U »Siru i crvima«, najčitanijem djelu tzv. mikropovijesti, Carlo Ginzburg opisao je slučaj heretika Menocchija koji je – među ostalim – vjerovao da su anđeli zapravo crvi povrvjeli iz siraste mješavine prvotnih tvari. Koliko god bizarne bile fantazije krivovjernoga mlinara, ne može im se odreći poveznica sa Svetim pismom. Ne samo da u paklu pripravljenu đavlu i anđelima njegovim »crv njihov ne gine« – te i Luciferu pokrivač tvore crvi – nego i Bog za glasnika i izvršitelja svoje volje katkada odabire crvolika stvora, kako svjedoče Jona, Joel i Mihej. Mana, »hrana anđeoska«, preko noći bi se ucrvala ako bi je Izraelci nakupili više nego što im je trebalo; a i njihov kasniji neposluh anđelu Gospodnjemu kažnjen je crvom što izjeda vinograde. Mnogo bi se moglo reći o crvastoj simbolici u Izaije i Joba, koji su oćutjeli žar serafa i vonj zloduha. No mnogo više otkrivaju stvorovi koji su na anđeoski udar rascrvotočili Heroda Agripu.
Povjesničari medicine i danas nagađaju što je moglo biti uzrokom nagle smrti koju je posljednji judejski kralj zaslužio jer »ne dade slavu Bogu« kada su mu Feničani klicali: »Božji glas, a ne ljudski!« I dok okrivljuju infekciju trihinelom ili komplikaciju enterobioze, opisu iz Djela apostolskih najviše odgovara anafilaktički šok izazvan rupturom hidatide – mjehura s ličinkama trakavice. Nije čudno što takva pitanja čak ni danas ne motiviraju umjetnike; no začuđujuće je što je anđeoska osveta na Herodu izočna iz povijesti zapadne umjetnosti. A i njezin istočni pandan zasluga je sedamnaestostoljetnoga ikonopisca čija je povijest tajnovita poput Herodove povijesti bolesti. Sve što se zna o Antoniosu Mitarasu jest da je začetnik ikonografskoga prikaza »Mihael muči dušu bogataša«. Dok arkanđeo prignječuje muškarčevo tijelo, crvoliku mu dušu pridiže k nebu, a umjetnik natpisom vapi: »Zadrhti, dušo moja, nad onim što motriš!«
Kada je Domenica Peronija prignječila drhtavica te u kuhinji više nije mogao pripravljati uvarke od bilja koje je uzgojio u vrtu, a u bolnici namakati zavoje za one kojima je ranije popravljao sandale, vremešni redovnik darežljivu je službu kapucinskoga vratara na štakama proširio češćim prigibanjem pred oltarskim sakramentom. No blaženoga Bernarda iz Offide – koji je u talijanskom samostanu proživio gotovo čitavo 17. stoljeće u kojem je djelovao i Antonios Mitaras – nije za to motivirao mladalački radoholičarski nemir ili staračka neumjerenost u pokori. Još se kao maleni pastir naučio čuvati stado motreći svete slike, a njegovu svakodnevnomu dvosatnomu razmatranju Muke valja pripisati stigme koje je primio potkraj života. Anđeosku poniznost odražava crvolika vježba koju je preporučivao vjernicima: »Kada vidiš svećenika, poljubi tlo po kojem hodi jer on nam podjeljuje sakramente i tako nas pridiže do stanja milosti.«
