50. OBLJETNICA DEKLARACIJE O HRVATSKOM KNJIŽEVNOM JEZIKU Kako hrvatski političari mogu ispraviti svoj veliki propust?

Među vrjednotama koje tvore nacionalni kulturni identitet u mnogom narodima istaknuto mjesto pripada standardnomu i književnomu jeziku. Štoviše, u povijesti vlastiti književni jezik kod mnogih je naroda (o)čuvao nacionalni identitet, a brojni narodi iskusili su da je osporavajući upravo vlastiti jezik, standardni i književni, hegemonistička politika provodila asimilaciju naroda, zatirala nacionalni kulturni identitet. Hrvatski je narod iskusio i jedno i drugo: hrvatski književni jezik čuvao je hrvatski kulturni identitet, npr. Bašćanska ploča iz 1100. godine čuva zapisano svjedočanstvo: »Zvonimir, kralj hrvatski«; u Dobrinjskoj listini 1. siječnja 1230. glagoljskim je pismom zabilježeno: »Ja Petar Petriš prekopijah z latinskoga na hrvatski jezik«; u Istarskom razvodu iz 1275. navodi se: »pisaše listi jezikom latinskim i hrvackim«… Ali za života hrvatskoga naroda u višenacionalnim državnim tvorevinama hrvatski je narod iskusio i potiskivanje i marginaliziranje hrvatskoga jezika, kao i vrlo opasno instrumentaliziranje hrvatskoga jezika za odnarođivanje Hrvata odnosno za razaranje hrvatskoga kulturnoga identiteta. Stoga je 50. obljetnica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika (objavljene u tjedniku Matice hrvatske »Telegram«, br. 359, od 17. ožujka 1967. godine), tako važan događaj u (o)čuvanju hrvatskoga nacionalnoga kulturnoga identiteta da se tim povodom trebala javno očitovati ne samo jezična struka, nego i sva relevantna hrvatska kultura, ali i državna i stranačka politika.

Stvaranje jedinstvenoga »državnoga jezika«
Propust praktičnoga ignoriranja iznimno važne obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika aktualni hrvatski političari mogu ispraviti puno angažiranijim zauzimanjem za hrvatski kulturni identitet i za očuvanje hrvatskoga književnoga i standardnoga jezika, u štokavskoj, čakavskoj i kajkavskoj varijanti.

Hrvatski jezik na osobitoj je kušnji bio u obje Jugoslavije. U prvoj Jugoslaviji, u kojoj je srbijanska politika bila nositelj svih državnih prerogativa, jezik je bio najprije definiran kao srpskohrvatskoslovenski, a kasnije samo – srpskohrvatski. Slovence je od odnarođivanja u toj tvorevini štitio upravo slovenski jezik, a Hrvati su bili snažno izloženi politici asimilacije pa im je bio otet i naziv njihova jezika. U komunističkoj Jugoslaviji, premda je na II. zasjedanju AVNOJ-a izričito određeno da se sve njegove odluke, naredbe i proglasi moraju objavljivati »na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku« jer su »svi ovi jezici ravnopravni na cijeloj teritoriji Jugoslavije«, Novosadski dogovor to je zapravo poništio. Naime Novosadski dogovor, sklopljen 10. prosinca 1954. između uglavnom hrvatskih i srpskih te dijelom bosanskohercegovačkih i crnogorskih jezikoslovaca, potaknuo je stvaranje jedinstvenoga »državnoga jezika«, pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskomu književnomu jeziku, koji je bio forsiran preko sredstava javnoga priopćivanja, jezičnom praksom u JNA, saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama. (Čak je Radio Zagreb jedne od glavnih vijesti dana prenosio iz redakcije Radija Beograd na čistom srpskom jeziku, a godinama se u emisijama Radija Zagreb svojim političkim komentarom javljao beogradski komentator na čistom srpskom jeziku.)

Okolnost da je 1967. bila najavljena promjena ustava i da je bila u tom smislu otvorena javna rasprava dobro je došla kao povod za objavljivanje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika koju je potpisalo 18 hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova, među kojima je bilo i ondašnje Društvo književnika Hrvatske s Miroslavom Krležom. Sažeto bitna poruka Deklaracije bila je da stajalište da načelo nacionalnoga suvereniteta i potpune ravnopravnosti jugoslavenskih naroda obuhvaća i pravo svakoga od tih naroda da čuva sve atribute nacionalnoga postojanja i da razvija ne samo privrednu, nego i kulturnu djelatnost, pa i pravo na nacionalno ime jezika. Koliko je takvo stajalište izneseno u Deklaraciji bilo pravi pogodak pokazalo se ubrzo po iznimno žestokoj reakciji Komunističke partije, pod čijim se okriljem provodio unitarizam, i po progonu svih aktera, ali i po plodu što je Ustav SFRJ iz 1974. godine propisao suverenitet republika do prava na odcjepljenje. Mnogi analitičari smatraju da su Deklaracija, hrvatsko proljeće te proslava jubileja Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata bitno pridonijeli svijesti kojom se 93,24 posto od 83,56 posto izišlih hrvatskih građana na referendumu 19. svibnja 1991. izjasnilo za samostalnu i suverenu Hrvatsku.

Jedan od ključnih trenutaka u borbi za samobitnost
Za života hrvatskoga naroda u višenacionalnim državnim tvorevinama hrvatski je narod iskusio i potiskivanje i marginaliziranje hrvatskoga jezika.

S pravom je predsjednik HAZU-a Zvonko Kusić u izjavi prigodom obljetnice Deklaracije istaknuo: »Donošenje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika bio je jedan od ključnih trenutaka u borbi hrvatskoga naroda za svoju samobitnost i vlastiti identitet koji je ujedno označio i početak kraja tragičnih hrvatskih iluzija o Jugoslaviji i jugoslavenstvu.« Očito je da je Deklaracija iznimno važan događaj u novijoj povijesti hrvatskoga naroda pa tim više čudi što su ga se spomenuli tek ljudi jezikoslovne struke, školske ustanove, među kojima su bile i katoličke, organizacije Matice hrvatske na svim razinama, a nisu se oglasili ni nositelji vodećih političkih vlasti ni političke stranke. Ipak u povodu obljetnice Deklaracije čuo se u Hrvatskom saboru dobar prijedlog zastupnika HDZ-a koji je iznio ono što su jezikoslovci već ranije zatražili, tj. da se ponovno uspostavi Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, koje je bez ikakva obrazloženja ukinuto 2012. za vrijeme vladavine Kukuriku koalicije. Brojni jezični stručnjaci predlažu i donošenje zakona o hrvatskom jeziku, jer takav zakon ima više država, jer je hrvatski jezik danas izložen svojevrsnomu nasilju anglikanizacije. Propust glede obljetnice Deklaracije hrvatski političari mogu ispraviti puno angažiranijim zauzimanjem za hrvatski kulturni identitet i za očuvanje hrvatskoga književnoga jezika, u štokavskoj, čakavskoj i kajkavskoj varijanti.

IZVORGlas Koncila br. 12/2017.
Prethodni članakNOVA KNJIGA GLASA KONCILA »ZA NOVI ŽIVOT U KRISTU« Milost sakramenata u svakodnevici
Sljedeći članakNADBISKUP STEPINAC PISAO BAKARIĆU U zatvorima i logorima tri katolička biskupa i više od 200 svećenika