»Luđaci hite kuda anđeli se boje kročiti«, zapisao je u »Eseju o kritici« prvak engleske satire Alexander Pope. Sveto pismo doista svjedoči da anđele i ljude strahom satiru različite pojave. Već se iz najčešće anđeoske poruke razaznaje da anđeli poznaju i razumiju strah. Ali serafi koji u viđenju proroka Izaije krilima zaklanjaju lice pred Božjim prijestoljem nagoviještaju i ono što očituje pjesma s prijestolja u Otkrivenju: Boga se boje čak i njegovi najčišći sluge. A nečisti se dusi boje i mnogočega drugoga. Za razliku od glasnika što bez straha od ljudske krvi ili dima kâda pokreću vode liječenja, »anđele nesreće« što lutaju bezvodnim mjestima zaustavit će već i krv jaganjaca ili vonj ribljih iznutrica. Dusi što dršću od vjere u jednoga Boga pred njegovim se gnjevom rose i tresu, svijaju i podrhtavaju, stenju i zaklinju. Ipak, Skevini sinovi uvjerili su se da se zlodusi na Isusovo ime pokoravaju samo njegovim učenicima.
»Isusa poznajem i Pavla znam, ali tko ste vi?« zapitao je efeški zloduh sedmoricu zaklinjalaca-potukača kada su ga Isusovim imenom pokušali izagnati, osvjedočivši se u egzorcističku moć apostolova ruha.
Ta epizoda Djela apostolskih potvrdila je da se zlodusi više boje i svetačkih relikvija negoli nedostatne vjere. No možda baš zbog spoja tragikomičnoga nasilja i sakramentalnoga nauka nije pronašla poklonika među umjetnicima – sve dok narudžbu za nju nije dobio nizozemski slikar čije je naukovanje započelo tragikomično. Crtački talent Mathieua Eliasa njegov je učitelj razaznao u oblicima koje je sin siromašne udovice skicirao na tlu vodeći kravu na ispašu. No svoj vrhunac talent je učitelja na pariškoj slikarskoj akademiji dosegnuo upravo na ulju na platnu na kojem »Zloduh tuče Skevine sinove«. Dok demon rukama opsjednutoga u prvom planu istjeruje nadobudne egzorciste, u trećem planu po Pavlovim rukama izlijeće u lupingu.
Mnogotko bi oklijevao lupingom prozvati naklon kojim je konj Pierrea Vignea umjesto svojega kalvinističkoga gospodara odao počast Presvetomu Sakramentu u rukama svećenika koji je išao bolesniku udijeliti bolesničko pomazanje. No mnogi su luping prepoznali u pregibu leđa na kojima je francuski blaženik – preminuo 1740., godinu prije Mathieua Eliasa – tijekom pučkih misija nosio rastavljenu ispovjedaonicu. Posrijedi nije bila tek duhovna akrobacija »Božjega hodača«. Još kao mladi upravitelj seoske župe shvatio je da ga privlače misije; ali gradski misijski apostolat lazarista kojima se pridružio nije ga zadovoljio. Tek u Družbi svećenika Presvetoga Sakramenta pronašao je slobodu za povjereni mu talent: propovijedati, ispovijedati i katehezirati siromahe. Kateheza utemeljitelja Sestara Presvetoga Sakramenta anđeoskom je jednostavnošću skicirala narav svetoga straha: »Sve u nama i izvan nas kliče i naviješta: ljubav, ljubav!«
