Sedamdesetjednogodišnji Vinko Darojković, koji s obitelji živi u Brckovljanima kod Dugoga Sela, nedavno je u znak zahvale Bogu za dar života svoga unuka hodočastio Gospi Letničkoj u svoju rodnu Letincu na Kosovu. U dvadeset dana propješačio je gotovo 900 kilometara do svoje rodne Letnice. Iako su tomu velikomu pothvatu protivila cijela njegova obitelj, uvjeravali ga da učini nešto drugo u zahvalu Gospi, on je bio odlučan, jer znao je da se dani zavjet treba i izvršiti.
Iako ima sedmero djece, 26 unučadi i petero praunučadi, kada ga pitaju koliko ima potomaka, zna reći: malo. Kako mu je jedna kći imala samo dvije kćeri, a liječnici joj rekli da više ne će moći imati djece, on je silno želio da barem rodi još jednoga sina. Molio se Gospi Letničkoj na tu nakanu. Rodio se njegov željeni unuk, koji je po njoj dobio i ime – Mario.
Kada je krenuo na put, nije razmišljao što ga sve čeka, niti je od koga očekivao pomoć. Uzeo je ono najpotrebnije u ruksaku, štap i krunicu s vjerom da će njemu njegova Gospa Letnička putom pomoći. Kako je to izgledalo? Od Zagreba do Slavonskoga Broda pratila ga je automobilom njegova kći s. Ivanka koja je redovnica družbe Služavke Kristove i djeluje u zajednici u Slavonskom Brodu. Ona bi ga na kraju dana dovezla u samostan svojih sestara, gdje bi prenoćio, a potom ga ujutro vraćala na mjesto odakle ga je pokupila, i tako sve dok nije stigao do Slavonskoga Broda. Prešavši granicu u Bosni i Hercegovini, primili su ga franjevci na Plehanu, a potom je brigu za njegov put preuzeo Jure Babić, župnik u Brusnici, brinući se da ima obrok i prenoćište. Krenuo bi on svakoga jutra oko 7 sati pješačeći neprestano sve do 18 sati, prelazeći dnevno 35 do 40 kilometara. Odmarao se tek za ručak, i onda nastavljao, moleći krunicu.
Župnik Babić posvjedočio je da ga je zadivila hrabrost, upornost i potpuno predanje Gospodinu toga neumornoga hodočasnika. »Osjetio sam obvezu da se i ja malo žrtvujem, da mu barem malo pomognem, iako on to nije tražio. Osigurao sam mu prenoćište i pohod važnijim svetištima u Bosni, sv. Leopoldu u Maglaju, Gospi Olovskoj i drugima. Pobrinuo sam se za recept za njegova krvave i umorne noge, pa sam mu ih navečer mazao svinjskom mašću, što mu je puno pomoglo. Vidio sam da mu je bilo neugodno da ja svećenik mažem njemu noge. Kroz Bosnu ga je znala pratiti kiša ili snijeg, koji je znao po cijeli dan padati, no on se ni na što nije obazirao«, posvjedočio je suputnik Babić. Kormilo suputnika kroz Crnu Goru preuzela je njegova kći s. Ivanka, kojoj ni samoj nije bilo lako probijati se automobilom kroz snijeg, koji je tih dana znao padati po cijele dane. Dionicama kroz Kosovo pratio ga je njegov prijatelj Alija Tahiri. Videći upornost i hrabrost svoga prijatelja, on je također s njim hodočastio velik dio puta.
Ljubav prema hodočašću Vinko je zasigurno ponio iz svoga doma jer je još kao dijete s mamom, koja je bila jako pobožna žena, iz svoje Letnice hodočastio u Janjevo, Skoplje, Dunavce, Stuble i Binča. Hodočastilo se tada i po cijele noći, ali za djecu unatoč umoru sve je to bilo zanimljivo. Možda mu zato ni u zrelijim godinama hodočašće od dvadesetak kilometara od Brckovljana do Dugoga Sela gdje hodočasti svakoga utorak sv. Anti nije teško. Hodočastio je on i sv. Ani u Plavnice kod Bjelovara, obvezno i u Ludbreg, a jedna od većih dionica, blizu 400 kilometara, bilo je i njegovo hodočašće u Međugorje.
»Hodočastit ću dokle god sam živ i dok me noge služe. Puno je toga za što Gospodinu i dragoj Gospi trebam zahvaljivati. Iako me djeca odgovaraju, jer se boje za mene, kad nešto odlučim, ne odustajem. To što su mi noge bile krvave nije ništa u odnosu na ono što je naš Spasitelj za nas podnio«, kaže hodočasnik Darojković, koji se posebno obradovao kada su mu dok je hodao kroz Bosnu javili da mu je na putu 27. unuče.
Kada je nakon dvadeset dana pješačenja po kiši, snijegu i drugim vremenskim prilikama i neprilikama konačno uoči blagdana sv. Josipa stigao u svoju rodnu Letnicu, prvo je ušao u crkvu, kleknuo pred kip svoje Gospe Letničke i pred njom u molitvi ostao gotovo dva sata.
»Putom sam razmišljao o trenutku kako ću pred mojom nebeskom Majkom kada stignem pred njezin kip ostati na koljenima u molitvi i zahvaljivanju. To mi je davalo također snage da sve izdržim. Važno je u svakoj čovjekovoj nakani imati cilj, a onda je sve ostalo lakše«, zaključuje taj veseli hodočasnik, kojega je u Janjevu, čuvši od domaćega župnika za njegovo hodočašće, posjetio i blagoslovio skopsko-prizrenski biskup Gjergi. Iako je u mirovini, koju je zaradio radeći 33 godine fizičke poslove u Beču, već planira nova hodočašća.
