VJERSKE AKTIVNOSTI SVE DO »SLOVENSKE ŽICE« Kako se Diogen »zafrknuo« s Brdovčanima

Snimio: T. Vuković | Djeca, mladi i stari - »jedno srce i jedna duša«
Na teritoriju župe živi oko 11 500 stanovnika, od kojih je nešto više od 10 000 katoličkih vjernika u oko 2300 obitelji. Pripadaju joj, uz sjedište Brdovec, naselja Šibice, Javorje, Zdenci Brdovečki, Prudnice, Prigorje Brdovečko, Laduč, Drenje Brovečko, Ključ Brovečki, Harmica i Šenkovec.

Slagali se mnogi ili se ne slagali s različitim pogledima i zaključcima starih grčkih filozofa, mora im se svima ipak priznati barem jedno – promišljali su svijet i opipljive pojavnosti oko sebe, čak i one puno kompliciranije, često nerazumljive i apstraktne pojmove kao: bitak, počelo, supstancija, metafizika, čista zbilja i sl. od kojih čovjeka, doista, može samo zaboljeti glava. Jedan od njih je i Diogen iz Sinope, rođen oko 412. prije Krista u današnjoj Turskoj, koji je, iako nije bio uzorna života jer je, navodno, iz svoga grada morao pobjeći u Atenu zbog pomaganja otcu u kovanju lažnoga novca, ipak zauzeo primjereno mjesto u povijesti ljudske/filozofske misli. Zapamćen je, prema legendi, po tome što je živio u siromaštvu u velikoj bačvi na jednoj atenskoj ulici te po glasovitom odgovoru: »Tražim čovjeka!« na upit zašto usred bijela dana na trgu nosi upaljenu svijeću u fenjeru. Dakako, Diogen je pod »čovjekom« podrazumijevao ljudsko biće koje u sebi ima sve poželjne moralne vrline: poštenje, suosjećanje prema potrebitima, iskrenost, spremnost za pomaganje drugomu, osjećaj za pravdu i sl. No jednako mu se tako mogu uputiti i prigovori, među kojima npr. njegova izjava: »Ja sam građanin svijeta« zvuči prilično kao samohvala. Naime, da je doista bio »građanin svijeta«, otišao bi u župu sv. Vida u Brdovcu i uštedio novac za svoju svijeću jer tamo bi, zasigurno, susreo ljude po svojoj mjeri.

Pokazatelji brdovečke hiperaktivnosti

Općina Brdovec s oko 11 000 stanovnika nalazi se 30-ak kilometara zapadno od Zagreba. Prilično je lagano doći do nje jer s autoceste Zagreb – Krapina – Maribor treba sići u Zaprešić, u čijem je središtu oznaka za obližnji Brdovec. Već je na prvi pogled jasno po izgledu kuća, okućnica i obrtničkih radionica da je riječ o, pučki rečeno, prilično bogatu mjestu. U malo pomnijem obilasku mogu se zamijetiti čak tri osnovne škole u općini: »Pavao Belas« u Brdovcu te škole Ivana Perkovca u Šenkovcu i Ivane Brlić-Mažuranić u Prigorju Brdovečkom, zatim Dječji vrtić »Maslačak«, muzej, nogometne klubove, moto cross klub u Ključu Brdovečkom, vatrogasna društva i dr., a na mrežnoj općinskoj stranici niz registriranih udruga različitih profila završava kod broja 41, što znači da prevladava brdovečka hiperaktivnost.

Župa Brdovec jedna je od najstarijih župa u Zagrebačkoj nadbiskupiji utemeljena još g. 1334., a sadašnja je župna crkva sagrađena g. 1672. Prvopričesnika je prošle godine bilo 88, no demografska slika, iako još nije katastrofalna, svake godine pokazuje blagi pad. Krizmanika je bilo 87, sprovoda 108, a vjenčanja 34.

Prema poznatim povijesnim podatcima župa Brdovec jedna je od najstarijih župa u Zagrebačkoj nadbiskupiji utemeljena još g. 1334. Sjedište joj se u prošlosti nalazilo na brježuljku, po kojem je i dobila ima Brdovec, gdje o tome još i danas svjedoči kapela sv. Križa, koja sada pripada župi Marija Gorica. Župno se sjedište g. 1672. seli u nizinu kada je izgrađena i sadašnja župna crkva posvećena sedam godina kasnije – 1679. Župa je bila prilično prostrana te je obuhvaćala cijelu današnju župu Marija Gorica, kao i dijelove župa Rozga i Pušća, a i danas se proteže dolinom rijeke Save od Zaprešića do rijeke Sutle sve do granice sa Slovenijom. Pokraj župne je crkve obnovljeno zdanje, nekadašnja kuća za zvonare, u kojoj velika dvorana služi za probe zborova te različita druženja i susrete.

Župni je dvor na desnoj strani glavne ceste i nije, što je uobičajeno, u blizini crkve, koja je na suprotnoj strani preko željezničke pruge. Kod ulaza u župno dvorište cijeli prostor resi novoobnovljena kapelica Presvetoga Trojstva ispred koje je spomenploča podignuta u čast i zahvalu dugogodišnjemu brdovečkomu župniku Mirku Cigrovskomu, koji je tamo proveo cijeli svoj svećenički vijek, tj. gotovo pola stoljeća, od 1946. do 1994.

»Superžupnik« među 10 000 vjernika

Sadašnji je stalni stanovnik župnoga dvora zbog silnih aktivnosti i inicijativa »superžupnik« Ivan Gretić. Rođen je 1973. u župi Pregrada u Hrvatskom zagorju od roditelja Mirka i Josipe, s još dva brata i jednom sestrom. Nakon sjemenišne gimnazije na Šalati g. 1992. upisuje bogoslovni fakultet i potom je g. 1998. zaređen za svećenika. Tri je godina bio kapelan u zagrebačkoj župi sv. Blaža, nakon čega ga nadbiskup kardinal Josip Bozanić šalje u Rim na studij pedagodije za formaciju duhovnih zvanja na Papinsko salezijansko sveučilište. Nakon što je magistrirao g. 2005. vraća se u Hrvatsku i obavlja dužnost najprije vicerektora na Mađubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati, a kasnije i rektora sve do g. 2011. U međuvremenu je od 2006. do 2007. bio i ravnatelj Nadbiskupske klasične gimnazije. Brdovečku je župu preuzeo, eto, prije sedam godina, naslijedivši župnika Vladimira Trkmića. Župu poznaje, razumije se, »u dušu« te o njoj iznosi podatke: »Župa ima oko 11 500 stanovnika, od kojih je nešto više od 10 000 katoličkih vjernika u oko 2300 obitelji. Pripadaju joj, uz sjedište Brdovec, naselja Šibice, Javorje, Zdenci Brdovečki, Prudnice, Prigorje Brdovečko, Laduč, Drenje Brovečko, Ključ Brovečki, Harmica i Šenkovec. Prostire se do slovenske granice pa se volim našaliti kako mi čuvamo ne tako davno podignutu slovensku žicu. Uvjetno rečeno, tri su profila župljana, jedni su domorodci, tj. autohtoni, drugi su se doselili 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća velikim dijelom iz BiH, a treći su se doselili u vrijeme Domovinskoga rata, također iz BiH. No svi su se lijepo uklopili tako da su svi, kao što se kaže, ‘svoji na svom’ i žive skladno i plodonosno zajedništvo. Prvopričesnika je prošle godine bilo 88, a ove godine bit će ih 108, no, svejedno, demografska slika, iako još nije katastrofalna, svake godine pokazuje blagi pad. Krizmanika je prošle godine bilo 87, a ove ih je godine 107, sprovoda je bilo 108, a vjenčanja 34. I našu župu nije zaobišao odlazak mladih obitelji, premda se ne može govoriti o nekakvoj masovnosti.

Osim u župnoj crkvi, u kojoj se nedjeljom i blagdanima slave tri mise u 8, 11 i 18 sati, mise se redovito slave i u četiri filijalne crkvice: sv. Leonarda u Laduču u 9.30, sv. Josipa u Prigorju Brdovečkom svakoga utorka, Srca Isusova u Ključu Brdovečkom svake srijede i Kraljice mira u Drenju Brdovečkom petkom. Sva ostala sela imaju nekakvo manje vjersko zdanje poput križa ili kapelice.

Iz župe imamo bogoslova na drugoj godini KBF-a, djevojku koja je otišla sestrama Majke Terezije i trenutačno je u Poljskoj te još jednu koja je u novoosnovanoj redovničkoj zajednici. Kada već govorimo o duhovnim zvanjima, svakako treba spomenuti i Anđelka Horvatića, župnika u Petrovskom, koji je rodom iz naše župe. Na kraju spomenuo bih da na području naše župe ima, nažalost, čak osam masovnih grobnica vojnika i civila pobijenih nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, što je zapisano u župnoj spomenici.«

Kajkavska ikavica nadomak Zagreba!
»Lipo, misec, seno, cista,
to je moja ikavica.
Te riči pri nami sako dite zna
či se muti pri Suklici
il’ na vrhu zelenoga briga.
I dol i gor zvoni zvoniju
i z jimi naše riči letiju!
Či se doda i naš KAJ,
to nam je unda kak
h didinoj voži črleni dilanac:
kaj lipo nori, kaj misec sviti,
kaj seno diši, kaj cista beži!«
Pjesma je to Jasne Horvat, za širu hrvatsku javnost, vjerojatno, pomalo čudnovatoga naslova za govor nadomak Zagreba u pogra­ničnom području prema Sloveniji – »Ikavica«. No jezikoslovci dobro znaju da hrvatskom jezičnom bogatstvu uvelike pridonosi i kajkavska ikavica, koja se danas govori u predjelu Save i Sutle uz slovensku granicu (otuda i naziv donjosutlanski govor) u općinama Brdovec, Marija Gorica, Pušća i u južnom dijelu općine Dubravica, točnije u dvadeset i šest sela. Znanstvenici se uglavnom slažu da je kajkavski ikavski nastao spajanjem govora starosjedilaca – kajkavskoga i doseljenika u prvoj polovici 16. stoljeća u današnju okolicu Zaprešića iz područja Pounja – čakavske ikavice. Plodovi brojnih znanstvenika, zaljubljenika i promicatelja vlastitoga govora uz ostalo su izborna nastava kajkavske ikavice u Osnovnoj školi »Ivan Perkovac« u Šenkovcu, zbornik radova »Donjosutlanski kajkavski ikavci«, rješenje Ministarstva kulture o zaštiti kajkavskoga donjosutlanskoga ikavskoga dijalekta kao nematerijalnoga kulturnoga dobra Republike Hrvatske i »Rječnik kajkavske donjosutlanske ikavice«.
Kapelan, orguljašica, domaćica, trajni đakon

Svakoj je župi blagodat imati i »superkapelana« kao što je to slučaj u Brdovcu. Marko Baršić zagrebačko je dijete iz Travnoga. Nakon završene sjemenišne gimnazije na Šalati upisao je i diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te je 2013. zaređen za svećenika Zagrebačke nadbiskupije. Prva mu je kapelanska dužnost bila u župi Svih svetih u zagrebačkim Sesvetama, gdje je bio tri godine, nakon čega dolazi u Brdovec. Pun elana i planova, zrači optimizmom, komunikacija s ljudima mu je na zavidnoj razini, te je, očito, pravi čovjek na pravom mjestu.

Jasno je da nikakvi »supermeni« ne mogu uspješno funkcionirati bez vrijednih, samoprijegornih i odanih suradnika, a takvih je, hvala Bogu, u brdovečkoj župi napretek. Jedna je od njih S. Marija Antonija Krijan, milosrdnica, iz župe Koraće u Bosanskoj Posavini, koja pripada samostanskoj zajednici u Lužnici, a pomaže u župi, posebice u glazbenom odgoju podučavajući nekolicinu pučkoškolaca u sviranju orgulja i vodeći župni dječji zbor. Pomagala je pune 33 godine u Americi u nekoliko redovničkih zajednica, a vratila se u Hrvatsku g. 1998. Redovnica je već 53 godine, no djeluje lepršavo i mladenački, sa stalnim osmijehom na licu, što je nekako i logična posljedica njezina stalnoga okuženja – raspjevane i, očekivano, pomalo, u pozitivnom smislu, »otkačene« djece, koja su joj iznimno privržena. »Pedesetak članova našega zbora dolazi iz sve tri škole na području župe, najviše je curica, ali ima i nešto dečki, probe su redovite svake subote u 10 sati. Nedjeljom i blagdanima pjevanjem sudjelujemo u liturgijskim slavljima, a nastupamo i na tradicionalnom godišnjem koncertu u župnoj crkvi na blagdan Bezgrješnoga Srca Marijina.« Nije zgorega spomenuti da se za orguljama izmjenjuju učenice iz »glazbene škole s. Antonije«: srednjoškolke Tomislava Špoljar i Marija Barbarić te Paula Anušić, učenica 8. razreda. »Kada je riječ o glazbenom životu u župi – dodaje s. Antonija – treba spomenuti Mješoviti župni zbor i Župni zbor sv. Barbare, a nadaleko je poznat i ‘svjetovni’ ženski zbor ‘Ladučanke’ iz Laduča.«

Snježana Spehnjak (55 g.), po zanimanju ekonomistica, radila je 17 godina u banci, ali kada je dobila četvrtu kćer Mariju, prije koje su rođene Lea, Anja i Lucija, napušta stalni radni odnos i posvećuje se obitelji. Danas je sretna baka dvaju unuka i dviju unučica, i domaćica u župnom dvoru. Osim toga, sa suprugom Marijanom vodi župnu obiteljsku zajednicu. »Dolazili smo redovito na misu i vidjeli također druge obitelji koje nismo poznavali, te se prije tri godine rodila ideja kako bi bilo potrebno međusobno upoznavanje i zbližavanje. Na početku nas je bilo četiri/pet bračnih parova, a danas ih je već više od trideset aktivno uključeno u našu zajednicu. Osim toga, možemo se pohvaliti da stalno dolaze i novi. Sastajemo se redovito zadnjega utorka u mjesecu u župnom dvoru, počinjemo i završavamo s molitvom, često promišljamo neke vjerske, ali i aktualne društvene teme zajedno sa župnikom, ali i gostima predavačima. Treba svakako istaknuti da na Valentinovo svake godine imamo i obnovu bračnih obećanja.«

Njezin spomenuti suprug Marijan Spehnjak trajni je đakon u župi. O svom pozivu rado govori: »Bio sam profesionalni nogometaš, igrao sam u Hrvatskoj, pa u austrijskom Klagenfurtu i Villachu, a teologiju na KBF-u počeo sam studirati nakon prestanka športske karijere. Završio sam i studij menadžmenta – komunikacije, a trenutačno sam na doktoratu iz medijske komunikacije u Mariboru. Zaređen sam u prvom naraštaju stalnih đakona g. 2008., a već sljedeće godine zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić dao mi je dekret po kojemu sam postao povjerenik za pastoral športaša Zagrebačke nadbiskupije.«

Marijina lagija, »Iskre« i mali misionari

Kao i svaka druga uređena župa, i brdovečka ima sve potrebne strukture, o čemu govori Ivan Meštrović, 67-godišnji umirovljenik, koji sa suprugom Anom iz Podlapače ima dvoje djece, sina i kćer, te četvero unučadi. Predsjednik je Mješovitoga župnoga zbora sv. Vida, koji okuplja 30-ak članova. »Probe imamo redovito svakoga četvrtka, a nastupamo, razumije se, na nedjeljnim i blagdanskim misama, ali i diljem domovine.«

Mato Dukić, 74-godišnjak, rođen u župi Bučje u Požeškoj kotlini, u župi je svojevrsna glazbena ikona jer je kao član nadaleko poznatoga glazbenoga bogoslovnoga sastava »Žeteoci« postavio temelje duhovne glazbe prije 50-ak godina i proslavio diljem svijeta Katoličku Crkvu u Hrvata. Danas je umirovljenik te već punih 26 godina dirigent i glazbeni voditelj župnoga zbora sv. Vida. »Moram pohvaliti članove zbora jer izvodimo prilično zahtjevne četveroglasne skladbe. Zahvalan sam Gospodinu na svim darovima i blagoslovima, posebice što sa suprugom Marijom imam troje djece, od kojih je najstariji sin Danijel svećenik, trenutačno župnik u zagrebačkim Vrbanima. Spomenuo bih da smo objavili 2005. i CD ‘Vjerujem u Tebe’.«

Glazbenomu obogaćenju pridonosi i vrlo aktivni Mladen Kuhar, orguljaš u Laduču.

Stipe Gelo rođen je u župi Ljubunčić kod Livna, oženjen je, ima petero djece, dopredsjednik je brdovečkoga ogranka Marijine legije, osnovane 1921. u irskom Dublinu, koja se proširila te danas djeluje u 170-ak zemalja u svijetu s oko četiri milijuna članova. U Hrvatsku ju je »presadio« g. 1965. kardinal Franjo Šeper i danas djeluje u gotovo svim (nad)biskupijama u Hrvatskoj. U Brdovcu je osnovana 2004. i njezini se članovi sastaju svakoga četvrtka na molitveno zborovanje.

Marijana Ivanjek Škrbec, 27-godišnjakinja, diplomirala je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu religioznu pedagogiju i katehetiku, udana je i sa suprugom Matijom ima dvoje djece. Radi kao vjeroučiteljica u osnovnoj školi u Šenkovcu. »Na vjeronauk dolazi do 90 posto učenika, što me ispunja radošću, jednako kao i suradnja s kolegama nastavnicima, koji su pretežito praktični vjernici. Tri osnovne škole na području župe ‘pokriva’ sedam vjeroučiteljica. Osim toga, vodim u školi, kao izvanškolsku aktivnost, crkveni zbor u kojem su ne samo naši učenici, nego i pitomci Doma za nezbrinutu djecu u Laduču, tako da tijekom tih druženja nastojimo potpuno integrirati i tu djecu, kako bi se osjetila prihvaćenima, ravnopravnima i jednako vrijednima sa svim drugima. Vodim također i župni zbor mladih ‘Iskre’, koji je osnovan 1994. Probe su nam redovito svakoga tjedna, a nastupamo na nedjeljnim večernjim misama, no po potrebi na proslavama, vjenčanjima i veselicama.«

Nera Spehnjak, 51-godišnjakinja, također je vjeroučiteljica već punih 18 godina, nakon što je završila Katehetski institut u Zagrebu. »Uz uobičajenu predavačku djelatnost uspjela sam u suradnji sa župnom zajednicom zainteresirati priličan broj učenika za rad naših misionara, što znači da na različite načine i akcije prikupljamo novac za njih. Dopisujemo se s misionarima, molimo se za njih, organiziramo susrete s njima kada dođu u Hrvatsku, čak smo napravili i filmski uradak ‘Mali misionari za Kongo’, propagirali smo tzv. misijska kumstva itd.«

Ne smije se zaboraviti ni župni vjeronauk koji za prvopričesnike vodi vjeroučiteljica Ana Marija Regvart, a za krizmanike kapelan.

Brdovečki biser – dvorac Januševec
Povjesničari umjetnosti slažu se da je danas jedan od najljepših klasicističkih dvoraca u Hrvats­koj u Prigorju Brdovečkom, koji je dao podignuti barun, umirovljeni general, Josip Vrkljan, 1828. g., svojedobno ministar fi­nancija druge Napoleonove žene Marije Lujze. Gradnju dvorca po uzoru na slična zdanja u sjevernoj Italiji povjerio je arhitektu Bartolu Felbingeru. Zbog financijskih poteškoća prodao ga je g. 1845. francuskomu grofu Edgaru de Corberonu, nakon čega je dvorac često mijenjao vlasnike. U ratnom vihoru oštećen je u svibnju 1945., a nakon toga je obnavljan s prekidima gotovo 40 godina. Od g. 1998. u njega je smješten dio Državnoga arhiva Hrvatske.
Župna vijeća i Caritas

Martina Fitz, 40-godišnja vjeroučiteljica u brdovečkoj OŠ »Pavao Belas«, sa suprugom Josipom ima troje djece, od kojih je David učenik 3. razreda ministrant od svoje treće godine! »Zaposlena sam u punom radnom vremenu i moram istaknuti izvanredno dobar odnos i suradnju ostalih kolega učitelja na čelu s ravnateljem Andrejem Peklićem. Sa suprugom sam uključena u obiteljsku župnu zajednicu i na misama rado čitam misna čitanja.«

Vitomir Pavić, diplomirani inž. strojarstva, podrijetlom s Kupresa, radi kao privatni gospodarstvenik, član je župnoga ekonomskoga vijeća. Sa suprugom Ljiljanom ima troje djece. »Naše vijeće ima pet članova i u suradnji sa župnikom planiramo i financijski vodimo aktivnosti u župi povezane s materijalnim izdatcima kao npr. nedavnu obnovu krova na župnoj crkvi. Sastajemo se po potrebi, sve mora biti transparentno, o svim se izdatcima načine zapisnici, a godišnja se izvješća šalju u nadbiskupiju.«

Mladen Novak također je član župnoga ekonomskoga i pastoralnoga vijeća. Sa suprugom Božicom ima dva sina i troje unučadi. Za njega se u šali može reći da drži ključeve Ključa jer se skrbi za tamošnju kapelicu. »Zahvaljujući župnicima, posebice sadašnjemu, sva su sela povezana u župnu zajednicu i svako ima svoga predstavnika, tako da se, doista, osjećamo, kako se to biblijski kaže, kao ‘jedno srce i jedna duša’. Lijepo je kada se svi nađemo zajedno kod župnika, koji nam je skupa s kapelanom otvorio ne samo župni dvor, nego i svoje srce.«

Krešimir Tuđina (38 god.), komercijalist, radi kao privatni obrtnik, oženjen je suprugom Ksenijom, ravnatelj je župnoga Caritasa. »Ima nas točno sedamnaest članova i dvanaest stalno podupirućih, skrbimo se redovito za stare, nemoćne i osamljene u župi, obitelji s brojnom djecom, nezaposlene i one koji su doista potrebiti zbog različitih objektivnih razloga. Koliko god se naš kraj čini materijalno dobrostojećim, što je istina, svejedno prema sadašnjem popisu župni se Caritas skrbi npr. za 60-ak obitelji. Popis se svake godine mijenja, neki se dodaju, a neki se, hvala Bogu, brišu s popisa potrebitih. Riječ je o pomoći u namirnicama, ogrjevu, plaćanju računa, nabavi nužnih pomagala i dr. Osim toga, svake godine pomažemo i kninskomu Caritasu. Prihodi su nam uglavnom od domaćih župljana, a dio nam dostavlja i Caritas Zagrebačke nadbiskupije.«

Još bi se mnogo toga moglo pisati o brdovečkoj župi, no možda je dovoljno tek poručiti starogrčkomu filozofu u bačvi: »E, moj Diogene, tko ti je kriv što nisi bio u Brdovcu!«