Proteklih osam mjeseci Sredozemnim je morem na neuobičajenu zadatku plovio brod imena »Bel Espoir«. »Dobra nada« nije imala ekonomski cilj, a ipak je prevozila dragocjen teret; i premda se njezinih osam posada na osam tisuća nautičkih milja puta usidrilo u trideset luka Europe, Azije i Afrike, dvjesto mladih koji su njome plovili nisu bili puki turisti. Riječ je o inicijativi »MED25« Biskupije Marseille te udruga »Amis de Jeudi-Dimanche« i »Mar Yam« koja je – odgovarajući na poziv pape Franje s Mediteranskih susreta u Marseilleu 2023. da Sredozemlje ponovno postane »laboratorijem mira« – osmerim skupinama dvadeset i pet mladih različitih vjera, nacionalnosti i kultura priuštila mjesec dana plovidbe prožete edukacijom i umrežavanjem za dijalog i mir. U posljednjoj posadi mira, koju je na putu od Napulja do Marseillea pohodio i papa Lav XIV., od petka 11. do nedjelje 26. listopada plovio je i 21-godišnji mladić iz Hrvatske Fran Bartolić. Zagrebački student medicine rado je za »Glas Koncila« podijelio iskustvo susreta s Papom na valovima, ali i trotjedne plovidbe morima poznatim i nepoznatim.
Fran Bartolić: »U uhu mi je ostao Papin poticaj da moramo prvo promijeniti sebe želimo li svijet učiniti ljepšim mjestom. Na kraju susreta pozvao sam ga da dođe u Hrvatsku, a nakon pet dana i hrvatski su biskupi uputili službeni poziv«Sve raznolikosti Sredozemlja
»Ovo nije bilo prvo putovanje ‘Bel Espoira’, ali je prvo koje je obuhvatilo gotovo cijelo Sredozemlje: Maroko, Tunis, Maltu, Cipar, Libanon, Tursku, Grčku, Albaniju, Italiju, Francusku… Čim mi je prijatelj iz prve ovogodišnje privremene posade u ožujku rekao o čemu se radi, prijavio sam se. Bio sam prvi na listi jer je u početku interes bio malen. No već nakon prve etape plovidbe buknula je vijest o projektu. Tako nas je na dolasku u Marseille dočekala armada od 40-ak jedrilica, gomila novinara i mnoštvo običnih ljudi«, prisjeća se.
Opisana se završnica čini još neobičnijom zna li se da projekt koji je osmislio Alexis Leproux, vikar marseilleske biskupije za formaciju i sredozemne odnose, nije usmjeren samo na katolike ili na kršćane. »Na brodu je uz rimokatoličku većinu bilo devet muslimana, jedan protestant i jedna ateistkinja. Nacionalna raznolikost, ali i raznolikost vrijednosnih uvjerenja bila je još izraženija«, primjećuje Bartolić.
Mali pomaci prvi su koraci
Ta se raznolikost ispostavila pravim »laboratorijem mira«. »Svakoga smo dana trebali posvetiti sat i pol ‘timskomu radu’. Uz pomoć pripremljenih filozofskih tekstova raspravljali smo o izgradnji mira i razrješavanju sukoba u vlastitoj okolini. Iako naš susret nije bio religijski, u razgovoru o dijalogu i slobodi nismo mogli izbjeći pitanje vjere. Mladi su vrlo svjesni da se religija može zlorabiti na štetu mira, ali puno manje shvaćaju da je i to nerijetko posljedica liberalističkoga poimanja slobode. Najviše me ipak iznenadilo što sam u jednom trenutku morao braniti stajalište da su za dijalog nužne barem dvije osobe, a ne samo otvorenost uma različitim stajalištima. No upravo smo u tim raspravama mogli srušiti brojne predrasude. A uz svakodnevno podizanje jedara i čišćenje broda, kupanje i pjesmu, međusobno smo se povezali i više nego s prijateljima kod kuće. Vjerujem da su upravo takvi mali pomaci prvi koraci do mira«, opisuje sugovornik.
Pozivom Papi preduhitrio biskupe
U koracima mira mlade je Mediterance podupro i papa Lav XIV., koji ih je iznenadio ukrcavanjem na brod u petak 17. listopada. »To mi se i dalje čini nestvarnim. Mi smo trebali doći u Rim na grob pape Franje, ali papa Lav predložio je da on dođe k nama u luku u Ostiji. Došavši na brod, rukovao se sa svima, a ja sam mu zahvalio što je prethodni tjedan primio hrvatske hodočasnike i pozdravio ih na hrvatskom jeziku. U potpalublju je s nama podijelio palačinke i kolače koje smo pripremili te smo mu otpjevali pjesmu ‘Bel Espoir’ koju smo osmislili u prethodna dva dana. Ja sam imao jednu solodionicu, a pjesma mu se toliko svidjela da je s nama i zapjevao: ‘Peace, pace, mir, paz, salam, Bel Espoir’ te nas blagoslovio. U uhu mi je ostao poticaj sv. Augustina koji je s nama podijelio – da moramo prvo promijeniti sebe želimo li svijet učiniti ljepšim mjestom. Na kraju susreta pozvao sam ga da dođe u Hrvatsku, a nakon pet dana i hrvatski su biskupi uputili službeni poziv«, primjećuje Bartolić kroz smijeh.
Dresovi za služenje
Službene fotografije susreta otkrivaju još jednu zanimljivu hrvatsku točku: uz Svetoga Oca u bijelom zablistale su i crveno-bijele »kockice«.
»Prije polaska organizatori su nas uputili da za susret s Papom ponesemo tradicionalnu odjeću svojega naroda. Mislim da trenutačno nema prepoznatljivije hrvatske narodne nošnje od reprezentativnoga dresa, pa sam za susret ponio dres Luke Modrića. Ali nije mi to bio jedini dres. Tijekom posjeta Napulju nosio sam Napolijev dres, a kada je biskup čuo da znam i njihovu navijačku pjesmu, povlačio me za ruku i nagovarao da zapjevam s njim«, pripovijeda sugovornik. No posjeti Napulju, Rimu i Korzici bili su posvećeni služenju koliko i susretima. »Jedan smo dan u Napulju proveli pomažući u Caritasovoj pučkoj kuhinji, a u Rimu smo se susreli s prefektom Dikasterija za promicanje cjelovitoga ljudskoga razvoja kardinalom Michaelom Czernyjem, koji nas je pozvao da svojim mjesnim biskupima posvjedočimo o plodovima inicijative.«
Plodovi trotjedne plovidbe
Fran Bartolić opisao nam je neke od tih plodova. »Svaku sam večer na brodu molio krunicu i ubrzo su mi se priključili ostali katolici. A nakon što nam je papa Lav XIV. tijekom posjeta darovao krunice, i ostale je suputnike zainteresiralo o kakvoj je molitvi riječ pa su nas zamolili da im pokažemo. Mi smo zauzvrat čuli potresnu priču jednoga sudionika koji je preko Alžira emigrirao iz Obale Bjelokosti u Italiju, gdje je četiri mjeseca morao živjeti na ulici, kao i svjedočanstvo sudionica koje su volontirale u Južnoj Africi, na Cipru, u Bugarskoj… Svoju su nevolju s nama podijelile i dvije kršćanke iz Ramale u Palestini, čija je zajednica pod pritiskom kako izraelskih židova tako i palestinskih muslimana. Uz ograničene količine pitke vode i struje naučio sam i više cijeniti ono što imam i uživati u izlasku sunca u tišini, a dijeleći hranu s ljudima iz čitavoga Sredozemlja, upoznao sam i okuse Iraka, Libanona, Libije…«
Otkriti drugima vlastitu povijest
Kao začinski znak Hrvatske sugovornik je na brod ponio vegetu, a suputnicima je darovao pleteni stolnjak i licitarsko srce. Mnogima od njih to su bili i prvi dodiri s Hrvatskom. »Talijani i Francuzi znali su za Hrvatsku, ali čudili su se kad sam im rekao da su naše crkve pune mladih. Mene je začudilo što gotovo nitko nije čuo za naše nedavne ratne i izbjegličke traume. Svi su bili informirani o Bosni i srpskim zločinima nad muslimanima, ali Vukovar im je bio potpuna nepoznanica. Iako su čuli za Međugorje, bilo im je nejasno kako moja majka može biti katolikinja ako potječe iz Hercegovine. Tada sam shvatio koliko je hrvatski narod blagoslovljen jer ga je Gospa prije rata pozvala na post i molitvu za mir i jer se tomu pozivu odazvao. Miroljubivost je u srcu našega naroda još od doba kneza Branimira sve do branitelja koji su u rat išli s puškom i krunicom, i drago mi je da sam to mogao otkriti i drugima«, zaključuje.
Najvažniji suvenir
