DANIJELA ZAGOREC, KULTURNA DJELATNICA I ANGAŽIRANA VJERNICA »Vjeru nastojim živjeti svojim primjerom«

Snimila: T. Baran | Danijela Zagorec: »Vjera je moj oslonac, putokaz, osjećaj sigurnosti i način života.«

U nizu pastoralnih aktivnosti koje u Križevcima svojim župljanima nude dvije gradske župe: sv. Ane te BDM Žalosne i sv. Marka Križevčanina, vjersko-kulturne sadržaje kršćanskoga nadahnuća daje i udruga građana, Udruga za promicanje znamenitih Križevčana »Dr. Stjepan Kranjčić« u kojoj više križevačkih župljana daje svoj obol u približavanju hrvatske svetosti te književnosti kršćanske inspiracije hrvatskoj javnosti. Čine to ponajprije kroz Dane hrvatskih svetaca i blaženika te kroz nacionalne natječaje i susrete za katoličku književnost za odrasle i za osnovnoškolce, kroz takozvani »Književni Kranjčić« i »Dječji Kranjčić«. Te programe volonterski već više od deset godina u Križevcima izvodi mala skupina entuzijastičnih vjernika, među kojima je Danijela Zagorec, vrlo uspješna profesorica hrvatskoga jezika i književnosti zaposlena u križevačkoj Osnovnoj školi Ljudevita Modeca, supruga i majka troje djece, i sama književnica, scenaristica i organizatorica mnogih kulturnih svečanosti. Sa suprugom je i članica Obiteljske zajednice križevačkih župa te pastoralna suradnica. Još je i članica Matice hrvatske kojoj rado pridonosi pa su joj dani ispunjeni zauzetošću za obitelj, školu, Maticu, križevačke župe, udrugu »Dr. Stjepan Kranjčić«. Danijela vodi dinamičan život u malom kraljevskom gradu podno Kalnika, u oazi kršćanskoga identiteta i kršćanskoga sadržaja kojega ima u izobilju.

»Učili su nas toleranciji i požrtvovnosti«

Rođena je 24. rujna 1968. u Zagrebu. Mama joj je Nevenka, djevojački Grdović, umirovljena liječnica, rođena Zagrepčanka dalmatinsko-zagorskih korijena. A tata joj je Tonko Mijač, umirovljeni specijalist opće medicine, Splićanin, po oba roditelja dalmatinskoga podrijetla. Njih su se dvoje za vrijeme studija upoznali u Zagrebu. Nakon diplome su se crkveno vjenčali. Najprije je Tonko, još prije braka, stažirao u Bjelovaru, a po vjenčanju su oboje dobili posao i stan u Križevcima, gdje su ostali cijeli život. Bilo je naznaka da bi se selili, ali su odlučili da su Križevci za obiteljski život jako dobar izbor. Danijela je njihova starija kći, a mlađa Dijana, udana Mijač Dretar, rođena je 1977. Po struci je diplomirana inženjerka biologije – ekologinja, zaposlena u Komunalnom poduzeću »Križevci« i ima sina Filipa.

»Dijana i ja smo odrasle uz divne roditelje«, pripovijeda Danijela. »Mama je oduvijek bila veoma požrtvovna za obitelj. Nikada joj ništa nije bilo teško napraviti za nas, baš je bila osoba od povjerenja. Otvoreno je govorila što misli, impulzivnija je bila po naravi, i to njeno nam je bio putokaz za naše postupke. Mama je vrlo zanimljiva osoba, iskrena, društvena, obiteljski je tip, silno voli svoje unuke, kod nje se redovito okupljamo za blagdane. Tata nam je vrlo staložen, mudar i strpljiv. Kad je nešto prigovorio, znali smo da moramo dobro razmisliti o svojim postupcima. Otvoreno smo s njim razgovarali o svemu, bili smo gotovo jednako povezani s njim u svim stvarima, što nam je davalo osjećaj stabilnosti, sigurnosti. Podržavali su nas u svemu. Njih su se dvoje dobro slagali. Učili su nas toleranciji, razumijevanju, požrtvovnosti za drugoga i da ne treba sebe stavljati u prvi plan. Slagali su se u našem odgoju, a i bili su nam dobar bračni primjer. Doma se uvijek razgovaralo, nikada nije bilo tihih misa. Sestra i ja smo jako povezane, iako je među nama razlika gotovo devet godina. Na pomoć smo si, jako se dobro razumijemo, a podloga su nam odnosi koje su u nas usadili naši roditelji. U roditeljskoj kući dobile sam puno ljubavi i životnih poticaja. Svjesna koliko me to odredilo, danas nastojim taj kapital odgoja prenijeti svojoj djeci.«

Temelj odgoja – jačanje duhovne snage

»Temeljne vrijednosti prema životu i ljudima ponijela sam od kuće. Roditelji su nam vrlo rano osvijestili što je uistinu važno i da je činiti dobro temeljna ljudska zadaća koja u sebi uključuje nesebičnost i skromnost. Temelj odgoja naših roditelja bilo je upravo jačanje naše duhovne snage, da prihvaćamo život i da ne kompliciramo. Kao mladim liječnicima koji su došli živjeti u Križevce, u kojima nisu gotovo nikoga poznavali, mojim se roditeljima javio problem čuvanja djeteta, mene. Tako je u naš život, kad sam imala godinu dana, ušla teta Katica Borščak. Skromna seoska žena iz obližnjega sela Cubinca, koja je kod nas provela 25 godina, imala je u sebi neodoljivu jednostavnost. Mudra i strpljiva, teta Katica bila nam je poput bake koja je sestri i meni dala puno ljubavi i voljela nas kao da smo njena djeca. I mi smo voljele nju, osjećajući sigurnost pri dolasku iz škole jer nas je ona uvijek dočekala. Odnos koji smo izgradili s njom trajno me obogatio. Roditelji su nas odgajali u vjeri. Prvu molitvu naučila me baka Cecilija, mamina mama. Ljeta sam provodila na zagrebačkom Vrbiku gdje su živjeli mamini roditelji. Baka je imala vrt i baš mi je bilo lijepo. Bila je pobožna žena. Roditelji su bili ugledni križevački liječnici, bili su na odgovornim pozicijama u Domu zdravlja pa vjeru, u onom komunističkom vremenu, nisu smjeli prakticirati javno. Ali doma je bilo nešto sasvim drugo. Slavili smo blagdane, upućivali su nas u vjerske sadržaje, prije spavanja uglavnom smo individualno molili. A nakon devedesetih su bez problema vjeru svjedočili javno, što čine i danas. Krstili su me kao dijete u bakinoj župi u Sv. Maloj Tereziji u Miramarskoj u Zagrebu. Pričešćena sam i krizmana u zagrebačkoj katedrali. Za te sam sakramente pripremljena u Križevcima. Vjeroučitelj mi je bio tadašnji kapelan Branko Gelemanović. On mi je posebno važan svećenik. Zahvaljujući njemu i njegovu vrlo ugodnu pristupu, vezano i uz duhovne i uz svjetovne sadržaje, zaživjela sam vjeru u punini.«

»Na kroatistici sam se našla«

»U Osnovnoj školi Vladimira Nazora bila sam odlična učenica. Razrednica mi je bila sada pokojna Vera Dvorščak iz matematike. Sjajna je bila. Bila je veoma dobra osoba, prava metodičarka, znala je približiti matematiku pa u srednjoj školi nisam imala problema. Dodatno sam išla na školski zbor, na dodatnu iz kemije, puno sam se igrala i družila u našoj ulici. Moji su s vremenom izgradili kuću u kojoj su i danas. Oko nje je bilo prirode pa smo znali sjediti na ulici, na travi, cijela ljeta smo svirali gitaru i pjevali. Djetinjstvo i odrastanje bilo mi je predivno, ono me odredilo. Među nama prijateljima nije bilo nikakvih razlika, nikakva opterećenja nismo imali. Srednju sam školu također završila u Križevcima. Išla sam u tadašnji Centar za usmjereno obrazovanje, u pedagoški smjer. Jako mi je bilo dobro. Također sam imala prekrasnu razrednicu iz matematike Vidu Zadelj, vjernicu. Profesori su nas u srednjoj naučili kulturnomu ophođenju, poštivanju tuđega mišljenja i međusobnomu uvažavanju. Osjećali smo da smo profesorima važni. Htjeli su čuti naše mišljenje, a da pritom nisu prešli granicu profesionalnoga odnosa profesor – učenik. To je školovanje u srednjoj školi bilo najljepši produžetak djetinjstva, što se danas, na žalost, izgubilo. Bili smo si jako dobro društvo. Nas četvero koji smo skupa maturirali danas zajedno radimo u Osnovnoj školi Ljudevita Modeca. Opet je to produžetak entuzijazma koji smo dobili još u srednjoj školi u našoj međusobnoj povezanosti. I u srednjoj sam školi išla na zbor, na folklor, osmišljavali smo recitale, glumili u teatru Nine Vavre, jako smo puno išli na kulturne sadržaje u Zagreb, što s razrednicom, što sami. Križevci su na divnoj lokaciji, tek jedan sat vlakom do središta Zagreba, zato smo to tako mogli. Maturirala sam 1987. I upisala studij medicine u Zagrebu. Studirala sam tri godine, stanovala u privatnom smještaju. Svaki sam vikend išla doma u Križevce. Studij je bio jako naporan, zahtijevao je cijelu osobu. Učenje mi nije bilo problem, ali sam s vremenom shvatila da me bijela kuta ne privlači onoliko koliko sam mislila da bude. Odlučila sam se za život u nastavi. Zato sam prekinula studij medicine i upisala kroatistiku na Filozofskom fakultetu. U tome su mi roditelji bili bezrezervna podrška. Da oni tada nisu tako reagirali, ja danas ne bih bila profesorica. Nikada mi mijenjanje studija nisu uzeli za loše, makar su oni bili medicinari i makar sam tri godine studirala medicinu. Na kroatistici sam se našla. Osjećala sam poziv da moram raditi u razredu. Studij mi je bio lijep. Bilo je divnih profesora, posebno profesori Damjanović i Bratulić koji su nas na najljepši mogući način uveli u studij jezika, povijesti jezika, glagoljaša, književnosti općenito. Društvo mi je na studiju bilo dobro, našli smo se u sličnim interesima, odlazili smo na kazališne predstave, imali potrebu razgovarati o pročitanim književnim djelima. Diplomirala sam 1998. Stanovala sam privatno, za vikend sam išla doma. Kao apsolventica sam 1995. dobila posao u Križevcima blizom Svetom Ivanu Žabnu. Ostala sam godinu i pol. Predavala sam hrvatski učenicima od 5. do 8. razreda. Otamo nosim samo lijepe uspomene. Dobila sam razredništvo, radila na školskom listu, osmišljavala priredbe. Pokojni ravnatelj Ratimir Tuk jako me podržao u radu, a mentor mi je bio Jerko Barišić s kojim sam imala divnu suradnju i koji me jako puno naučio. No vidjela sam da zbog posla u školi trpi studij. Zato sam dala otkaz i u godinu dana položila sam posljednje ispite i diplomirala.«

Realizirana obiteljska žena

»Udala sam se 1998. Godinu dana ranije upoznala sam supruga. On je Dario Zagorec, rođen je 1970. Diplomirani je inženjer agronomije, magistar biotehničkih znanosti, radi u Savjetodavnoj službi u Zagrebu, a prema potrebi u Križevcima. Od ranije sam poznavala njegovu sestru, ona nas je upoznala. Slučajno smo se sreli, premda ništa nije slučajno. Vjenčali smo se u župnoj crkvi sv. Ane u Križevcima. I skrasili smo se na Pušči, na periferiji Križevaca, u kući u dvorištu obiteljske kuće Darijevih roditelja. Dobro sam se udala. Dario je dobar, požrtvovan suprug i otac, svima nam je oslonac, a i mi smo njemu. Ima jako puno razumijevanja za moj posao i moje aktivnosti, ali i ja za njegova nastojanja da bude što uspješniji u struci. Međusobno se toleriramo, razgovaramo puno i vodimo skladan brak. Usmjereni smo na djecu. Zrinku smo dobili 1999. Ona je završila prirodoslovno-matematičku gimnaziju u Križevcima, želi studirati dizajn na arhitekturi. Posebno je nadarena za likovni. Već je u prvom srednje imala svoju samostalnu izložbu. Dvaput je tijekom osnovne škole bila na državnom Lidranu, a tijekom srednje su joj radovi bili predloženi za državni Lidrano. Završila je osnovnu glazbenu školu za klavir. Išla je na natjecanje iz hrvatskoga i bila je vrlo uspješna. Marka smo dobili 2002. On je u trećem razredu prirodoslovno-matematičke gimnazije, jako je svestran, još nije odlučio čime bi se bavio, ide u školu stranih jezika na engleski. Bavio se karateom, voli prirodu i životinje. Najmlađa Ozana rođena nam je 2004. Polaznica je osmoga razreda Osnovne škole Ljudevita Modeca. Aktivno se bavi rukometom u klubu ‘Radnik’ u Križevcima. Lani je njeno godište bilo treće u Hrvatskoj. Dodatno se bavi glumom, članica je družine ‘Kolibrići’, nedavno su imali premijeru predstave ‘Heidi’. I ona je svestrana. Prošle je godine bila na državnom Lidranu. Djecom sam jako zadovoljna. Naše je slobodno vrijeme ispunjeno našim druženjem. Nastojimo nekamo otići zajedno, radujemo se našim godišnjim odmorima, zajedničkim putovanjima. Doživljavam se realiziranom obiteljskom ženom, ispunjena sam, djeca su donijela novu dimenziju života koju nisam ni znala da nosim u sebi. Izvukli su najbolje dijelove mene. Nastojim ono što sam dobila svojim odgojem u svojoj obitelji prenijeti na njih, želja mi je da vole i cijene život i ljude. Suprug i ja odgajamo djecu u kršćanskom duhu, volimo ići na Mariju Bistricu, a blagdane provoditi zajedno. Vjerujem da je odgoj ustrajni rad ‘na duge staze’ i da će sve ono što se u djetinjstvu na vrijeme posije, početi prije ili kasnije davati plodove. Nastojimo im svojim primjerom pokazati što je razumijevanje i međusobna tolerancija i da smo jedni drugima važni.«

»Rado osmišljavam i pišem scenarije«

»Nakon diplome, osim što sam se udala, dobila sam posao u Gornjoj Rijeci. Ostala sam jednu školsku godinu. Kolektiv mi je bio odličan, škola mala, bilo mi je lijepo raditi, pola sam bila u razredu, pola u knjižnici. Godine 1999. zaposlila sam se kao knjižničarka u Osnovnoj školi Ljudevita Modeca, gdje sam bila do 2004. Nakon povratka s trećega porodiljskoga vratila sam se u nastavu, što mi je bila velika želja. Otada predajem hrvatski i književnost učenicima od petoga do osmoga razreda. Imam punu satnicu, imam razredništvo, vodim literarnu družinu. I puno drugih projekata u školi. S literarnom redovito idem na literarne natječaje po Hrvatskoj, redovito bilježimo uspjehe, kao i prolaze na državni Lidrano. Djeca su redovito nagrađivana, puna su pohvalnica, zahvalnica. A u školskim projektima rado sudjelujem, nerijetko ih osmišljavam, pišem scenarije, sama ili s kolegama. Posebno se dičimo večerima kulturnih veza s drugim državama; hrvatsko-francuske kulturne veze ‘Samo se srcem dobro vidi’ i hrvatsko-talijanske kulturne veze ‘Jedno more, dvije obale’ koju ćemo ponoviti u čast dvadeset godina suradnje naše škole i udruge ‘Bimbo chiama bimbo’ iz Italije iz Brescie. Već dvadeset godina djeca slabijega imovinskoga statusa iz Križevaca i okolice odlaze preko te udruge na dva tjedna u Italiju. A Talijani onda dođu povremeno k nama na neke programe. Radim u kolektivu koji me inspirira. Odlično surađujemo s ravnateljem škole Draženom Bokanom, koji podržava sve programe koje osmišljavamo, i one kršćanske inspiracije.

U svojim sam Križevcima i članica Matice hrvatske, kao i Udruge za promicanje znamenitih Križevčana ‘Dr. Stjepan Kranjčić’. U udruzi koordiniram završnu svečanost Susreta hrvatskoga dječjega duhovnoga stvaralaštva ‘Stjepan Kranjčić’, od milja zvanoga ‘Dječji Kranjčić’, a riječ je o nacionalnom natječaju i susretu za dječje duhovno literarno i likovno stvaralaštvo za učenike osnovnih škola u Hrvatskoj. U zajedništvu ‘Dječji Kranjčić’ već osam godina rade škola Ljudevita Modeca i udruga ‘Kranjčić’. U tom se natječaju itekako ostvaruje suradnja našega školskoga kolektiva, ponajprije s mojom prijateljicom i kumom Martinom Valec-Rebić koja koordinira natječaj, a blizu su nam i kolegice Lucija Martinčić, Senka Pleše, Sandra Poštić, kolega Tihomir Pleša te vjeroučiteljice Valentina Jurišić i Mihaela Ljutić. Ravnatelj Bokan, Martina i ja redovito svake godine uoči natječaja i susreta ‘Dječjega Kranjčića’ dolazimo u Zagreb na Radio-Mariju gdje, uz voditelja i glavnoga urednika o. Stjepana Fridla, redovito predstavljamo naš natječaj za osnovnoškolce. Za potrebe udruge još i lektoriram, zatim korigiram, pomažem u organizacijama svečanosti, vodim školsku skupinu djece na debati posvećenoj hrvatskim svetcima i blaženicima na Danima hrvatskih svetaca i blaženika, što su u Križevcima ove godine krajem svibnja išli desetu godinu zaredom.«

»Kakvi jesmo, takva su vremena«
Promicati kršćanske vrijednosti zadaća je svakoga vjernika, ali i svakoga čovjeka kojemu je stalo da živi u miru i suglasju s drugima. U moru začudnosti i raznih »tolerancija« u Hrvatskoj koje ne dopuštaju tuđa i drugačija mišljenja, ipak ostaje velik prostor za djelovanje. Pri tome mislim na svakodnevne male korake koje možemo činiti u svom okruženju, kako na radnom mjestu tako i u svojim župama. Ne poticati malodušnost, nego ulijevati nadu i radost gdje god je to moguće, nije samo utopijsko promišljanje. To je izazov današnjega vremena, naoko okrutna, hladna i tehnološki moćna, ali i vremena u kojem možemo doći do svakoga pojedinca, pružiti mu ruku i dati do znanja da nije sam.
Svrstavanje vrijednosti koje su održale čovječanstvo i koje s dostojanstvom gledaju na ljudski život u prostor nazadnjaštva i zaostalosti paradoks je ovoga vremena. Slaviti život i njegovu puninu ostaje i dalje trajna zadaća svih dobronamjernih ljudi. Dvadeseto je stoljeće bilo vrijeme velikoga napretka i velikih izuma, ali i stoljeće koje je svijetu donijelo dva svjetska rata s nebrojenim ljudskim žrtvama. Kraj toga stoljeća donio je nama Domovinski rat. Dakle, ljudska se narav ništa nije promijenila kroz povijest. Sjajnu je misao upravo o toj temi rekao sv. Augustin: »Ljudi kažu: teška vremena, zla vremena. Čestito živimo i vremena su dobra. Mi smo vremena. Kakvi jesmo, takva su vremena.«
Svako vrijeme traži i dobiva ljude koji su spremni otvarati prostor dobra, poboljšavati kvalitetu ljudskih odnosa i biti »sol« zemlje. Upravo je taj izazov pred laikatom u Hrvatskoj, ustrajno i hrabro biti spreman za istinske vrijednosti i čovjekoljublje. Okupljanje u župama tomu svakako snažno pridonosi. Nekada je dovoljno da se okupi samo nekoliko osoba i pokrenut će se lavina dobrih ideja koje se onda Božjom providnošću realiziraju na najbolji način. Mnogo je pozitivnih primjera u kojima vjernici laici poput pravih lučonoša pokreću, predvode i nesebično obogaćuju život u svojim sredinama. Kada se k tomu pridruže i mladi koji se rado okupljaju u aktivnostima svojih župa, od pjevačkih zborova do poslova animatora, susreta mladih i rada s najmlađima, možemo reći da laikat u Hrvatskoj živi. Taj silni potencijal daje nadu da se može dosta toga promijeniti.

 

»Moguće je da će i zbirka doći na red«

»Pišem poeziju, manje prozu, uglavnom duhovnu poeziju i opće životne teme. Više mi je pjesama objavljeno u zbornicima najuspjelijih radova na ‘Književnom Kranjčiću’, nacionalnom natječaju i susretu za književnost kršćanskoga nadahnuća ‘Stjepan Kranjčić’ za odrasle. Objava je bilo i u ‘Školskim novinama’, u časopisu ‘Marulić’ i u križevačkom župnom listu ‘Sveti Križ’. Zbirku još nemam, a materijala itekako imam. Moguće je da će i zbirka doći na red. U Križevcima već više godina imamo dvije župe. Po mjestu stanovanja mi pripadamo župi Blažene Djevice Marije i sv. Marka Križevčanina u Koruškoj, ali na misi znam biti i u Sv. Ani u središtu grada, kombiniramo si kako nam paše. Sa suprugom sam i članica Obiteljske zajednice križevačkih župa. Rado sudjelujemo na radionicama za izradu nakita pa prihod darujemo potrebitima. Svojedobno sam bila župna pastoralna vijećnica u župi sv. Ane, ali više nisam. Sav mi taj moj angažman vezan uz Crkvu, križevačke župe, udrugu ‘Dr. Stjepan Kranjčić’ puno znači, ispunjava me u vjerničkom i ljudskom smislu, obogaćuje moj život, nastojim vjeru živjeti svojim primjerom. Vjera je moj oslonac, putokaz, osjećaj sigurnosti i način života. Baš onako kako nas je u Križevcima učio župnik na glasu svetosti Stjepan Kranjčić, kojemu smo mi neki posvetili svoje djelovanje, a kojemu sam u čast napisala više stihova. Jedni pod nazivom ‘Znamenje dobrote’ (Stjepanu Kranjčiću) govore sljedeće: ‘Plavi se nebo grada, što u imenu svome, križ ponosno nosi. Ulice tihe i spremne za hod, dom do doma u skromnosti čeka. Žurno korača u mantiji svojoj, da umorna srca okrijepi, i blagoslovom ufanje vrati. O, kako je velik taj treptaj milosrdni. Riječ po riječ dušu dotiče, nježno ju mirom omata. Njišu se krošnje, Evanđelja šapat nose, korijen se pruža duboko, mladice visini teže. U sklopljenim rukama tragovi ostaju i znamenja zvijezda jutarnjih, dok se neba zagrljaj u križu sjaji.’«

IZVORGlas Koncila br. 42/2018.
Prethodni članakOSOBNO ISKUSTVO ZLA Čovjek grješnik
Sljedeći članakOKRUŽNICA »OBREDNO ISKAZIVANJE DARA ZNAKA MIRA NA MISI« Kako i komu pružati znak mira na misi?