.

Autorstvo uskrsne posljednice pripisuje se kapelanu na dvoru Konrada II. i Henrika III. imenom Wip koji je umro 1050. godine. Ipak, odsutnost rime u prvom dijelu otkriva stariji oblik od drugoga dijela, a time upućuje i na drugoga, nepoznatoga autora.

»Vjerojatno se to dogodilo u susretu rimske i galske liturgije najprije lokalno, a onda je na Tridentskom saboru preuzeto u misal za cijelu Crkvu. Posljednice su plod liturgijske tradicije koja je izraz vjerničke duše. Crkva danas u njima vidi duhovnu vrijednost i teološko bogatstvo koje ima svoje mjesto u liturgiji. Zato ih ne doživljavamo kao nepotreban relikt povijesti, nego kao uspjeli inkulturacijski zahvat«, poručuje Milovčić.

U posljednici se razvijaju velike teološke teme, a mogu se sažeti – govori sugovornik – u tri područja: obrednu vazmenu žrtvu, što upućuje na Stari zavjet i Gospodinov prolaz te izlazak iz Egipta; svjedočanstvo apostola koje potvrđuje povijesnost uskrsnuća te otajstvo uskrsnuća i njegovo značenje za nas. »U svem Isusovu događaju uskrsnuće je presudna činjenica koja ima posljedice za cijelo čovječanstvo jer je plod uskrsnuća dar Duha koji omogućuje da se čovjek izdigne iz uvjetovanosti i oslobodi nemogućnosti suprotstavljanja silama zla. Zadnji stih posljednice: ‘Daj nam krepost zaslužnu i smrt lijepu, blaženu, daj vjekovit svima raj’ upravo to ističe. Što se tiče autorstva uskrsne posljednice, pripisuje se kapelanu na dvoru Konrada II. i Henrika III. imenom Wip koji je umro 1050. godine. Ipak, odsutnost rime u prvom dijelu otkriva stariji oblik od drugoga dijela, a time upućuje i na drugoga, nepoznatoga autora. Autorska djela mogu postati dio liturgijskih knjiga u trenutku kada ih Crkva uvrsti u liturgijske knjige. To je naposljetku inkulturacijski čin. Inkulturacija liturgije u Crkvi prisutna je od početaka, ali je u rimskom obredu od Tridentskoga do Drugoga vatikanskoga koncila bila vrlo restriktivna, a s Drugim vatikanskim koncilom dobila je puni zamah«, pojašnjava mr. Milovčić.

Prisutna je i praksa recitiranja

Ovisno o župi, postoji različita praksa pa se posljednice ili čitaju ili pjevaju. Tumačeći postoji li preporuka je li bolje da se u uskrsnom slavlju posljednica pjeva zborski, solistički ili da se čita, rekao je: »Posljednice su nastale iz melizama, tj. iz melodije, zato je u skladu s njihovom naravi da budu pjevane. U vrijeme nastanka pjevao ih je cijeli puk, što bi i danas bilo idealno. Današnja praksa pjevanja vrlo je raznolika. Prisutna je i praksa recitiranja. Najlošije je rješenje njihovo ispuštanje. Osim gregorijanskoga načina pjevanja posljednice se mogu pjevati i na druge melodije, pučke ili zborne, postojeće ili nove. Današnje liturgijske knjige smještaju posljednice prije poklika Aleluja, iako su izvorno bile smještene u nastavku toga poklika. Bez obzira pjeva li se posljednica prije ili poslije usklika Aleluja, te dvije forme međusobno su ovisne i najvažnije je da ne budu razdvojene«, zaključio je mr. Milovčić.

Posljednice su ušle u razne pobožnosti
Osim na Uskrs, posljednice su se još zadržale uz svetkovinu Duhova, Tijelova i Dušnoga dana, ali to je tek dio od približno pet tisuća posljednica, koliko ih se može nabrojiti u srednjovjekovnoj liturgijskoj književnosti. Na kraju srednjega vijeka u misalu ih se nalazi sto i pedeset. O tome mr. Ivan Milovčić kaže: »Postridentska liturgijska obnova zadržala je samo četiri posljednice za velike svetkovine: ‘Svetoj žrtvi uskrsnici’ (Victimae Pashali laudes) za Uskrs; ‘Dođi, Duše Presveti’ (Veni Sancte Spiritus) za Pedesetnicu ili Duhove; ‘Hvali Sion Spasitelja’ (Lauda Sion) za Tijelovo i ‘U dan onaj’ (Dies irae) za Dušni dan. Nešto kasnije u liturgiju je uvrštena i peta posljednica ‘Stala plačuć’ (Stabat Mater). Drugi vatikanski koncil u misi je zadržao četiri, a petu Dies irae kao alternativni himan uvrstio je u časoslov u zadnjem tjednu liturgijske godine. Mjesto nastanka posljednica jest liturgijsko slavlje pa možemo reći da je to njihovo prirodno mjesto. Povijesni razvoj išao je smjerom stvaranja pjesničkih i glazbenih oblika koje su zacrtale posljednice čija je važna karakteristika silabičko pjevanje, tj. na svaku notu dolazi jedan slog. Duhovne pjesme koje su nasljedovale formu posljednice ušle su u razne pobožnosti. Duhovne popijevke daljnji su korak u povijesnom razvoju koji je započeo posljednicama. Razlog njihova postojanja u liturgiji nadovezuje se na razlog njihova nastanka, a to je izričaj oduševljene radosti utemeljene na činjenici oslobođenja koje nam je Krist omogućio. Takav izljev radosti dolikuje najistaknutijim slavljima i najvećim svečanostima.«

IZVORGlas Koncila br. 16/2019.
Prethodni članakUSKRSNA BIBLIJSKA PORUKA Kršćani – svjedoci vazmenoga otajstva
Sljedeći članakPEDAGOŠKI ODMJERENO »Doista uskrsnu Gospodin…«