Uz nedavno proglašenje novoga crkvenoga naučitelja pokušala sam naći izvore kako se dođe do toga da se izabere neki svetac za crkvenoga naučitelja, koji kriteriji moraju biti ispunjeni da bi se tako nazivao. Zašto ih Crkva imenuje, jesu li oni »ekskluzivni« svetci? Nisam u tome uspjela pa vjerujem da ćete mi vi dati konkretan odgovor.
Beata K.
Na pitanje Vas je vjerojatno potaknulo ime kardinala i svetca Ivana Henrika Newmana, o kojem je naš tjednik više puta pisao i u prošlosti, pa smo i mi potražili više izvora kako bismo što bolje odgovorili na Vaše pitanje. Jedan od izvora nam je i liturgičar dr. Michael Lang koji je za mjesečnik »Il Timone« 3. studenoga objavio članak u kojem piše: »Biti proglašen crkvenim naučiteljem nije jednostavno počasni naslov: riječ je prije svega o priznanju Crkve da je misao (razmišljanje/naučavanje) toga svetca i dalje svjetlo i nadahnuće ne samo za teologiju, nego za život vjere cijeloga naroda Božjega. Bitan je kriterij za takav naslov izvrsnost nauka (eminens doctrina), a Newman se u širokim krugovima smatra jednim od najvažnijih kršćanskih mislilaca modernoga doba.«
U slučaju Ivana Henrika Newmana pokazuje se da su od dana njegova proglašenja blaženim 13. listopada 2019. sa svih strana stizali glasovi da se proglasi kao »doctor Ecclesiae«. Zato je i Biskupska konferencija Engleske i Walesa uputila formalni zahtjev Svetoj Stolici, koji su kasnije poduprle brojne biskupske konferencije i sveučilišta, udruženja, redovi i zajednice. Nakon što je Dikasterij za nauk vjere ispitao izvrsnost Newmanova naučavanja Dikasterij za proglašenje svetih i blaženih ispitao je pripremljenu »poziciju« stavljajući je na razmatranje povjerenstvu teologa, a nakon nekoliko tjedana i plenarnomu zasjedanju kardinala i biskupa, članova spomenutoga dikasterija, a nakon njihova mišljenja Papa ga može proglasiti crkvenim naučiteljem. Na taj način i sami vidite kakav je proces u pitanju, a bitni su uvjeti za dodjelu svetost života (sanctitas vitae) i izvrsnost nauka (eminentia doctrinae).
Valja upozoriti i na još jednu činjenicu: crkvene naučitelje ne treba miješati s crkvenim ocima, premda su neki od njih (kao Ambrozije i Augustin) i jedno i drugo. Oci Crkve ili crkveni oci bili su mislioci čiji su spisi temelj za nauk Crkve, a naslov »crkvenoga naučitelja« dodjeljuje se teolozima, filozofima ili spisateljima koji su značajno obogatili crkveni nauk, bilo na filozofsko-teološkoj bilo na asketsko-duhovnom planu. Papa Benedikt XIV. istaknuo je uvjete da bi netko – isključivo nakon smrti – mogao biti proglašen naučiteljem Crkve: »Naučitelj Crkve je svetac čija je izvrsnost, u teološkoj i duhovnoj misli, priznata kao značajan doprinos nauku kršćanske vjere.« Istaknuo je to za portal »Aleteia« fr. Elie Ayroulet, vicepostulator za proglašenje crkvenim naučiteljem sv. Ireneja Lionskoga.
