Nekada su ljudi vjerovali da se Sunce na prvi dan zime možda više nikad ne će vratiti. Zabrinjavalo ih je to što Sunce pada sve niže na podnevnom nebu te ih je bilo strah da će jednom zauvijek nestati ispod obzora i da će ostati u vječnoj tami i zimi. Danas znamo da na prvi dan zime Sunce »radi na pola radnoga vremena«. Zimski solsticij 21. prosinca, taj najkraći dan u godini, ponovno nas uvodi u blagdansko ozračje.
Prema rimskom kalendaru zimski je solsticij padao 25. prosinca pa su toga dana Rimljani (pogani) slavili rođenje božanstva Sunca. Do toga je dana sunce umiralo, a onda se toga dana rodilo i nastavilo bi rasti. Zato su oko solsticija nastali brojni rituali prizivanja svjetla. Svetkovina se Božića prvi put spominje 354., ali se u Rimu ona počela slaviti vjerojatno već 330. Kako to da se taj blagdan počeo slaviti u vrijeme zimskoga solsticija? Kada je kršćanstvo počelo rasti, Crkva je željela pronaći trenutak u godini koji bi simbolički predstavio Kristovo rođenje. Kristovo rođenje predstavlja duhovno svjetlo koje dolazi u najmračniji trenutak godine, dajući Božiću posebno značenje baš u ovo doba. Na najdužu noć u godini rađa se dijete koje će za kršćane postati »Svjetlo svijeta«. Tako su se stari mitovi o povratku svjetla stopili s novom teologijom. Božićni običaji i danas čuvaju tu simboliku svjetla. Paljenje adventskih svijeća u četiri tjedna prije Božića podsjeća nas na postupni dolazak svjetla u tamu, a jaslice prikazuju Kristovo rođenje i podsjećaju vjernike na obećanje: »Ja sam svjetlost svijeta. Tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života« (Iv 8, 12).
Prvi dan zime i Božić nisu samo početak hladnijega godišnjega doba, nego i podsjetnik na prirodni ciklus svjetla i tame. Običaji poput paljenja adventskih svijeća, postavljanja jaslica i zajedničkoga okupljanja obitelji povezuju nas s tim ciklusom, ali i s dubljom porukom Kristova rođenja. On dolazi u tamu svijeta kako bi nam pokazao put, ispunio srca toplinom i pružio snagu za novi početak. Kroz tradiciju i vjeru Božić nas uči da, baš kao što Sunce ponovno raste nakon najduže noći, i Kristovo svjetlo može probiti tamu, voditi nas i ispuniti život nadom, mirom i zajedništvom.
Betlehemsko svjetlo mira – mali plamen s dubokim značenjem
Betlehemsko svjetlo mira, osim mira, unosi nadu i zajedništvo u vrijeme Božića. Osim na dan Isusova rođenja, želimo da sve te vrijednosti u nama ostanu trajno zapečaćene. Svjetlo mira iz Betlehema, koje potječe iz špilje Isusova rođenja, u Hrvatsku je iz austrijskoga Linza došlo 33. put zaredom, a donijelo ga je 300-tinjak predstavnika Saveza izviđača Hrvatske u zagrebačku katedralu pod geslom »Darujte misli mira«.
Slavljena je i misa u bogoslužnom prostoru blaženoga Alojzija Stepinca. Obred dočeka predvodio je rektor katedrale mons. Zlatko Koren, u prisutnosti prečasnoga Josipa Kuhtića, kanonika Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga. Ove je godine predaja svjetla mons. Korenu povjerena Ani Laušić, članici 28. samostalne družine izviđača Dubrava iz Zagreba i učenici X. gimnazije, koja je godinama aktivna u izviđačkim aktivnostima i na taj način daje osobno svjedočanstvo.
Izviđači na čelu s Anom preuzeli su betlehemsko svjetlo mira kako bi 33. put podsjetili na vrijednosti koje želimo sačuvati u obitelji, zajednici i cijelom našem društvu. Svjetlo će se prenositi po cijeloj zemlji, župama i institucijama diljem Hrvatske. Mali plamen, a duboko značenje – svaka svijeća koja se upali povezuje nas i podsjeća što Božić zapravo znači. Kako se plamen prenosi sa svijeće na svijeću dopustimo da se vjera, nada, ljubav i mir tako prenose s čovjeka na čovjeka.
Sv. Petar Kanizije: misionar koji je svojom strašću za vjerom oblikovao povijest
Sv. Petar Kanizije nije bio samo propovjednik – bio je inspiracija za svakoga mladoga vjernika koji traži smisao u svojem životu. Rođen 1521. godine u Njemačkoj, svojim je životnim pozivom odgovorio na dramatične promjene u Europi, posebno na razdoblje reformacije, kada su mnogi gubili vjeru. Njegova strast za obrazovanjem i vjerom oblikovala ga je u pravoga učitelja, pokretača i reformatora. Posebno je bio posvećen mladima, vjerujući da upravo oni čine temelj za bolju budućnost Crkve i društva.Zima duše i razdoblje transformacije
Zima se, kao najhladnije godišnje doba, često uspoređuje sa smrću, tamom ili nečim groznim što jedva čekamo pretrpjeti kako bismo napokon dočekali proljeće. Ipak, zimi se može pristupiti i na pozitivniji način. Osim blagdana i svetkovina koji nas okupljaju uz najbliže, zima predstavlja našu osobnu unutarnju transformaciju. Često se govori i o »zimi duše«, odnosno teškom razdoblju koje nas iscrpljuje ili suočava s nečim neugodnim. Svi bi vrlo rado vječito živjeli u proljeću i ljetu te nikada više ne bi razmišljali o »zimi« i problemima, no život tako ne funkcionira. Zapravo, upravo nas ta »zima« može dovesti do unutarnje transformacije. Kada se suočimo s nečim neugodnim ili negativnim, imamo potrebu ponovno potražiti Boga. Zazivamo ga u molitvama, tražimo pomoć ili snagu te da nas usmjeri na pravi put. Ova zima ne mora biti prava »zima duše«, nego ju možemo provesti brinući se upravo o svojem unutarnjem stanju i uspostavljanju odnosa s Gospodinom. Zato ove zime potražite svoj mir. Iskoristite tišinu, hladnoću, sve ono što zima sa sobom nosi kako biste se približili Gospodinu, pronašli ga u molitvama i meditacijama i dočekali proljeće s radošću i ispunjenošću. Provedite ju s najmilijima, pripremite se za novu godinu i pokušajte u zimi pronaći nešto pozitivno i sveto.
Priredili: E. Raguž, L. Galić, I. Moslavac, V. Lukačin
