Benediktinac Anselm Grün pokušava definirati pojam domovine kao mjesto na kojem smo rođeni i odrasli te prema kojemu imamo poseban odnos. Domovina daruje pojedincu ukorijenjenost i snagu.
Švicarski povjesničar Carl Jakob Burckhardt shvaća domovinu kao mjesto najdubljega povjerenja i mira. Domovina se ne doživljava samo kao čuvanje starih tradicija i običaja nego i kao zajedništvo koje nosi pojedinca.
Svaki čovjek u sebi nosi »metafizičku potrebu« za domovinom. Pojedinac postaje svjestan domovine tek kad ju izgubi: »U zavičajnim dolinama i šumama čovjek osjeća radost, bol i tugu. Sve ono što pokreće naše srce, kao ljubav, radost, patnja, napuštenost, čežnja za novom ljubavi, povezujemo sa slikom domovine. Domovina je ondje gdje smo intenzivno živjeli i susreli se s našim srcem.« Općenito uzevši, kod svih koji su napustili svoj zavičaj javlja se prije ili poslije pitanje za »unutarnjom domovinom«. Čovjek je po svojem bitku upućen na domovinu, ali je u isto vrijeme i lutalica. U Bibliji je to potkrijepljeno slikom o raju. Čovjek priča o svojoj domovini kao o raju. Ondje je živio savršeno i svijet je bio u redu, ali, kao što stoji u Bibliji, on biva protjeran iz raja jer se nije pridržavao pravila. Stoga mu je sve postalo strano, a zemlja više nije bila njegova domovina.
Pisac Jean Améry u svojem eseju »Koliko domovine treba čovjek« piše: »Domovina je dječja i mladenačka zemlja. Onaj tko je nju izgubio, ostaje zauvijek izgubljen. Na kraju krajeva, mi smo svi izgubili jedan dio naše domovine. Svi smo morali izići iz domovine koja se zvala djetinjstvo.«
Grün govori o svojim susretima s ljudima koji nisu imali lijepo djetinjstvo i koji ne osjećaju nikakvu zahvalnost prema svojoj domovini. Drugi su pak doživjeli domovinu kao djeca, a onda su bili iz nje istrgnuti. Sada imaju dojam da nemaju korijena i da su izgubljeni. Ne znaju gdje i komu pripadaju i gdje mogu tražiti svoj dom: »Čovjek treba za domovinu komad zemlje. On se mora na nekom mjestu osjećati kao kod kuće. Neki ne osjećaju da su ‘doma’ ondje gdje stanuju.«
Riječi kojima se odrasli u najranijoj fazi obraćaju djeci imaju itekakvu važnost. O materinskom jeziku može se samo onda govoriti ako on sadrži podršku, jasnoću, potporu, nježnost i ljubav. Zanimljivo je da uloga dijalekta dobiva danas sve veću ulogu, jer on u sebi sadržava čežnju za jezikom koji bi trebao biti domovina: »Onaj komu je vlastiti duhovni život važan i koji je pomiren sa sobom, govorit će riječi koje ljude pozivaju i diraju. Njegove će riječi graditi kuću u kojoj će se ljudi osjećati ‘doma’ te će biti prihvaćeni i voljeni i smjet će biti ono što žele.« Za filozofa Ernsta Blocha glazba je u traženju domovine jako važna. To ne vrijedi samo za domovinske pjesme koje nas na nešto podsjećaju i koje u sebi povezuju čežnju za ljubavlju s nečim tajanstvenim, nego se odnosi na svaku vrstu glazbe. Ona ukazuje i na vječnu domovinu kod Boga. »Glazba je zvuk koji nam je darovao Bog i koji u nama pobuđuje čežnju za vječnom domovinom. Ona uklanja granice zemaljskoga i upućuje nas na pravu domovinu. Glazba pomaže da se uslijed ove otuđenosti osjećamo kao kod kuće.«
Prije se domovinu povezivalo s mjestom gdje se odraslo, bilo da se radi o kući, dvorištu, selu ili gradu. Povezivalo ju se s mirisima koje se udisalo, atmosferom krajolika i dijalektom. Danas ljudi sve češće mijenjaju mjesto boravka pa je teško reći gdje vide svoju domovinu. Pojam domovine sve se više definira kao osjećaj pripadnosti nekoj grupi: »Često povezujemo domovinu s ljudima koje smo našli na jednom mjestu i s kojima nas povezuje prijateljstvo i kad se promijeni mjesto stanovanja. Domovina je dakle više određena socijalna skupina nego mjesto. Ona se nalazi ondje gdje se biva shvaćen i gdje se smije biti ono što se želi.« Domovina je ondje gdje se voli i biva voljen, ali samo mjesto nije dovoljno, nego uz to moraju ići obitelj i prijatelji.
Temeljna želja mladoga čovjeka danas jest da želi nekamo pripadati, inače ima osjećaj manje vrijednosti. Pripadnost daje osjećaj sigurnosti. Budući da ni obitelji više nisu sigurne i mnoge se raspadaju, mladi si stvaraju grupe koje su zamjena za obitelj: »Osim virtualne mreže pripadnost određenoj grupi jako je važna. Mladi čeznu da budu saslušani, da smiju govoriti što misle i da ih se shvaća ozbiljno. Oni često imaju osjećaj da ih njihovi roditelji ne slušaju.« Opasnost koja prijeti kroz osjećaj pripadnosti grupi jest to da se svoj identitet pronalazi samo u toj grupi, a vlastiti izgubi jer se pod svaku cijenu želi prilagoditi zajednici budući da se samo u njoj osjeća prihvaćen. Takvu situaciju posebno iskorištavaju sekte.
Stari zavjet često govori o izlasku iz domovine, životu u tuđini i o čežnji povratka u vlastitu domovinu. Povijest spasenja počinje tako da Bog zahtijeva od Abrahama da napusti svoju domovinu, a poslije od Mojsija traži da vodi Izraelce u Obećanu zemlju. Izabrani narod u nekim povijesnim trenutcima nije imao svoju domovinu, pa ga upravo to iskustvo potiče da bude duboko zahvalan za svoju zemlju. Zato je u Izraelu gostoprimstvo i lijepo ophođenje prema strancima i ljudima bez domovine uvijek bilo jako važno. U Psalmu 84, 2 stoji da se pobožni Židovi u hramu Gospodnjem osjećaju »kod kuće«. U Bibliji se javlja riječ »patria«, koju isto prevodimo s riječju domovina, iako se ovdje više radi o otčevoj kući, odnosno želi se reći da je domovina ondje gdje se može pripadati otcu. U Novom zavjetu Isus pak govori o proroku koji je nepoželjan u svom zavičaju. Domovina, odnosno zavičaj ovdje se shvaća kao uzak prostor iz kojega se mora izići ako se želi slijediti Isusov poziv. Zanimljiv citat nalazi se kod Lk 9, 58: »Lisice imaju svoje jazbine, a ptice svoja gnijezda, a Sin čovječji nema mjesto gdje bi naslonio svoju glavu.« Time se želi reći da je čovjek, iako živi u ovom svijetu, u njemu ipak stranac, on mu potpuno ne pripada. Samo ako je »udomljen u Bogu« može izdržati ovozemaljsko lutanje. Iv 14, 2 govori o mnogim stanovima u kući Otčevoj. Apostol Pavao dragovoljno postaje lutalica da bi mogao naviještati Božju riječ. U Pismu Hebrejima kršćanska se zajednica opisuje kao Božji narod koji ide prema nebeskomu Jeruzalemu kao prema vječnoj domovini. Za primjer se uzimaju patrijarsi koji su na zemlji živjeli kao gosti i stranci.
Mnogi ljudi imaju osjećaj da su u svojoj obitelji pronašli domovinu. Ali kad se obitelj raspala, izgubili su možda svoje radno mjesto i na taj način svoju »domovinu«. Osjećaju se otuđeno i »sasječeno«. Benediktinac Grün naglašava da se prava domovina ne treba tražiti na određenim mjestima, nego u vlastitom srcu. Čovjek treba doći u doticaj sam sa sobom i s onim što duši daje osjećaj života i ljubavi. Problem je što se mnogi ljudi u sebi ne osjećaju »kod kuće«, te bježe od sebe samih.
Mnogi ljudi traže u Crkvi svoju domovinu, iako danas mnogo manje nego prije. Važna zadaća Crkve jest odgovoriti na ljudsku čežnju traženja duhovne domovine. Crkva bi trebala u sve mobilnijem i anonimnijem svijetu čovjeku ponuditi mjesto gdje se može iskusiti zajedništvo i domovinu. Kršćani znaju da je istinska domovina u Bogu. Ona na zemlji je vremenski ograničena. »Mi možemo biti protjerani iz domovine. Domovina se može tako promijeniti da se odjednom u njoj više ne osjećamo kod kuće. Ono što je prava domovina, može se jedino pronaći u Bogu.« Ali to opet ne znači da kršćani trebaju izbjegavati ovaj svijet i njegove probleme, kao što im se zna predbacivati. Nebo nije samo ono što se nalazi poslije smrti, nebo je prema Angelusu Silesiusu i ono što se na ovom svijetu nalazi u kršćanima: »Ne smijemo Boga tražiti vani. On je u nama. Ondje gdje Bog u nama stanuje jest nebo. Ako u sebi nosimo nebo koje je prava domovina, onda smo svuda kod kuće.« Čovjek ima domovinu, ali je u isto vrijeme lutalica. Augustin kaže: »Otuđenost i bijeg od svijeta pripada ljudskomu bitku. Ali to je samo jedna strana, po drugoj strani čovjek se nalazi na ovom svijetu i ima zadaću ovaj svijet oblikovati u svoju domovinu u kojoj rado živi i u kojoj će njegovi potomci isto htjeti živjeti.«
Biologija uči da korijenje daje biljci stabilnost, ali isto tako da izvlači iz zemlje za biljku potrebne tvari. Preko svojih korijena biljke ostavljaju određene tvari u tlu, što mu itekako koristi. Ali korijenje je isto tako izloženo opasnosti zbog raznih nametnika. Ta spoznanja rabi Grün kao sliku za ljude i ljudski život. Ljudsko životno drvo ima korijene koji ga hrane, ali su u isto vrijeme ti korijeni suočeni s brojnim opasnostima. Mnogi sumnjaju u svoje vlastite korijene koje su dobili od svojih predaka i Boga. Stoga njihovo životno drvo ne može donijeti dobar plod. Ljudi znaju da trebaju korijene da bi njihovo životno drvo moglo cvasti, ali u isto su vrijeme svjesni da su njihovi korijeni ugroženi iznutra, ako npr. kruže oko svojih vlastitih problema, ili izvana npr. zbog raznih povrjeda koje ljudi jedni drugima nanose. Mobilnost, stalna promjena mjesta stanovanja i osjećaj da se nema prave domovine isto šteti korijenima. Depresija kao bolest današnjice ima svoj uzrok u neukorijenjenosti.
SVRŠETAK U SLJEDEĆEM BROJU
