Tajnica Franjevačkoga svjetovnoga reda mjesnoga bratstva sv. Mihaela kod franjevaca kapucina u Donjoj Dubravi u Zagrebu Željka Ćurković veoma je aktivna i u župnim okvirima. Pastoralna je vijećnica, aktivna karitativka, čitačica misnih čitanja. Na raspolaganju je za sve što je potrebno župi i župljanima. Više od 30 godina surađuje sa svojim kapucinima tijekom svih godina otkako živi u Donjoj Dubravi.
Rođena je 9. ožujka 1974. u Zagrebu od majke Dubravke rođene Antončić i oca Branka Srdića. Majka joj je Zagrepčanka, a otac iz blizine Prijedora. Danas je živa samo majka. Roditelji su joj se upoznali u Zagrebu, gdje su se po vjenčanju i smjestili, a poslije su se preselili u Sesvete. Nisu bili vjernici pa je Željka, po vlastitoj želji, krštena tek 1984. u crkvi Svih svetih u Sesvetama. Nakon što su se roditelji, tijekom njezina petoga razreda, rastali, s majkom i bratom Tihomirom preselila se u Zagreb k baki i djedu.
Suprug branitelj
»Osnovnu sam školu do kraja prvoga polugodišta petoga razreda polazila u Sesvetama, a od drugoga polugodišta u Zagrebu. Išla sam u Osnovnu školu Ivana Filipovića«, pripovijeda Željka Ćurković.
»To životno razdoblje za mene je bilo jako stresno. Iz sesvetske sredine u kojoj smo svi bili jednaki došla sam u grad u kojem su se vidjele velike klasne razlike. U tome mi je najveći oslonac bila moja baka Ivana koja je sa mnom provodila sate i sate razgovarajući. Bila sam veoma povučena, osjećala sam se odbačeno jer nisam bila ‘dovoljno dobra’ za društvo iz škole. Nakon osnovne upisala sam današnju Prvu ekonomsku školu i maturirala 1992. godine. Nakon završetka srednje škole, iako mi je velika želja bila studirati na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, smjer defektolog, odnosno edukacijski rehabilitator, počela sam raditi u jednoj privatnoj tvrtki kao tajnica. Danas radim u Hrvatskoj pošti, ispostava Dubrava. U četvrtom razredu srednje škole, potaknuta promjenama, samoinicijativno sam predložila majci da me prijavi u župu sv. Petra kod velečasnoga Matije Stepinca na vjeronauk. Sjećam se da je nas mladih katekumena te 1991. godine bilo sigurno tridesetak. Sakramente smo primili na Veliku subotu 1992. godine. Prije Božića 1991. upoznala sam svojega supruga Antonija Ćurkovića koji je kao mladi branitelj bio raspoređen na čuvanju oslobođenih vojarni u Zagrebu. On je 1970. godište, radi kao vozač u jednom velikom poduzeću. Vjenčali smo se 1993. u crkvi sv. Mihaela u zagrebačkoj Dubravi, gdje i danas živimo. Te iste godine rodila se naša kći Tea, a četiri godine kasnije sin Petar. Kći je danas udana i majka je dvojice prekrasnih dječaka Luke i Tonija. Petar je s nama.«
Upoznala sam se s časoslovom
Iako njezini roditelji nisu bili u vjeri, u kući bake i djeda – svjedoči – uvijek se potiho govorilo o Bogu. »Postojao je jedan stari molitvenik moje prabake i slike Presvetoga Srca Isusova i Marijina. Voljela sam kao mala promatrati te slike, listati taj mali molitvenik. Iako se u kući o vjeri nije puno govorilo, u sjećanju su mi ostale djedove riječi: ‘Drži se Deset Božjih zapovijedi i bit će ti dobro u životu.’ S time sam odrastala, iako tada nisam znala puninu tih riječi.«
»Vjera i Crkva uvijek su bile negdje sa strane. Kao mlada majka išla sam sa svojom djecom na mise nedjeljom, ali uvijek sam osjećala da mi nešto nedostaje. Djeca su rasla, kći je bila aktivna u župnom zboru mladih, a sin se u višim razredima na poticaj vjeroučitelja pridružio ministrantima. Bolje sam upoznala naše fratre. Počela sam češće ići na mise, družiti se s mamama koje su išle u crkvu. Upoznala sam se s časoslovom. Jednom sam prilikom dobila knjižicu majke jedne kćerine prijateljice o životu svetoga Franje Asiškoga. To je bilo to, to je bilo ono što mi je nedostajalo, sveti Franjo me oduševio. Nakon što sam pročitala knjižicu počela sam srijedom dolaziti na susrete mjesnoga OFS-a sv. Mihaela u zagrebačkoj Dubravi. Tadašnji duhovni asistent, pokojni fra Ivan Markanović, jednom mi je prilikom rekao: ‘Tu sam te čekao, obično djeca dođu za svojim roditeljima, a ti si došla sa svojom djecom.’ Fra Ivan Markanović bio mi je najveći poticaj, osoba s kojom sam mogla otvoreno razgovarati o svemu što me muči. Dolazeći na susrete i molitve srijedom, shvatila sam da je to ono što želim živjeti pa sam mjesnomu bratstvu pisala molbu za primanje u bratstvo. Ubrzo je počeo moj novicijat, u kojem sam učila o franjevaštvu, karizmi sv. Franje, što je franjevački svjetovni red (OFS). Nakon godine dana novicijata privremene zavjete dala sam 17. studenoga 2012., na blagdan sv. Elizabete Ugarske, zaštitnice Franjevačkoga svjetovnoga reda, a trajne zavjete na nedjelju Krista Kralja 24. studenoga 2013.«, rekla je Željka Ćurković.
»Ne riječima, nego djelima«
Ulaskom u red dala se na raspolaganje svojemu bratstvu sv. Mihaela i župi. »Postala sam aktivna suradnica, počela čitati na misama, pomagala što mogu i znam. Svatko od nas pozvan je svojim darovima pridonijeti životu svoje župe. Kako Franjevački svjetovni red nije molitvena zajednica, nego red odobren od svetoga oca, s pravilima i konstitucijama, imamo i svoje vijeće koje se sastoji od braće i sestara koji obavljaju određene dužnosti u mjesnom bratstvu. Kao i naši fratri imamo izborne kapitule svake tri godine. Trenutačno obavljam dužnost tajnice mjesnoga bratstva, što je vrlo odgovorna služba u bratstvu. Dok u župi nije bio formiran župni Caritas, mi smo se braća i sestre iz mjesnoga bratstva brinuli o potrebitima u našoj župi. A kad je osnovan župni Caritas, puno nas je ostalo karitativno djelovati. Mi svjetovni franjevci nadahnuti smo svetim Franjom Asiškim, pozvani smo pridonositi izgradnji kraljevstva Božjega svojom pojavom i djelovanjem u svijetu u kojem živimo. Na nama je da budemo otvoreni zahtjevima koji dolaze iz društva i iz crkvene stvarnosti. Trebamo biti usredotočeni na Krista kao osobu, slijediti njegov primjer i nauk, pomažući onima koji ne poznaju Krista da ga upoznaju. Ne riječima, nego djelima, kako je i sam sv. Franjo činio. Potrebno je da svoju vjeru svjedočimo u obitelji, na poslu, u susretu s ljudima koje susrećemo, samom svojom prisutnošću u društvenom životu. Trudim se u svemu tome iz dana u dan, zadovoljna što kroz život kročim u punoj povezanosti s Isusom Kristom.«
Župa kao primjer žive Crkve
