Grijeh i obraćenje teme su o kojima gotovo da nema teologa ili duhovnoga pisca koji nije ponešto napisao. Razlog za to je jednostavan. To je temeljna misao Isusa Krista i cijeloga njegova poslanja na zemlji, a ujedno i njegova preteče Ivana Krstitelja. U korijenu grčke riječi metanoia koja se prevodi s obraćenje igrali su se Grci dvjema riječima: meta i nous. Značilo bi to: onkraj razuma. Obraćenje je dakle nešto što nadilazi tek razumsku operaciju.
I doista, ono od čega se treba obratiti je grijeh, a s njim nitko ne izlazi na kraj tek uporabom razuma. Dapače, mnogi će reći da se i griješi jer nema dostatne mjere razumnosti. Čovjek kao biće obdareno razumom u sebi zbog svoje je stvorenosti na sliku Božju darovan i slobodom. U slobodi se može odlučiti za dobro, ali i za zlo. Češće se odlučuje za zlo jer mu se to čini puno lakšim. I ne promišlja puno tada, nego jednostavno živi trenutak i čini ono što hoće. U jeku svojega zemaljskoga života živi čovjek ono što misli da je najbolje. Nekada se koristi razumom više, a nekada manje. Ponekada o tome i ne misli jer mu se to čini tlapnjom dok mora platiti režije i osmisliti život.
Pouzdavati se u Krista i djelatnu snagu Duha Božjega
Duboke su nekada pukotine u ljudskim životima te se čini da je uistinu teško shvatiti riječi Ivana Krstitelja koji dovikuje o potrebi obraćenja i životnoga zaokreta koji bi čovjeku donio istinsku promjenu i unio barem malo novine u život. Što učiniti? Kako čovjeku danas iste riječi približiti da ih proba primijeniti u praksi? Možda upravo tako da Ivanove pozive počne gledati na malo realniji način. Jer Ivan od ljudi nije tražio nešto što oni ne mogu učiniti, nego ono što je do njih i izvedivo. A to je minimum volje za promjenom života u koji se netko toliko uvjerio da je pravilan da već pomišlja da ne može biti drukčije.
Život je to pun razočaranja i tuge jer nakupilo se promašaja i krivih poteza. Srce je već otežalo, a dijagnoza je napretek. Iz svega toga moguće je izići, ali ni u kojem slučaju samo razumom ili tek nekim čudesnim činom ljudske volje. Potrebno je čovjeku nešto više, a upravo to više ono je što je nudio Krist. Ivan je ljude pozivao na odluku za promjenu te ih polijevao vodom, a Krist u snazi slanja Duha Svetoga od čovjeka istinski čini novo biće. Tako se postaje novo stvorenje, osoba koja započinje neku novu priču.
Pouzdavati se u Krista i djelatnu snagu Duha Božjega vjernik najčešće počinje tek nakon što je više puta pokušao svojim snagama promijeniti se i nakon što je uvijek iznova padao. Vidi da jedino izručujući se Bogu može zadobiti milost preobrazbe vlastitoga života. Sve ostalo je pokušao i uvidio da nema nekoga smisla. Živi čovjek tako sada smirenije i lakše. Svjestan da sve ono što je istinski dobro u njegovu životu nije plod njegovih zasluga, nego je utjecaj milosti, tj. dara Duha Božjega. Jer razum ga je iznevjerio. Mislio je da će razumskim spoznavanjem stvari o Bogu doći do onoga što je istinsko kršćanstvo, no u tome nije uspio. Odlučio se za drukčiji život. Uz razum počeo je vezivati i srce, tj. svoju nutrinu koja do tada čini se da nije bila ispunjena i cijela. I tada kao da se sve izmijenilo. Počevši živjeti istinski iz duše te u snazi Duha Božjega, mogao je cjelokupnu stvarnost sagledavati novim očima. Sve mu se činilo drukčije te nekako smislenije. Jer nije više toliko komplicirao, nego je živio na osnovi nutarnjih poticaja. I da, bio je ispunjen i konačno sretan u svojem životu.
Zastati i osluhnuti Božju riječ
Biti zadovoljan i doista ispunjen čovjek – to kao da je želja i samoga Krista, a onda i njegova preteče Ivana Krstitelja. Obojici je stalo do čovjeka, i to na vrlo praktičnoj razini. Žele da isti čovjek dođe do mira i ispunjenja svojega bića. Hoće li u tome uspjeti ovisi i o samom čovjeku. Želi li on biti iskren i pošten prema samomu sebi i priznati što mu je istinski potrebno za mir i ispunjenje ili uvijek uporno odbija svaku mogućnost drukčijega i ljepšega života? Pitanje je, no odgovor na nj čini se treba dati svatko osobno.
Moguće je da vrijeme došašća i ove godine želi postaviti upravo to pitanje pred svakoga vjernika: Želim li biti izmijenjen te krenuti k novomu životu u snazi Duha Božjega ili pak to ne želim? Kako god bilo, odgovor na netom postavljeno pitanje svatko treba dati sam, a čini se na poseban način u vremenu došašća, kada Crkva razmatra Božji prilazak čovjeku u liku bogočovjeka Isusa Krista. Zastati je tada i osluhnuti Božju riječ. Možda i danas nešto progovara čovjeku kao nekada. Tko zna?
