U organizaciji Večernjega lista, koji i time proslavlja 60. obljetnicu pokretanja, u ponedjeljak 4. ožujka u Zagrebu je održana konferencija pod naslovom »Hrvatska kakvu trebamo« na kojoj je uvodna slova održalo troje najistaknutijih aktualnih političara u zemlji te su, još jednom, kao mnogo puta do sada, samo iznijeli svoj popis dobrih želja.
Iznijeli su i nekoliko pohvala, koje bi trebale ići njima u prilog u političkom natjecanju, no kad bi se te pohvale podvrgnule samo malo oštrijoj analizi i kontekstualizirale, pokazalo bi se da zapravo nema mjesta za realno hvaljenje, osobito ako se uzmu u obzir stvarne hrvatske komparativne prednosti i stvarne potrebe normalnoga, zdravoga društva.
»Potrebno je da ovaj narod vrati vjeru u sebe i svoje mogućnosti. Problemi time ne će nestati, ali će biti lakše rješivi. A njih nije malo«, rekla je, kako je prenio portal Večernjega lista, Predsjednica Republike. Tim riječima Predsjednica je iznijela samo dio istine jer u tom govoru nije uzela u obzir činjeničnu nemogućnost da hrvatski birači, koji predstavljaju hrvatski narod, išta promijene. Naime, premda su etnički Hrvati velika većina u stanovništvu Hrvatske, oni nemaju mogućnosti iskazati svoju političku volju kao Hrvati, niti su poslije smrti prvoga hrvatskoga predsjednika ikada više u Hrvatskoj prevladali stvarni legalni i legitimni hrvatski nacionalni ciljevi i interesi.
Zašto je u Hrvatskoj tako, ne može se odgovornost pripisati ustavnopravnom poretku, jer on to niti naređuje niti priječi. Stoga je za takvo stanje sva odgovornost u prvom redu na onima koji Hrvatskoj od 2000. godine umjesto legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa nameću svoje ciljeve i svoje interese koje ne žele javno ni artikulirati.
»Trebamo Hrvatsku po mjeri ovoga naroda koji unatoč svim problemima voli svoju domovinu. Svako izigravanje narodne volje ozbiljan je politički i moralan krimen«, rekla je još Predsjednica, kako je prenio portal Večernjega lista. U hrvatskom kontekstu to su vrlo teške riječi jer, ako bi se uzele odgovorno, demaskiraju politička postupanja koja su ne samo nespojiva s narodnom voljom, nego su u izravnoj suprotnosti narodnoj volji.
Naime, u Hrvatskoj se gotovo svi ponašaju kao da je najnormalnije da se političari i političke stranke, nakon što na izborima osvoje određene mandate, ponašaju kao da politička orijentacija ili simpatija onih koji su ima dali svoj glas više ama baš ništa za njih ne znači niti ih ičim obvezuje. A riječ je o najgrubljem izigravanju političke volje i političkih simpatija kad političari pojedinci ili političke stranke ulaze u razne oblike saveza u kojima ih oni koji su im dali svoj glas nikada ne bi željeli vidjeti. Činjenica je da su to očita »izigravanja narodne volje«, tj. »politički i moralni krimeni«, a u Hrvatskoj je na tu pojavu izostala čak i ozbiljna politička i moralna kritika.
Hrvatska javnost svjedok je »izigravanja narodne volje« i u postupanju aktualnih državnih vlasti prema potpisima koje su za raspisivanje dvaju referenduma prikupile građanske inicijative »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«. Taj nasilnički politički čin, formaliziran kroz glasove zastupnika koji su se odmetnuli od svojih birača koji su ih izabrali, izravno je štetan jer onemogućuje svaki pokušaj (jer ne može se unaprijed predvidjeti ishod referenduma) hitno potrebne promjene upravljanja zemljom i neposredno priječi da »narod vrati vjeru u sebe i svoje mogućnosti«.
Svjesno manipuliranje zakonom propisanim brojem potrebnih potpisa za raspisivanje referenduma (jer vlasti namjerno ne vode točnu evidenciju o stvarnom broju građana s pravom glasa), otkriva da političke interesne skupine pokušavaju zatrti i svaku pomisao na artikuliranje stvarne »narodne volje«. Zapanjujuće je pritom da neovisne državne institucije kao što su institucija Predsjednika Republike Hrvatske ili Ustavni sud Republike Hrvatske na takvo postupanje gromoglasno šute.
Očito je da sadašnje usmjerenje Hrvatske, odnosno sadašnji oblik upravljanja zemljom, nije posljedica ni nesposobnosti ni nemogućnosti, nego uzurpacije interesnih skupina kojima je sadašnje stanje vjerojatno idealno premda se Hrvatska sve češće i sve snažnije zabija na samo dno Europske unije. Da je glavni hrvatski problem upravo upravljanje zemljom izričito je potvrdio u intervjuu Večernjemu listu od 4. ožujka Vladimir Gligorov, sin prvoga predsjednika neovisne Republike Makedonije koji od 1995. radi u Bečkom institutu za zemlje u tranziciji.
Na upit u čemu hrvatske vlasti griješe Gligorov je doslovno odgovorio: »Manje-više u svemu. Najprije su odugovlačile s ispunjenjem uvjeta za pristupanje EU, pa se Hrvatska učlanila u vrijeme krize. Izabran je razvojni put kojem je cilj bio da se gotovo isključivo zaradi na prodaji nekretnina i razvoju turizma. To je potpomognuto fiksnim tečajem, a socijalni mir se održavao relativno viskom javnom potrošnjom. Konačno, kada je nastupila kriza, teret je prebačen na zaposlene preko povećane nezaposlenosti i emigracije.« Ocjena je to nepristrana stručnjaka koju ni političari na vlasti ni u opoziciji ne žele ni komentirati, jer ih sve previše raskrinkava.
