U samostanu sestara franjevaka od Bezgrješnoga začeća iz Dubrovnika (Danče) na zagrebačkom Barutanskom ogranku 55 živi s. Antonija Grubišić. Već na prvi pogled vidljiva je radost kojom ona zrači, a njezina energija kojom obavlja svakodnevne poslove skriva teškoće koje donosi bolest s kojom se budi i liježe. Multipla skleroza s kojom se suočila u svojim četrdesetim godinama zaustavila je na trenutak njezin užurbani ritam svakodnevnice. »Leteća časna«, kako su je zvala djeca zbog njezine brzine i lepršavosti, u jednom je trenutku ostala potpuno nepokretna s neizvjesnošću daljnjega ishoda bolesti. No, kako se kaže: »Kada ti Bog zatvori vrata, otvori ti prozor«, a taj prozor omogućava drugačiji pogled, drugačije aktivnosti i potpuno novu perspektivu života. Tako je bilo i kod s. Antonije Grubišić.
»Rođena sam u Hercegovini, u Posuškom Gracu, u katoličkoj obitelji u kojoj se rodilo dvanaestoro djece, a devetoro nas je ostalo živih. Kroz rat mi je jedan brat stradao. Sad nas je osmero živih, mama nam je umrla, a tata je živ. Kao mlada djevojka otišla sam raditi u Cavtat i tada sam upoznala redovničku zajednicu u kojoj sam sada. Upoznala sam je jer sam im nakon posla odlazila pomagati u svakodnevnim poslovima. I upravo na sv. Antu s. Kornelija Zorić, koja je studirala psihologiju i pedagogiju u Rimu, dolazila je pomoći sestrama za proslavu i uz rad smo puno pričale. I ona mi je iznenada rekla: ‘Ti si tako fina cura, ti bi mogla biti časna!’ Ostala sam iznenađena. To mi se činilo nemogućim jer sam bila živahna djevojčica i nikada o tome nisam razmišljala. No sjeme je već bilo zasijano, a da nisam toga bila ni svjesna. Promišljala sam o tome stalno i zaista jednoga dana čvrsto odlučila. Moram reći da je moja obitelj ostala zatečena mojom odlukom, nastao je ‘tajac’ i bez obzira na njihovo negodovanje, moja je odluka bila nepokolebljiva. Od tada do danas prošle su 34 godine«, ističe sestra. U svojem redovništvu radila je različite župne poslove i bila po samostanima u Kanadi, Njemačkoj i Hrvatskoj. No kako kaže, njezin »let« odjednom se usporio. Počela je osjećati umor, trnule su joj i otkazivale noge i ruke, slabio vid. U Njemačkoj je obavila pretrage i zaključili su samo da ima problem s radom štitnjače. Vratila se u Hrvatsku 2010. godine u vrlo lošem stanju sa sumnjom da ima tumor na mozgu. Nakon pretraga potvrđeno je da ima multiplu sklerozu. »Imala sam nekoliko teških razdoblja pogoršanja bolesti u kojima sam bila potpuno nepokretna. Noge i ruke nisam osjećala kao dio svojega tijela. Glava funkcionira, ali tijelo otkazuje. I danas su mi utrnute djelomično ruke i noge tako da neke stvari radim ‘napamet’ pa zbog toga noge vučem i često padam ako tlo nije ravno. Zapravo, ta moja brzina je problem, još uvijek se nisam naviknula da moram funkcionirati drugačije. No nakon terapije koju primam mogu funkcionirati«, ističe.
Tijekom liječenja njezine liječnice prepoznale su njezin osjećaj za bolesne i nemoćne i ponudile joj da postane članica palijativnoga tima, a redovnička zajednica podržala ju je da, premda je oklijevala, da to prihvati. “Krenula sam među prvima na tečaj na CEPAMET-u. To je bio tečaj koji nikad ne ću zaboraviti. Različiti stručnjaci razmjenjivali su znanja i iskustva iz palijativne skrbi, a bili su uključeni i pacijenti. Puno smo naučili i još se više senzibilizirali za palijativnu skrb. Na kraju tečaja pisali smo esej u kojemu sam opisala svoje dojmove i napisala da bih željela raditi s djecom u palijativnoj skrbi. Na tom je predavanju bila i dr. Jasminka Stepan koja je govorila o dječjoj palijativi i jako je puno govorila i o duhovnosti. Nedugo nakon toga bila sam hospitalizirana jer sam imala pogoršanje bolesti. Dr. Stepan me zamolila da se priključim u palijativni tim jer je svećenik koji je do tada bio u timu rekao da više psihički ne može. On je rekao da će sve pomoći što treba, ali više nije mogao gledati umiranja djece i patnje roditelja. Nisam mislila da ću to moći, ali doktorica me molila da dođem samo jedan dan pa da vidim. Ubrzo nakon tečaja postala sam duhovni asistent Klinike za onkologiju i u dječjoj bolnici u Klaićevoj. Od tada do danas, a ovo je već peta godina, u timu sam s njima. Ponedjeljkom posjećujem djecu na onkologiji, srijedom sve na klinici za onkologiju. Uskrsne i Božićne mise priređujem u obje bolnice i obiđem svaku sobu i svaki odjel, podijelim djeci sitnice«, navodi sestra.
Zbog svoje bolesti ona redovito pohađa fizikalnu terapiju da bi smanjila posljedice bolesti i ojačala organizam. »Nakon fizikalne terapije perem i peglam rublje, a nakon ručka uzmem svoju torbu i u bolnicu. Umorna sam i često mi je jako loše, ali kad vidim njihove oči i kad mi kažu da me trebaju, zaboravim sve. Ovako se prisilim jer imam snažan motiv. Želja šalje u mozak snažne signale, a ti signali čine čuda. Kad bih za ovo dobivala novac, ne bih to činila. Kroz ovaj rad osjećam se blagoslovljenom. Moram reći da je moj smijeh uvijek prisutan i on je moje najjače oružje protiv bolesti. I kad sam bila u najtežim situacijama, liječnice su mi rekle da sam uvijek imala smiješak u očima. Znali su mi govoriti da odem u svetišta i molim za zdravlje. Ja to ne želim! Ne tražim čudo! Bog je htio spustiti me dolje i ja to prihvaćam. Ne bih mogla pobijediti te sve teške situacije u životu da nisam vjerovala da je Bog mene htio iskušati. Želim dati sve od sebe na ovom svijetu i pomoći onima koji pate. I to je moja snaga, to je čudo koje mene iscjeljuje. Da nema toga, već bih legla u krevet.« Osim toga navodi: »Zajednica je moja obitelj koja mi je podrška u svemu. Mogu reći da mi moja redovnička zajednica ‘daje krila’«, ponosno ističe redovnica.
Opisujući svoj boravak na odjelima, navodi: »Dođem popodne i znam ostati do devet, deset navečer, ovisno o potrebama. Svaki put djeci nešto donesem. Svako novo dijete koje dođe, a koje je iz vjerničke obitelji, dobije male krunice narukvice, ostala djeca nešto drugo. Te male narukvice izrađuju moje sestre u zajednici za djecu i ona koja su otišla na drugi svijet otišla su s tim krunicama na ruci. Ima djece čiji su roditelji ateisti i djeca nisu u vjeri, ali jako me vole i prihvaćaju. Prođem po sobama, popričam s djecom, dođe svećenik pa podijeli sakramente, ako treba ispovjede se. Poslije mise svećenik ode, a ja ostanem razgovarati s roditeljima i djecom. Dolazim i izvan rasporeda ako je potrebno. Na primjer, prošli tjedan bile su dvije umiruće djevojčice Sara i Lorena. Dr. Stepan zvala me je da dođem. Bila sam jako umorna, vratila sam se iz hitne službe gdje su mi spaljivali žile u nosu, cijeli sam tjedan krvarila iz nosa. Doktorica mi je rekla da Sara ne će nikoga, samo mene. Došla sam u subotu i bila cijeli dan do 10 navečer. Lorena je otišla u nedjelju, a Sara u ponedjeljak. Sara je pet godina bila sa mnom, to je dijete koje je bilo dio mene. Isto tako, mala Lorena od 17 mjeseci kidala je slaninu i meni davala ‘da smo zajedno jače’. Teško je to gledati, ali želim biti uz njih i olakšati im te trenutke. Kad je dr. Stepan rekla da me djevojčice trebaju, zaboravila sam što je meni. Kad sam se vraćala iz bolnice kući u 10 sati navečer, sestra koja me je vidjela u kakvom sam stanju otišla u bolnicu rekla je: ‘Ne mogu vjerovati, ta djeca tebe stvarno dižu!’ I moram reći, zahvaljujući mojim doktoricama i sestrama u zajednici koje me podržavaju, moja bolest je toliko manje važna dok radim ovaj posao. Djeca koja me trebaju su motor koji me pokreće da ne stanem.«
Govoreći o svojem radu s djecom i roditeljima, s. Antonija navodi: »Kroz igru i razgovor s djecom može se puno učiniti da im se olakša patnja i da imaju više radosti i nade u teškim bolničkim danima. S djecom razgovaram, igramo se, družimo, razgovaramo o svemu, i o smrti. Djeca već od pete godine razumiju pojam smrti, a djeca na onkološkim odjelima dozrijevaju brže od vršnjaka, imaju potpuno drugačiji doživljaj svijeta i života. Sjećam se maloga dječaka Benjamina koji je umro na mojim rukama. Kazao je majci: ‘Mama, ja više ne ću živjeti ovdje, ja ću biti u Božjem vrtu’«, prisjeća se s. Antonija. Osim toga, ona je podrška i roditeljima teško bolesne i umiruće djece koji prolaze svoje najteže i najbolnije trenutke. »Razgovaram s njima i kad vidim da je dijete već spremno za odlazak, pokušam ih pripremiti, jer iskustva pokazuju da i dijete teško odlazi kada se roditelji ne pomire i ne puste ga. Kad djetetu dolazi kraj, nastojim pripremiti roditelje da prihvate da dijete odlazi. I onoga trenutka kad to roditelji prihvate, kad se pomire da dijete više ne smije patiti, najčešće kažu: ‘Sad smo shvatili, moramo ga pustiti!’ Nikada ga ne će zaboraviti, ostaje teška rana, ali kad ga puste, dijete ode lakše. U tom slučaju važna je pomoć svećenika koji im može baš u tom dijelu pomoći. Naši svećenici koji posjećuju male pacijente zaista su velika podrška i roditeljima«, navodi s. Antonija Grubišić.
